Te iste večeri sam sjedila sama u dnevnoj sobi i mislila na supruga. Osjetih miris jasmina iako je bila zima i jasminov grm je još spavao svoj zimski san. Očito je željom moguće proizvesti sjećanje na miris.  Moje unutarnje oči su lutale Grassom, malenim gradićem s juga Francuske. Sjetih se našeg medenog tjedna i osjećaj ljubavi se širio tijelom, a miris jasmina je postajao sve intenzivniji.

"Što li je psihoanalitičar smješao u parfem kojim je posuo uvenule žute ruže?" pokušah se sjetiti mirisa, ali bez uspjeha. Nisam mogla ponovo doživjeti onaj popodnevni trenutak. To je miris Lombardije i mene s njom nevežu osjećaji. Ana je doživjela sreću i osjetila ljubav. Njen terapeut ju je, tim mirisom, uspio probuditi iz umrtvljenosti i užasa noći koju je provela na kišnom asfaltu bježeći od mirisa.

Krenula sam do police s knjigama. "Parfem" od Patrika Süskinda je već zaboravljen stajao pokriven novijim knjigama. Uzela sam prašnjavu knjigu i počela listati. Tražila sam stranicu na kojoj je opisano nastajanje parfema "Amor i Psiha".

Čitajući sam shvatila da psihoanalitičar nije slijedio mirise iz knjige, on je izmješao mirise nekim svojim redom, samo je posudio ime parfema da u Ani probudi osjećaj ljubavi.  Lombardija miriše pinijama, čempresima i kestenima. U tim mirisima je tajna njenog popodnevnog buđenja, ali jeli to dovoljno za potpuno spasenje? Zaspala sam na kauču umorna od uzbuđenja koje sam taj dan odživjela. Probudio me je telefon. Činilo mi se da sam užasno dugo spavala, ali kazaljke na satu se skoro nisu pomakle.

"Hvala Vam što ste me nazvali." glas psihoalanalitičara je zvučao veselo.

"Gdje je Anna?"

"Spava."

"Gdje spava?"

"U sobi moje majke."

"Je li se javila Rudolfu?"

"Ja sam ga nazvao i rekao mu što se sve noćas i danas dogodilo. Bio je čudno miran i uobičajeno pribran. Pristao je da Ana noćas ostane kod mene. Sutra ujutro će doći po nju i ja ću ga nakon toliko godina ponovo vidjeti."

"Ne sviđa mi se ta njegova mirnoća." rekoh prisjećajuči se aninih priča o njemu.

"To nije obična, ljudska mirnoća. On je prihvatio činjenicu i noćas će ju proanalizirati. Meni se ne sviđa pomisao da će Ana sutra ujutro sama s njim napustiti moju kuću. Zato sam i nazvao. Možete li doći i provesti noć ovdje i sutra ujutro s Anom dočekati Rudolfa?"

 

Odmah sam se obukla i krenula. Kiša je još uvijek padala. Osvjetljenje je bilo preslabo za ovo tmurno vrijeme. Vozila sam najotmjenijim dijelom grada i skoro ništa nisam vidjela. U parkovima su stršale vile s osvijetljenim prozorima. Prolaznika skoro nije bilo, samo pokoji auto bi se iznenada iz mraka pojavio i nestao. S kišobranom u ruci je pred vratima jedne vile stajao psihoanalitičar. Park je bio osvjetljen laternama koje su me potsjetile na plinske laterne našeg starog grada. No kiša i vjetar su nas utjerali u kuću i ja to nisam uspjela reči čovjeku koji je žrtvovao noć za svoju pacijenticu.

Ušli smo u veliki foaje, kakav sam do tog trena vidjela samo u filmovima. Činilo mi se da sam ušla u svijet o kojem je pisao Platon u svojoj utopiji o Atlantidi. Ispred mene su se uspinjale široke stube koje su vodile u obečanu zemlju vječne sreće. Odjednom se pred nama pojavio stariji čovjek obučen u crno odijelo.

"Možete servirati u salonu." reče mu domaćin vodeći me kroz velika vrata u ogroman prostor pun ugode i mirisa koji je donio to popodne u moju dnevnu sobu.

U kaminu je gorjela vatra, tiha muzika je punila prostoriju Rahmanjinovim talentom.

"Čini mi se kao da sam ušla u neko drugo vrijeme."

"Ušli ste u moj drugi život. Ovdje provodim samo vikende i blagdane, inače imam mali stan u gradu. Rolf je služio još mojim roditeljima. Tada je bio mlad, a kada su oni umrli bio je prestar da počne novi život. Zadržao sam ga da sačuvam sjećanje na djetinjstvo i mladost."

