Ambasadorica bola

"Osnovat ću udruženje potlačenih žena." reče Ana jedne večeri ulazeći u terapiju. Ja sam upravo počela gasiti svjetla i spremala se da pređem u stan.

U rukama je s mukom držala poklon za mene, velikog drvenog slona na kojem su blještali, zlatom iscrtani, ornamenti budizma. Skupljam slonove već godinama i svakom novom se jako veselim. Ovaj je bio nešto specijalno. Poljubila sam je preuzimajući od nje taj skupocijeni teret.
"Mislila sam da se spremaš u Lombardiu." rekoh stavljajući slona na pod pored pisaćeg stola.

"Dok sam crtala ove ornamente uspjela sam doživjeti svoju mandalu i ritual novog buđenja. Ušla sam u centar kugle mog postojanja i osjetila novi poriv u sebi." gledala je u slona na čijem se crnom čelu zlatila kružnica puna manjih i većih krugova koja me je u prvom trenutku potsjetila na vitraže u crkvama.
"Reci mi nešto o mandali, premalo poznam tu materiju da bih te mogla slijediti."
"Spontana pojava mandale je, po Jungu, znak specijalnog stanja svijesti, stanje u kojem je čuvarica svjesne spoznaje potisnuta i produkti nesvjesnog izlaze na površinu. To stanje se pojavljuje u snu, ali i u trenucima svjesne imaginacije. Mandala tada postaje izraz nesvjesnih impulsa i po Jungu ona postaje manifestacija tog stanja. To se često dogodi, piše Jung, u trenutku kaotične dezorjentacije duše. I ja se sada nalazim u tom stanju. Počela sam crtati svoje snove umjesto da pišem o njima. Ovo što sam nacrtala na slonu je san iz one noći kada sam bila kod tebe na večeri. Dok sam se vozila kući pokušala sam sebi samoj objasniti zašto još uvijek živim s Rudloffom. Nikada ga nisam voljela, a on je uporno kupovao moje postojanje u njegovom životu. Te noći je, u snu, zimski vjetar razbio prozor kroz koji sam gledala nebo i zavijao vučjim glasom kroz atelje. Ja sam sjedila u Volteirovoj stolici, zadnjem Rudolfovom poklonu i vidjela kako neki mladić prelazi neizmjernu čistinu i vjetar ga zaobilazi i ništa mu se ne događa. On samo korača i korača, oko njega pusta čistina i zavijanje vuka. Odjednom se iz crnila neba pojaviše zlatni krugovi i on ih je u hodu hvatao i slagao harmoniju kružnice u čijem sa centru odjednom nekom nevidljivom rukom donesena nađoh ja. Mladić je koračao i koračao u krug, vučje zavijanje je utihnulo i ja začuh frulu koja me pozivala u tamu noći. Mladića više nisam vidjela. Ujutro kada sam se probudila našla sam se u Migreninom carstvu i ostala ležati nepomično cijeli dan. Čula sam Rudolfov dolazak, osjetila njegovu blizinu kada je ušao u sobu da vidi jesam li tu. Od straha da mi ne priđe, da me ne upita kako sam, počela sam ujednačeno disati kao da spavam. Tek sam se drugi dan digla iz kreveta kada je on otišao na posao i sišla u kuhinju. Na stoju sam našla poklon dijamantnu ogrlicu iz Tyffania i sjetila se da nam je jučer bila godišnjica braka."

Tek tada sam primjetila na njenom vratu nisku blještećih znamenja Rudolfove ljubavi.

"Od kuda ti ideja o udruženju potlačenih žena, ovo što si mi ispričala više sliči na potlačenog muža."
"Odlučila sam se osamostaliti u pozivu koji sam diplomirala. Postat ću ambasadorica boli, otvorit ću ambasadu za žene u radničkoj četvrti u kojoj sam odrasla i bit ću izlječitelj njihovih strahova i njihovih želja, branit ću ih od Migreninog carstva i žudnji za odlaskom u svijet glamura i lažnog sjaja. Učit ću ih kako da na vrijeme otkriju san koji nesvjesno žive. Mladić u snu me je frulom pozvao u zemlju mira i spokoja. Slijedit ću ga i tamo još jednom udahnut ljepotu koja se krije u mirisima čempresa i starih kestenova na blagim brežuljcima uz jezero, a onda ću povesti žene u borbu protiv bolova koje izazivaju vukovi koji u noćima zavijaju pred njihovim spavaćim sobama."

Slušala sam je bez riječi, jer stvarno nisam znala što joj reči. Stanje u kojem se nalazila je graničilo s ludilom u koje se nisam smjela uplitati. Shvatila sam da je ovaj puta u njenom snu bio stranac, a ne pravi Roland i da je ona odlučila otići u Lombardiju. Kada je završila monolog upitah je:
"Kada putuješ?"
"Sutra kada Rudolf ode na posao."
"Zna li on da odlaziš?"
"Još mu nisam rekla."
Otišla je ne dozvolivši mi da joj se suprostavim. Ostala sam još par trenutaka u praksi promatrajući zlatnu kružnicu na slonovu čelu.

Odjednom vidjeh da me iz nje, spojeno u manje i veće krugove, gleda tijelo mladoga muškarca. Godinama sam joj pokušala približiti njene zglobove navodeći je da ih zamišlja kao malene krugove u kojima vlada harmonija. Anna je u svom snu konačno doživjela tu unutarnju harmoniju i projecirala ju na stranca iz Lombardije. Ambasadorica boli je jednom voljela Rolanda i izgubila tu bitku. Vezala se s drugim, ušla u pakao osjećaja i izgubila sebe. Onda je srela trećega i sada u njemu traži onog prvoga. Iz ove kružnice na slonovom čelu vapi njeno izgubljeno srce i moli pomilovanje.
"Nisam je smjela pustiti da tako jednostavno ode." rekoh suprugu pri večeri.
"O kome govoriš?"
"O Ani. Odlučila je postati ambasadoricom boli."
On me pogleda smješeći se:
"On je stvarno Leonardo da Vinci."
Večer poslije
Upravo smo završavali večeru kad je zazvonio telefon. Kada sam čula Rudloffov glas srce mi je počelo jače kucati.
"Znaš li gdje je Ana?"
"Ne znam." lagala sam
"Mislio sam da je možda kod tebe."
"Sinoć je bila tu."
"I nije ti rekla što danas smjera?"
"Ne." rekoh pokušavajući sakriti drhtanje glasa
"Nema je cijeli dan i sada sam u njenom ateljeu pronašao papirnatu bijelu ružu i pismo."

"Ja se ne ponosim svojim činom, ali nemogu zaboraviti veliku samoću koja je sazdana od prolaznih trenutaka. Ona još uvijek lebdi u zraku oko mene."
"Nazovi ga bit će ti lakše podnijeti gubitak tih ipak vaših trenutaka."
"Ja ću sačuvati te trenutke i oni već sada, nekom nepoznatom snagom, kruže u meni, kruže." poslije tih riječi zavlada tišina i poznati zvuk prekinute veze.
Ponovo zvuk telefona.
"Pročitao sam tu pjesmu, ali moram priznati da ništa nisam shvatio. Kuda je mogla otići i zašto?"
"Ne znam gdje je, ali predpostvaljam da je otišla tamo gdje će se uspjeti konačno osloboditi glavobolje. Imaj još malo strpljenja, daj joj vremena da sama spozna uzrok koji je već godinama muči. "
"Platio sam joj najskupljeg psihoterapeuta, a kasnije omogućio da sama studira psihoterapiju. Zar to nije bilo dovoljno?" prekinuo me još uvijek na shvaćajući da je migrena kompleksan fenomen koji se ne može lječiti samo psihoterapijom.
"Jesi li joj ikada povjerovao da je boli glava?"
"Mislim da nju nikada nije niti bolila glava. Moje strpljenje ide polako kraju. Godinama čekam da prestane misliti na svoju prvu ljubav, godinama plaćam danak zbog one davne večeri kada sam zavolio njene tužne oči."
"Migrena ima jednim djelom uzročnike u moždanim impulsima, onim tajnim strujanjima i njihovom frekvencijom. U tim trenucima nastaje njena aura i tu je izvor bolova koji poslije te oluje osjećaja postaju nesnosni. Anina glavobolja nije izmišljeno nego istinito stanje. "
"Ali uzroci tih oluja u njenoj glavi su emocionalne prirode."
"Da Rudolf, emocije izazivaju u svima nama oluje. Treba pronaći u sebi ventile kroz koje se oslobađamo nagomilavanja energije. Ana je u principu jedan zatvoreni sustav u kojem dolazi do entropjie i nastajanja kaosa u njenoj glavi koji se manifestira migrenom. Možda je otišla da u samoći pronađe još neotkrivene otvore svoje duše, ona mjesta u svojoj podsvijesti koja ti nazivaš njenom prvom ljubavi."
"Umoran sam, ne mogu više misliti. Nazvat ću te kada se odmorim i smirim."

Nastavit će se: