Umjetno stvorene granice u ljudskoj duši

Naši dijalozi su se nastavljali. Noćima smo razgovarali i da smo to zapisivali proizašle bi knjige slične Platonovim, Galilejovim i Brunovim dijalozima. Misaono smo putovati  beskonačnosti ljudske spoznaje, doživljavali sinesteziju osjećaja, gledali zvukove osluškivali boje i uvijek se sretni vraćali u stvarnost svako u svoj trenutak.

Pod pojmom stvarnost podrazumjevamo sve oblike subjektivnog tumačenja procesa život, njeno neposredno preslikavanje, posredno logično prihvaćanje ili neposredno, osobno doživljavanje sebe i svijeta oko nas bez obzira na njegovu realnost uvjetovanu prirodnim zakonima.

To je filozofska definicija pojma stvarnost, ali prirodni zakoni, iz kojih je univerzum i čovjek u njemu, su još uvijek nedovoljno razjašnjeni.

Iz sinteze Aristotelove filozofije i kršćanske religije su proizašli problemi spoznaje stvarnosti i pitanja koja još uvijek nemaju prave odgovore.

Jedno od tih pitanja je dali pored svijeta u kojem živimo postoje još beskonačno mnogo paralelnih svijetova. To je tajna kojom se neki umovi ponovo koriste i pozivaju u vječnost.

Psihoanalitičar i ja nismo uspjeli Anu uvjeriti u istinitost naših misli, nismo je uspjeli osnažiti u stvarnosti njenih misli i ona je slijedila nametnutu joj realnost vođenu rukom nekog nama nepoznatog čovjeka. Zamjenila je za nju nedohvatni zamak u svojoj podsvijesti sa imaginarnim dvorcem  u beskraju, u nekom drugom svijetu, u kojem je vidjela spasenje i rađanje novog života u vječnosti.

"Upravo zbog toga je moja ili tvoja stvarnost puno više od toga. Ona obuhvaća naša unutarnja stanja iz kojih može doživljaj jedne te iste situacije, jednog te istog predmeta, muzike, poezije, pročitane knjige ili susreta s tobom, biti uvijek u izrazu drugačiji.

Razlika između povijesti i poezije je u tome da povijest nema mogućnosti  osobnog interpretiranja, ona samo prepričava događaje. Poezija posjeduje različite mogućnosti izraza u interpretiranju stvarnosti." pokušah zaključiti naš razgovor jednog svitanja.  No on je nastavio glasno razmišljati.

"Egzistencijalni interes nas je polako pretvorio u automate koji dobro obavljaju svoj posao i poštuju etičke norme društva, te tako jednostavno funkcioniraju. Stvarnost postaje stvarno samo preslikavanje svijeta u kojem živimo, bez mogućnosti osobnog sudjelovanja u ljepoti njene interpretacije. U nama postoje potencijali koji stvarnost mogu kititi pridjevima poetska, intelektualna, prozaična i tako nema kraja nabrajanju. Zainteresiranost ili nezainteresiranost za sebe sama, je osnova iz koje gradimo sliku svojeg postojanja."

"Nezainteresiranost je ravnodušnost prema stvarnosti. Ja mislim, dakle moje "ja" misli i uopće nije važno da li sam ja, u tom procesu mišljenja, stvarno zadovoljna.  Moja misao ne treba dokaz, ja ga ne tražim u sebi, jer ona samu sebe dokazuje. Ako mi moja misao postaje neugoda, stvara u meni negativnu senzualnu energiju koja često rezultira samodestruktivnošću."

"Zainteresiranost uvijek vodi nekom cilju. Kada počnem teleološki misliti tada se upuštam u igru sa samim sobom. Moje misli postaju pozitivna senzualna energija bogata izrazom i stvarnost, trenutak prestaje biti povijesno nabrajanje činjenica, nego poezija. Tako više ne dokazujem svoje postojanje niti egzistenciju koja me obavezuje, nego živim etiku i estetiku. Besciljno lutanje po sjećanjima često izaziva tugu, ali takvo isto lutanje po budućnosti budi strahove i nezadovoljstvo." njegove rečenice su uvijek izazivale bujicu novih misli u mojoj glavi.