U tom trenu je ušao Rolf s velikim srebrenim pladnjem. Mali sendviči skladno poredani su više sličili na mozaik nekog umjetnika nego na jelo.

Sjeli smo ispred kamina. Rolf nam je poslužio piće i naklonivši polako otišao u drugi dio vile.

"Što se danas popodne dogodilo s Anom?" upitah poslije što smo popili gutljaj prvorazrednog vina.

"Ana je kao Grenoulle, ona osjeća nosom i spoznaje mozgom mirisa. To je rijedak fenomen, ali postoji kao dijagnoza u psihoanalizi. Süskind ga je opisao u svom romanu pretvarajući glavnog junaka u ubicu. Ana je žrtva tog svojstva. Mjesecima sam studirao njene crteže i tražio nit vodilju za njena stanja. Ni ona sama nije zanala što izaziva promjenu njenih raspoloženja i njenih duševnih stanja. Danas mi je jasno da su to mirisi."

"Premalo znam o mozgu mirisa, da bih mogla razumjeti o čemu govorite."

"Osjetilo mirisa je najstarije osjetilo koje posjedujemo i ono je direktno povezano sa središtem za nastajanje emocija u našem mozgu. Već više od 3000, godina se ljudi služe mirisima za lječenje tijela i duše. Iz toga je proizašla moderna Aroma terapija, koja se primjenjuje u psihoterapiji. Ana reagira nesvjesno na mirise kao što psi reagiraju na njih. Nisam dovoljno siguran, ali mi se čini da ona osjeća mirise za koje mi nemamo dovoljno razvijeno osjetilo u mozgu. Neki takvi mirisi izazivaju oluju u njenom mozgu i rezultiraju migrenom, drugi rezultiraju strahom, treći neugodom."

"Znate li kako je to počelo i zašto?"

"Ne, još uvijek je početak obavijen maglom njenog zaborava. Sjetila se da je Roland mirisao samo na sapun čijeg se imena više ne sjeća, da ju je privukao miris vašeg parfema kada ste se prvi puta srele u knjižari. To je miris koji još uvijek koristite, miris koji u njoj budi povjerenje. Moj miris u njoj izaziva nepovjerenje, ali ne neugodu. Rudolfov miris izaziva strah i gađenje. Bježeći od tog osjećaja u njenoj glavi dolazi do potpunog kaosa, javljaju se slike koje još jače uzburkavaju njene emocije i onda se dogodi migrena kao obrana od totalnog ludila."

"Kako je mogla tako dugo izdržati s njim?"

"Čudnovati su putevi ljudske duše." reče mi domačin zagonetno nudeći me sendvićima. "Ali nesmijete zaboraviti da je ona migrenu imala i prije vjenčanja s Rudolfom."

"Što ste smješali u miris koji se sada širi vašom kućom?"

"Poslije našeg zadnjeg razgovora sam shvatio da je ona ljubav ponovo osjetila u Lombardiji. Sjetio sam se mirisa koje samo kao djete osjećao u našoj kući uz jezero Garda. Mješao sam eterična ulja dok me moj nos nije vratio u djetinjstvo i prekrasne vikende s roditeljima na obali jezera. To su bili i moji sretni trenuci. Kada ste vi napustili dnevnu sobu Ana je počela pričati o Lombardiji i susretu na jezeru. Što je dulje govorila boja se vraćala u njene obraze. Ja sam danas konačno čuo ono što vi već dugo znate."

"Što mislite o njenom novom Rolandu?"

"Djeluje mi nekako nestvarno, jer cijela njena priča potsjeća na bajku."

"Bajke obično završavaju sretno."

"Ova još nije završila. Njoj još nemogu niti naslutiti kraj. Kada smo kasnije ušli u ovu kuću Ana je počela plakati. Mislim da sam pretjerao s mirisom. Sjedila je tu na Vašem mjestu. Rolf je donio topli čaj i kolačiće. Ja sam zapalio lulu. Miris duhana ju je ponovo potsjetio na nešto ružno.  Tada su joj suze potekle niz obraze. Gledala me je ne govorećei ništa. Postavljao sam  joj pitanja koja su ostala bez odgovora. Zaspala je i ja sam je odnio u maminu sobu. Poslije razgovora s Rudolfom sam razmišljao o našoj mladosti i sjetio se da je Rudolfov otac, pušio lulu."

"Tko je bio Rudolfov otac?" prekinula sam njegovu misao

"Profesor psihologije na gimnaziji koju smo posjećivali." reče ispijajući gutljaj vina.

"Izgledao je drugačije od Rudolfa, bio je visok i snažan, zgodan muškarac. Rudolfova majka je bila mala debela žena s velikim žabljim očima. Kasnije sam saznao da su se rastali. Ona je ubrzo poslije toga umrla, a Rudolf, koliko mi je poznato, više nije kontaktirao s ocem."

"Ana mi je pričala da je njihovu kuću uredila Rudolfova majka po svom ukusu i da ona nije smjela ništa mjenjati."

Domaćin je ustao i počeo nervozno hodati ispred kamina.

"I u Rudolfovom životu ima tajni, da ni najbolji psihoanalitičar ne može iz toga izvući pravi zaključak. Izmislio je majku ili je nekoj zamišljenoj ženi dodijelio njenu ulogu. Sada mi je jasno zašto je branio Ani dolaske k meni. Dok je bila na institutu bio je miran jer tamo su sve njegove tajne za Anu bile nedodirljive. Njegov otac je kasnije napustio posao u gimnaziji i dobio katedru na institutu. Bio Anin mentor. Rudolf je poslije majčine smrti u svom bijesu promjenuo i prezime u majčino djevojačko. Pustio je Anu u ruke svoga oca nekazujući joj istinu."

Bila sam šokirana istinom koju mi je uzbuđeni domaćin iznio. Na ovom najskupljem brežuljku svijeta su se događale nevjerovatne stvari. Vila u kojoj je Rudolf odrastao je bila nedaleko od ove. Tajne ubistava i umiranja su ovijene maglovitom snagom novca kojeg je ovdje bilo u izobilju.

"Koliko tajni se krije u ovim perivojima?" upitah uzbuđeno domaćina.

"Toliko koliko ovdje ima života. Novac nije sreća. Godinama se nisam vratio na brežuljak. Rolf i kuća su čekali na mene. Ne znam kada je Rudolf zadnji put bio tu. Mnogo vila je prazno u mnogima žive novi ljudi. Rudolf je vilu poslije majčine smrti prodao i u njoj živi sada jedna sretna mlada obitelj. Njihov park živi smjehom djece. Možda ću i ja poslije Rolfove smrti prodati ovu kuću da se u nju vrati davno umrli život."

Počelo je svitati. Kiša je prestala. Tek tada sam primjetila da se iza prozora krije ogromna terasa. Stala sam uz staklena vrata i promatrala park. U sredini je bio labirint od šimšira.

 

"Tu sam se kao dječak igrao s majkom skrivača. U središtu labirinta me uvijek čekalo neko ugodno iznenađenje, a put natrag je bio majčin veseli glas."

"Doručak sam servirao u blagovaoni." Rolf u crnom odijelu je stajao na vratima salona.

"Hvala Vam Rolfe,  pričekat ćemo da se gošća probudi."

Dok je sa velikog sata u foajeu otkucavalo osam sati Ana se spuštala stepenicam. Kada me je ugledala potrčala mi je u zagrljaj.

"Hvala ti za strpljenje i za jučerašnji dan." šapnula mi je dok je naš domaćin krenuo prema blagovaoni.

Upravo smo počeli doručkovati kada je zazvonilo na vratima. Domaćin je ustao i krenuo prema vratima.

"Dolazi Rudolf." rekoh da spriječim šok kod Ane.

"Tko ga je pozvao?"

"Domaćin."

Počela je drhtati i ostavila već namazano pecivo na tanjur. U sobu je ušao Rudolf s meni nepoznatim starijim muškarcem. Domaćin je zamolio Rolfa da servira za njih. Promatrala sam Anino lice. Gledala je starijeg muškarca.

"Dobro jutro Ana. Zašto jučer nisi došla k meni? Ti znaš da je tvoje mjesto u takvim trenucima pored mene, ja te najbolje poznam, ja sam te vodio kroz mnoge krize i uvijek smo zajedno pronašli izlaz iz njih." reče starac sjedajući pored nje.

Bez da se je predstavio shvatila sam da je to njen mentor i Rudolfov otac. Rudolf je stajao još uvijek iznenađen mojim prisustvom na ulazu. Domaćin ga potapša po ramenu i ponudi mu stolicu pored sebe. Rolf je donio novo pecivo i kavu.

"Zato što više nemam povjerenja u Vas." Anin glas je bio drugačiji. Bio je to glas djeteta koje je smoglo hrabrosti oduprijeti se volji starijih.

"Ali ti znaš da ti ja želim dobro." u njegovom glasu je bilo prijetnje.

"Ja Vas se više ne bojim." glas djeteta je prijetio plačem. Starac krenu rukom prema njenom obrazu, ona pomaknu glavu i podignu ruke za obranu. Domaćin i ja se pogledasmo. Pred nama se počela odvijati scena o kojoj smo razmišljali, ali nismo mogli dokučiti njen pravilan tijek.

"Ne dirajte me." vrisnu djete."Vaši dodiri bole."

Starac ustuknu povlačeći ruku. Domaćin se dignuo i krenuo prema salonu. Kada se vratio u ruci je držao lulu i duhan.

Ana se potpuno zgrčila na stolici. Podigla je noge i zagrlila koljena spuštajući lice na njih.

"To su maniri iz prostačke kuće njenog djetinjstva." Rudloffjev glas je odavao gnjev.

"To je strah djeteta koje je preživjelo nešto jako ružno." reče mu psihoanalitičar paleći lulu i kršeći time sva pravila dobrog odgoja.

Starac se dignuo i krenuo prema vratima. Otišao je bez pozdrava.  Rudolf je gledao za ocem neshvaćajući šta se događa. 

Igrokaz

Promatrala sam lice psihoanalitičara i prisjetih se slike sa torinskog platna. Jedina razlika je bila u tome da se oko njega šrio miris duhana iz lule koju je još uvijek pušio. Činilo mi se kao da nije primjetio da je starac napustio blagovaonu. Miris duhana se širio oko nas, uvlačio u nozdrve, šuljao se u mozak.

 

Ana je tiho plakala, još uvijek grleći koljena. Slušali smo tišinu dok na velikom satu u foajeu nije otkucalo deset puta. Rudolf se digao.

"Sada stvarno moram poći." reče domaćinu, a onda se odmah obrati ženi:

"Ana idemo kući."

"Moja kuća je daleko, tamo iza željezare."

"Kako si stigla ovamo?" upita je psioanalitičar nedozvoljavajući njenom autoritativnom suprugu da nastavi naređivati.

"Onaj gospodin koji je otišao me je doveo ovamo."

"Zašto si pošla s njim?"

"Obećao mi je lutku koja govori i hoda, lutku koju sam vidjela u izlogu velike kuće u gradu."

"Ali ovo nije velika kuća u gradu."

"Znam, on je rekao da je lutka ovdje, a ovdje je samo dječak koji se ne igra s lutkama."

Pogledala sam u Rudolfa. Na njegovom licu nije bilo promjene. Ledenim pogledom je promatrao Anu približavajući joj se.

"Sjećaš li se kako se zove dječak?" upita psihoanalitičar, ali je Rudolf već bio pored Anne   i zagrlio joj ramena. Ona je odmah ustala.

"Ja sam izgleda ponovo zaspala. Oprostite, ali sigurno sam još umorna od jučerašnjeg dana." reče Ana ponovo svojim prirodnim glasom domaćinu.

"Sada je stvarno vrijeme da krenemo. Moram još danas otići u tvornicu. Popodne imam važan  sastanak." mirno i sabrano reče Anin suprug.

"Zar te uistinu ne zanima što se događa sa tvojom suprugom?" upita ga domaćin

"Mislim da sam dovoljno odrastao i sabran da to mogu sam s njom riješiti. Vas dvoje je samo zaluđujete, odvlačite je u neka stanja iz kojih više sama ne može izaći." reče krećući prema izlazu.

Ana se zaustavila pored mene.

"Kad operem trenirku vratit ću ti je." reče normalnim sabranim glasom.

"Ana treba stručnu pomoć, a ne zaborav u koji ju ti tjeraš." glas domaćina je isto tako bio miran i sabran.

"Što moja supruga treba prepusti da ja odlučim. Naš brak je bio miran dok vas dvoje niste ušli u naš život. Ana je imala glavobolje, a sada ima psihička stanja. Moja najveća greška je bila što sam je poslao na institut." Rudolfov glas je bio još uvijek miran.

"Zar nisi znao da tvoj otac radi na institutu?"

Ana pogleda prestrašeno u Rudolfa i ponovo sjede.

"Ne, nisam znao, ali sada uistinu nemam vremena za objašnjavanja." Rudolf odgovori mirno, a onda pruži ruku prema Aninoj

"Idemo kući, večeras ću ti sve objasnit."

Kada su otišli mi smo još par minuta sjedili šuteći. Rolf je ušao i počeo kupiti posuđe sa stola. Sunce je zimsko jutro pretvaralo u simfoniju svjetla.

"I ja moram polako krenuti kući. Popodne imam pacijente." rekoh dižući se.

"Nismo uspjeli čuti cijelu priču." reče domaćin tužno.

"Što zaključujete iz ovoga što smo doživjeli?"

"Da su Rudolf i njegov otac dio priče i da mi sada dugo nećemo vidjeti Anu." reče domaćin pridržavajući mi kaput.

nastavit će se: