"Pesimist sam kada gledam u povijest, ali kada pogledam u predpovijest onda sam optimist."

J. C. Smuts

Misao čovjeka koji je poveo potlačene u borbu protiv močnika trenutka stoji kao uvodni citat u knjigu Erika Fromma "Anatomija ljudske destruktivnosti". Ponesena ovom misli krenuh stazama grada sanjajućih knjiga. Među redovima davno ispisanih misli pronađoh vrulju u koju se slijevaju ponornice nutrine. Negativnost osjećanja osjećaja je zapisana u šifri rodoslovlja, širi se kao zločudni virus i truje trenutke sreće.  Zaustavih isticanje sumnje sa izvora neznanja, uzdignuh se iznad destruktivne  bujice samosažaljenja i uronih u ocean vječnosti.  Vidjeh Anđela čuvara na kristalnom mostu koji me je vodio u bezvremenost sna. Zaustavljena u devetom krugu, krugu ljubavi u krugu života ostajem otvorena srca i promatram kako se razum i duša poigravaju sa, iz drugih svemira, dolepršalim istinama. Na obzoru devetog kruga se nazire svjetlost zvjezde pod kojom sam rođena i pokazuje mi put ka vječnosti, stazu ka trinaestom eonu u kojem na mene čekaju duše mojih praotaca. U kapljicama izmrvljenog bola se zrcali prohujalo vrijeme, u njima se ogleda umiranje ikona prošlosti i novo rađanje zagušenih iskona. U orgonu instikta se zrcali sunce u svojoj ekliptici. Osluškujem korake evolucije, na dlanovima čujem prvi vrisak tek rođene ljubavi, osjećam njene osmjehe u smijehu djeteta rođenog na slamici, u svetoj noći koju je zvijezda padalica ovjekovječila krijesom istine. Među krugovima se šire mjehurići radosti, kapljice nektara koji opijaju vjerovanjem u početak bez početka. U titrajima kristalnih suza tuge vidim vještičje rođenje neistine, gledam kako se umirućim grčem hvata za niti  quinte esencije koje je odbijaju od sebe kao što majka odbija prihvatiti grijeh djeteta kao optužnicu osobnosti. Mi Afroditina djeca uronismo u božji san i vrtlog devetog kruga u kojem se susreću svjetlost i tmina i rađaju uvijek novi dan. Eon, obilježen trinaesticom, brojem kojeg se boje izbačeni iz kolopleta istinitosti porijekla, otvara svoje porte i poziva na koračanje zvjezdanim prahom bitne nepobitnosti koja se krije iza vrata vremena.  Iznenada čujem zvuk vječnosti, osjećam Arkadiju u srcu, skidam sedmi veo iza kojeg se skrivala lažnost prema iskonskom pepelu iz kojeg se kao Fenix uzdignuh ka krugovima istinskog postojanja i bez maske na licu  uronih u sretno svitanje ovoga ovdje i ovoga sada. 

http://umijece-vremena.blogspot.com