 

"Moja misao je moja stvarnost, a ona nesmije biti jednostavno razmišljanje, nego mora u sebi skrivati tajnovitost mojih kreativnih mogućnosti. Svijet je otvoren i velik, svijet je čudesni kotač koji se nezaustavljivo vrti i pri toj vrtnji i širi. Tu ispred našeg  prozora je njegov početak, a njegov kraj je negdje u nama, u mojim i tvojim mislima, željama i snovima. Svaki čovjek nosi, kao Atlas, cijeli nebeski svod na ramenima."

Sjetih se stiha, jedne prekrasne pjesme, koju sam u mladosti znala na pamet:

"Netko ima čuperak do uha netko do nosa, ali ima jedan čuperak plavi, koji se stalno mota po mojoj glavi. Kako u glavi da bude kosa? Lepo u glavi. To nije moj čuperak plavi, nego jedne Sanje iz petog A.........."

"Zato je poezija kraljica emocionalnosti, ona je bogatstvom svog izraza, puno prije znanosti, unosila stvarnost u naše glave. Mi se danas pitamo, čitajući znanstvene knjige, dali je moguće da je ljubav samo neki iznenadni skok kvanta energije u atomima našeg mozga. I čini nam se da je to nemoguće. Mi ljubav još uvijek povezujemo sa srcem, jer je tamo osjećamo."

Iz tog konstruktivnog dijaloga sam zaključila da je stvarnost u nama i onda kada to osjetimo, osjećamo u i nju, mi onda živimo svoju stvarnost. Mi vidimo, čujemo, osjećamo, mirišemo, kušamo, ali  ne spoznajemo stvarnost onakvu kakva ona jest. Sve što mi preko vanjskih osjetila primimo pretvara se u našem mozgu u slike, kojima mi tu nama tako blisku stvarnost inepretiramo. Tako nastaje cijeli svijet u našim glavama, koji je za svakog od nas drugačiji.

I mi ne možemo drugačije, ne možemo iz jednog jedinog razloga, naš mozak jednostavno tako funkcionira. Emocionalni um nam daje mogućnost za oblikovanje slika, pa tako možemo ublažiti, nekad okrutnu, realnost našeg misaonog uma. Kreativnost i sloboda emocija nam omogućava distanciranje od slika svijeta koji u nama budi strahove, nesigurnost i nezadovljstvo. To ne znači da treba živjeti s iluzijama nečeg nestvarnog i nedohvatnog. Da se to nebi dogodilo  pomaže nam vječno izrstajuća umreženost procesa u nama samima. Pravilno tumačenje slika koje nastaju u našoj glavi je umjeće koje nastaje sjedinjenjem naše emocionalnosti i intelektualnosti.

Drugi dan sam otišla do psihoanalitičara. Naš razgovor je bio produžetak dijaloga sa suprugom. Misli su nam se slagale u mozaik iz kojeg smo stvarali slike naše metode koju smo nazvali "Ljetni solsticij".

"Ako uspijemo naše misli pretvoriti u način lječenja prevladali smo prvu kariku u lancu koji naše pacijente veže sa učmalosti svakodnevne kolotečine. To mora postati put ka slobodi i kreativnosti." rekoh mu zanesena sretnim osjećajem.

"Institucije današnjeg vremena, škola, crkva, administrativni uredi, televizija i žuta štampa nastoje kočiti ljudsku samostalnost. Oni postaju tutorima naših stanja i naše kreativne mogućnosti se gube u izvršavanju obaveza i vremenu koje naplaćujemo i plaćamo.  

"Da bih pripadao stadu, prvo moram biti ovca", rekao je davno Albert Einstein. " suprostavi mi se psihoanalitičar.

"Ali na ulazu u proročište na Delfima je pisalo " Čovječe spoznaj sebe samoga". to je istina s kojom bi trebali započinjati naše tretmane. Vi u psihoterapiji, a ja fizioterapiji. Misao sama sebi postavlja barijere preko kojih nemože preći, ako joj novim iskustvima i znanjem ne otvorimo nove puteve. Ljudski mozak i ono čudesno "Ja" u čovjeku stvaraju i šire univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u njemu i kreiraju stvarnost, stvarnost njegova tijela i sliku svijeta u kojem će čovjek sretan ili nesretan dalje živjeti."

"Dogovorio sam sa televizijom jednu emisiju u kojoj ćemo pokušati izgraditi most ka zamku u kojem spava ljudska podsvijest i pokušati dokazati nevjerodostojnost događanja u dvorcu  i pobiti postojanje onog vječno traženog i tajnom obavijenog zdenca života izvan čovjeka." reče mi psihoanalitičar na rastanku.

Nastavit će se: