Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član dinaja

Upisao:

dinaja

OBJAVLJENO:

PROČITANO

1093

PUTA

OD 14.01.2018.

Anatomija jednog samoubistva VI

Anatomija jednog samoubistva VI
"Oslušni malo, mjesec je ljupka žena, samotna žena, izgubljena u srebrenoj odjeći, izgubljena u srebrenom haljetku cirkuske jahačice. Oslušni malo, vjetar ti priča baladu o izgubljenom vremenu i potsjeća te da je stranac nova utvara koja te sputava u buđenju."

Svijet od stakla

Nakon njenog odlaska sam nazvala Bobu i dogovorila sastanak s njim. Željela sam čuti njegovo mišljenje o toj iznenadnoj metamorfozi duše i tijela. Bobo me je saslušao neprekidajući izljev ponosa na teoriju koju sam zastupala.
"Mislim da je Ana izlječena." završih monolog
Bobo je par trenutaka šutio. Promatrala sam bore na njegovom čelu koje su odavale njegov unutarnji sukob. Stariji i iskustveno jači od mene on se borio između svog znanja i povjerenja koje je imao u moj posao.
"Hoćeš li potvrdu ili moje iskreno mišljenje?" upita me gledajući kroz prozor u obližnji park.
"Tvoje iskreno mišljenje." rekoh osjećajući kako mi oduševljenje splašnjava.
"Pokušavam pronaći ime za tu euforiju u kojoj se nalazi tvoja pacijentica. Čini mi se da je ušla u svijet od stakla koji se može prvim unutarnjim konfliktom srušiti. Osamnaest godina asketskog života, mislim na osjećaje, je u njenoj svijesti ostavilo tragove koji se ne mogu tek tako izbrisati. Njeno trenutačno raspoloženje nije istinsko stanje njene duše, to je nekim događajem napuhani balon od sapunice koji blista na suncu njenih želja. Ne donosi prebrzo konačne zaključke. Ova metamorfoza dokazuje tvoju teoriju, ali ne dokazuje Anino ozdravljenje. Budi strpljiva i spremna na povratak sindroma, ali znaj da će on onda biti opasniji i bolniji."
"Što ti misliš o Jungovom institutu?"
"Otac analitičke psihoanalise je ucrtao tragove današnjem poimanju čovjeka. ali s njegovom analizom snova se nikada nisam mogao sprijateljiti. Bio mi je premisteriozan s njegovim mandalama i alkemijom. Dok sam studirao psihologiju, rađe sam tragediju duša tražio u Freudovom "ono" nego u Jungovom kolektivnom nesvjesnom. Ti sama kažeš da je svaki pacijent drugačiji, da nema jedinstvenog pravila za izlječenje, "ono" u svakome je drugačije, fizika svake duše je drugačija. Današnja znanaost smatra da su Freudove metode zastarjele, ali i neki sljedbenici Junga su krenuli putem mistike i nežele prihvatiti promjene paradigmi u znanosti. Zatvoreni u svojoj vili na jezeru oni zaobilaze demokraciju tijela i zaboravljaju da je Jung, iako u vezi sa religijom i metafizikom, bio prvi koji je shvatio da bez zakona iz kvantne fizike nemožemo objasniti snagu našeg uma i naših osjećaja. Jedino udružena, znanost može pomoći čovjeku da izađe iz tame neznanja."
"Ana studira na institutu."
"Kako se uspjela bez gimnazije upisati?"
"Uz protekciju mentora, njenog nekadašnjeg psihoterapeuta. Danas je poslije terapije odjurila na njegovo predavanje o fenomenologiji emocionalnog života."
"To i je najinteresantniji dio cijele znanosti, još uvijek neotrkiveni izvor našeg ega. Pitanje koje je tisućama godina ostalo bez odgovora. Možda se on ipak nalazi u tvom tajnom ovijenom Migreninom carstvu, a možda je začahuren u Freudovom "ono" koje spava u svakome od nas ili je to doista onaj još neotkriveni otok stabilnosti u beskrajnom moru vjećnog gibanja."
"Zašto se kod nekih to skriveno "ono" nikada ne probudi, zašto ljudi vesele naravi nikada nemaju migrenu, zašto.............."
"Zato što nesvjesno stoje cijeli život na obali nevidljivog mora iz kojeg izranja snaga njihovog postojanja. Neumorni valovi nezaustvaljivo dodiruju njihova osjetila i dolaze i odlaze, penju se i spuštaju, ali su uvijek tu i nedozvoljavaju isušenje njihove svjesne spoznaje. Sve je uvijek živo i do kraja doživljeno bez ostataka, za razliku od onih drugih koji žive na rubu pustinje svojih neprobuđenih osjećaja i gomilaju ostake koji se talože kao mulj u "ono" i ono postaje sve veće i veće dok ne postane veće od ega."
"Zar egoistično "Ja" nije isto tako skriveno u dubini sante leda?"
"To je njegov pozitivni dio. To egoistčno "Ja" je naše fenomenološko "Ja", koje često ostaje nedodirnuto svjesnom spoznajom i tada nikada ne dospijemo do podsvijesti."
"Ana se prvi puta nakon osamnaest godina ponovo našla na obali velikog mora, ali ti misliš da nije sigurno da će uspjeti tu i ostati."
"Siguran sam u to, nataloženi mulj će je ponovo povući u "ono", jer ona bez svog fenomenološkog "Ja" nemože osjetiti da se nalazi u pustinji osjećaja."

