Kada uranjam u titravo tkivo maštanja osjećam božansko- anđeosko- vilinsko  milovanje struna svijesti i čutim postojanje tajanstvenog trojstva u dubini sebe. Misao je nutarnje svjetlo, sunce u univerzumu uma koje iskri zvjezde na nebu moga malog svemira. Trojstvo koje dušom zovem tada odluta u virtualni svijet davnih snoviđenja. Tada se tijelom pokrene nešto neopisivo, neizrecivo, ali osjetljivo i snažno. Qualia, najintimnije osjećanje osjećaja tada pokreće spoznajna jedra, odnosi me u bezvremena kozmička njedra i sjedinjuje s animom candidom, dušom vječne svjetlosti. Kada pokušam dlanovima dotaknuti svjetlost koja me toplinom miluje osjećam njenu postojanost u njenoj nedodirljivosti, njenu okrutnost u njenoj nježnosti, njenu spiralnu dinamiku u njenoj prividnoj linearnosti. Kada drhtava prolazi kroz vitraže  svijesti razbija se u mozaik čudesnih boja iz kojih mi se smiješi anđeo čuvar snova. Na obroncima iluzija osluškujem simfoniju skladanu od svemirskog tkiva, osjećam kako se kozmička energija u moje osjetilne ponornice slijeva. Drhtava, treperava, niti val niti pjena, iskričava u svom nastajanju, nježna u svom postojanju izronjena iz svemirskih davnina, nevidljiva u svom djelovanju ona izvači zatomljenu snagu iz duševnih dubina. Nečujna i tiha ona osjećajima žubori, vruljom osjećanja vrije, milovanjem svojim tijelo grije, iz titraja njenih izrastaju kristalni dvori u kojima moje trojstvo nad trenutkom spoznaje bdije. Satkana od nevidljivih fotona koji u sebi tajnu mikroverzuma kriju, ona titrajući neutronima pobjeđuje gravitaciju, zagrljajem zaobljuje prostor i stvara svjetlosnu dimenziju svijesnosti. Lahorom sreće tijelo iz neosjećajnosti budi, njime se razlijeva kapljicama svete krvi, uvodi ga u svijest kojom sebe osjeća, dahom svojim mu živost, ljubav i mudrost nudi, zagrljajem svojim postaje njegova, očima tuđim, nevidljiva odjeća. Osluškujem nečujne strune njenog milovanja, titraje zlaćane spirale kojom ona sve djeliće tijela u cjelinu sjedinjuje, osjećam zvuk titraja bezglasne kozmičke energije i vidim njeno prelamanje u valne duljine iz kojih izranjaju dugine boje i svojim kristalićima kite odoru mog postojanja u ovome ovdje i ovome sada. Maštajući uranjam u dubinu sebe i osjećam da sam djelić velike cjeline koja me nečujna, nevidljiva, nedodirljiva božansko- anđeosko- vilinskom snagom mog svjetlosnog prabića životom vodi.

http://sretan-trenutak.blogspot.com