Dok sam se vozila kući ramišljala sam o Bobinoj metafori ljudske svjesti. Pokušavala sam osjetiti valove i smisliti način kako da to izrazim riječima da bih mogla pacijente, bez upotrebe sile, usmjeriti ka tom doživljaju potpunog mira u uzbuđenju svih osjetila.
Dva dana kasnije je Ana ponovo došla na terapiju. U ruci je držala malu mačkicu, crnobijele boje s crnom točkicom na nosu.
"Našla sam je prestrašenu na parkiralištu. Mislila sam da ju ti možeš udomiti." govorila je ne gledajući me. Spustila je mačkicu na pod i počela se automatski skidati. Mačkica se počela umiljavati oko mojih nogu.
"Moj suprug ne voli mačke." rekoh ne razmišljajući
"A moj ne voli promjenu u mom raspoloženju. Smatra da sam se počela ponašati kao histerična žena koja proživljava drugu mladost."
Mačkica je mjaukala jer su naši glasovi najavljivali oluju osjećaja.
"Zar to nije istina, mislim na proživljavanje mladosti?"
"Želim dalje studirati, želim ostvariti ono o ćemu smo Roland i ja maštali. Kada završim kurs na institutu, položit ću maturu i upisati se na filozofiju. Moram se potpuno osamostaliti, moram krenuti već skoro zaboravljenim putem mojih davnih želja."
"Kada si to odlučila?"
"U Lombardiji, na obali velike vode."
"To je odlična odluka."
Mačkica je mjaukala i Ana je uze ponovo u ruke.
"Sigurno je gladna i prestrašena. Izgubila je sigurnost majčinog krila i prije nego je naučila sama pronalaziti hranu se našla u džungli nemilosrdnih." milovala je njenu glavicu i mačkica se umirila.

"Mene je mama, kada sam bila mala djevojčica zvala cicamaca i često me je pred spavanje milovala po kosi. Tek od kako je ona umrla čeznem za njenim blagim dodirima."
"Zašto ti ne povedeš mačkicu u vašu kuću?"
"Moja stara maca je umrla od tuge, Rudolfova ja završila pod autom, u našoj kući ova sigurno nebi preživjela. Umro nam je i pas, mi svojim postojanjem ubijamo sve one koji nas trebaju."

Shvatila sam da je Bobo imao pravo jer se ono raspoloženje u roku od dva dana rasplinulo u neku novu depresiju. Rekla sam joj da legne, uzela macu i odnijela je u stan da je nahranim. Kada sam se vratila nje više nije bilo u praksi. Na stolu je ležala ceduljica s porukom.

"Do sljedećeg puta."

Znala sam da je neću uskoro vidjeti jer sljedeći termin nije bio upisan u agendi. Mjeseci su prolazili, ja sam tražila jezik kojim bih pacijente povela na obalu nevidljivog mora iz kojeg onda mogu crpiti životnu snagu. Mačkica se razvila u velikog, svojeglavog mačka, a Anna se nije javljala. Nekoliko puta sam je pokušala nazvati, ali nijednom nije bila kod kuće. Ponovo je dolazila zima, hladnoća se uvlačila u kosti i u srca tužnih i osamljenih ljudi. Večer prije Badnjaka smo se vratili s jedne večere dosta kasno kući i pred vratima pronašli staklenu zdjelicu punu pralina, moj najdraži parfem i Aninom rukom napisanu čestitku. To je bio dobar povod da je ponovo nazovem. Drugo jutro je osvanulo suncem i bijelim ogrtačem. Imat ćemo konačno bijeli Božić. Poslije prve kave sam nazvala Anu.
"Hvala na poklonu."
"Praline sam napravila sama." reče mi ona veselim glasom
"Još ih nisam probala, ali izgledaju odlično. U tebi se krije puno meni još nepoznatih sposobnosti."
"Položila sam zadnji ispit na institutu."
"To moramo proslaviti. Što radite večeras?"
"Samujemo."
"Dođite k nama da samujemo zajedno"
"Moram pitati Rudolfa, znaš da on ne podnosi spontane odluke."

Nakon sat vremena je potvrdila njihov dolazak.
Ušli smo u katoličku svetu noć prvi puta zajedno. Na malom metalnom boriću su svijeće dogorjevale kada su oni odlazili. Večer je prošla u dobrom raspoloženju. Smijali smo se, čak se i Rudolf bio opustio. Pričao nam je o golfu i njegovim sve boljim udarcima, o planovima za sljedeći odlazak u Lombardiju. Ana se igrala s Mačkom koji je dolazio, mjaukao pred vratima terase i onda ponovo odlazio u potragu za nekom mačkicom. Jedino što nismo u našim razgovorima dotaknuli je bila Anina želja za daljnim studijem.

Rudolf je u trenu kada smo podigli čaše u čast Aninog uspjeha na institutu rekao:

"I ova epizoda je završena, sada možemo ponovo početi normalno živjeti."
Ana je šutila i ja sam shvatila da ona svoju želju krije od Rudolfa.
"Počela sam crtati." reče ona iznenada."Rudolf mi je za Božić poklonio cijeli atelje i preselio ga na naš tavan. Ostaklio je krov, napravio zimski vrt i ja ću crtati pod suncem, oblacima i zvjezdama."
Rudolf ju je gledao zaljubljeno, ali u njenom pogledu se krila neka nova tajna.

Kada su otišli suprug mi je rekao.
"Ana se razvija u Leonarda da Vincia"
"Nemoj pretjeravati."
"To mislim ozbiljno, ne poznam je dugo ali ovih par godina je promjenila puno puta interese i hobije."
Nešto se dogodilo s njom nešto što ju je izbacilo iz duševne pasivnosti, ali to nešto je možda bilo opasnije od onoga ništa što ju je godinama mučilo. Nije govorila o glavobolji i ja ju nisam željela potsjetiti na nju. Na kraju godine sam radila bilansu i Anin slučaj sam zatvorila u arhivu. Pročitala sam još jednom zabilješke i nadopisala
"Možda mi je vjerovala, a možda ne, možda bi vjetar prerije, možda bi morska bura, možda bi netko negdje mogao znati. Ako se vrati i ponovo potraži pomoć ja ću joj sigurno reći- da, ali tko zna hoću li joj moći pomoći. Možda." 

Kišni vjetar otvara vrata



Januar je bio kišan i tužan, bjelina kojom nas je priroda obdarila za Božić je nestala u sivilu suza neba. Anna je s vremena na vrijeme nazivala, tek toliko da se javi, da me upita kako sam, ali ja sam imala osjećaj da svaki puta odustane od pravog razloga. Jedne večeri me je nazvala dosta kasno.
"Rudolf je na službenom putu, upravo sam ocrtala jedan mali poklon za tebe. Imaš li sutra vremena za mene." izgovorila je sve u jednom dahu.
"Dođi pred večer, ostani na večeri i moj suprug je na putu."
Došla je s velikim rukom ocrtanim kišobranom. Sav je bio u ljubičastim tonovima s velikim ljiljanima.
"Neka ti malo rasvjetli ove kišne dane."
"Kako si?" upitah je nakon što sam joj se od srca zahvalila na prekrasnom poklonu
"Sanjajući grčeve u srcu, pitam se u snu i između dva sna: Što bi za mene bila milost i zašto ja to tražim? U mom srcu se otvaraju vrata i kišni vjetar prelazi prag, a krošnje ječe i gore, pod mojim koracima." stilizirala je stihove mog dragog pjesnika.
"Glavobolja se može i tako opisati. Kaži mi kako se osjećaš kada prođe?"
"Imam riječi i doline na usnama, doline i sunčane brežuljke i sjećanja u nepostojanim maglama."
"Imaš li još kovčežić s milion rumenih marama za njega?" uptah je stihom
"Davala sam mu ih jednu po jednu ili hiljadu po hiljadu, žaleći da ih nemam dovoljno za njega. Sanjajući o putu što se penje do puteva što se križaju na nebu, stresla sam se u snu i zavapila između snova: Koliko milja, koliko još dana i godina?"
"Ispričaj mi cijelu priču." rekoh dodavajući joj čašu konjaka.
"Moram još jednom otići na Lago di Garda. Pronašla sam u jednom tjedniku punude za ferije povezano s kursom crtanja u onom istom hotelu."
"Tko te tamo čeka?"
"Roland." reče ona ispijajući gutljaj konjaka
"Roland?"
"Ja ga tako zovem jer mu neznam i neželim saznati pravo ime. Stajao je pored mene na obali velike vode i njegovo lice se zrcalilo u kristalima i suncem obasjanoj površini. S talijanskim naglaskom me je stereotipno upitao: "Vi niste odavde?" i odmah pozvao na kavu. Sjedili smo na terasi male kafeterije uz jezero i nepredstavljajući se filozofirali o životu i ljubavi na prvi pogled.
"Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ljubav završava, postoji dodir dvije ruke koji se opire svim rečenicama" govorio je dodirujući mi dlanove.
"Da bismo shvatili Karla Sandberga treba ga prije svega shvatiti kao čovjeka koji ne može da ne razgovara o stvarima koje su naizgled jednostavne, svakidašnje, razumljive i proste. Ono što nam on svojom poezijom govori o ljudima utonulim u životu punom protivurječnosti učini nam se da i sami znamo, da je to onaj u u modernoj psihijatriji poznati fenomen "već viđeno." No to ipak nije tako. On je bio pisac nove biblije, on je običnim čovjeku upotrebljavajući jezik ulice, predgrađa i radničkih naselja približio poeziju i ljubav."
"Sada mi je jasno zašto citiraš Sandberga."
"To je bilo popodne mog buđenja, uz njega sam osjetila sva ona mladenačka uzbuđenja, čula Ronaldov glas, prepoznala njegov jezik, sjetila se stihova koje mi je govorio ne odavajući ime pjesnika. "Ničega drugog nema u ovoj pjesmi osim tvog lica," Rolandovim glasom je govorio stranac. "ničeg drugog osim tvojih žednih kao noć sivih očiju". Kada je sunce krenulo ka zapadu rastali smo se na keju koji se kao puščana cijev pružao ravno u jezero. Otišla sam u dvorac opijena novim starim osjećajem. Više ga nisam vidjela, otputovali smo natrag u sivilo života, ali sjećanje na njega je pošlo sa mnom."

"Zamjenila si jedno sjećanje s drugim."
"Ali sam dobila ponovo lice koje vidim i umjesto da pišem pjesme o njemu ja ga crtam. Moram otići ponovo na jezero, moram još više naučiti o crtanju, ali neznam kako ću to objasniti Rudolfu."
"Ponovi mu ovu zadnju rečenicu, neka crtanje bude razlog putovanju."
"Poslat će me na najskuplji kurs u najskuplju školu crtanja u zemlji."
"Zar je važno gdje ćeš učiti crtanje, ako je problem samo u crtanju?"
"Problem je u meni. Stranac sa jezera je pronašao moju adresu i moj telefonski broj. Nekoliko tjedana nakon ferija u Lombardiji me je nazvao. Bio je u gradu i pozvao me ponovo na kavu. Otišla sam bez razmišljanja. Te noći se nisam vratila kući. Rudolf mi je drugi dan napravio scenu i zabranio izlaske. Zato sam prestala dolaziti na terapiju. No telefonsku vezu s strancem održavam još uvijek. U potaji sam kupila mobilni telefon koji Rudolf ne može kontrolirati."
"Zar još uvijek neznaš kako se stranac zove, tko je on i čime se bavi.?"
"To me uopće ne zanima, pristao je da ga zovem Roland, dao mi je broj svog mobilnog telefona i svaki puta kada je u gradu mi se srećemo u njegovoj hotelskoj sobi."
"Koliko mu je godina?"
"Onoliko koliko je bilo Rolandu kada je otišao od mene."
"Mogao bi ti biti sin." rekoh već iziritirana njenom pričom
"Ne, on je za mene uskrsli Roland. Roland prije noći njegova umiranja, Roland bez neugodnog mirisa koji ostavlja ljubav kada postane zrela za davanje i uzimanje. Njegove ruke, oči i tepanja pomoću kojih se moja ljubav bori i gradi su ono što mi treba. I neka traje ljubav, neka se preliva dok ne pronađem sve odgovore i ne potrošim posljednji novčić i ne prolijem zadnju kapljicu krvi. Ljubav je mladić s atletskim tijelom i očima boje svitanja, mladić čije lice srećem u snovima i nosim danom do sljedećg sna."
"Oslušni malo, mjesec je ljupka žena, samotna žena, izgubljena u srebrenoj odjeći, izgubljena u srebrenom haljetku cirkuske jahačice. Oslušni malo, vjetar ti priča baladu o izgubljenom vremenu i potsjeća te da je stranac nova utvara koja te sputava u buđenju." pokuašala sam ju jezikom Sandberga probuditi iz ovog novog sna.
Pogledale me je iznenađeno:
"Nisam znala da poznaš njegovu poeziju."
"Doživjela sam je uz supruga, na početku ljubavi."
"Znači i Roland voli mene."
"Koji Roland?"
"Za ljubav nisu potrebne godine ni zrelost, ona je lijepa u svom nastajanju. Kada gledam njegove oči vidim u njima sav svoj neproživljeni život. U jednom ukradenom popodnevu se dogode sva ona već davno zaboravljena uzbuđenja. Njegovi dlanovi pišu najljepšu poeziju i ja dobijam ponovo tijelo. Osjećam srce i znam da još uvijek imam krv. I uopće nije važno koji me Roland dodiruje jer to su one ruke koje pamtim i želim. Ušla sam u avanturu iz koje više nemogu zdrava izaći, ako ona prestane otiću i ja zauvjek."
"Ne pričaj gluposti." rekoh joj pomalo grubo" živi avanturu i u njoj nauči živjeti."
"Poslije nje bi sve bilo laž"
"Pa ti lažeš već dvadeset godina. Koristiš se životom kao iznajmljenim automobilom. Mjenjaš modele i nadoplaćuješ kamate lihvaru koji koristi tvoju neodlučnost. Zaustavi se u trenutku i napravi bilansu, odluči se konačno za sreću."
"Misliš na rastavu braka."
"Zar to nebi bilo bolje rješenje od ovog tihog umiranja?"
Sjedila je skupljena u fotelji i igrala se sa ogromnim briljantnim prstenom na ruci. U tom trenu je zazvonio njen mobilni telefon. Dok ga je vadila iz torbice ruke su joj drhtale.
"Molim............Nisam kod kuće, kod prijateljice sam.........On je na putu.............Mogu............"
Izašla sam iz sobe da može nesmetano razgovarati. I to je potrajalo. Kada je završila razgovor ušla je nasmješena u kuhinju i počela mi pomagati prenosti jelo u blagovaonu.
"Na lago di Garda je danas cijeli dan sjalo sunce." reče da prekine šutnju.
"Do tamo prodire topli zrak s Mediterana, to se osjeća čak i u ljudskoj prirodi."
"Tamo sam prvi put vidjela maslinova stabla i osjetila miris pinija."
"Zar ti zaista još nikada nisi bila na moru?"
"Vidjela sam ga samo na televiziji. Lago di Garda je moje more, tamo ću sigurno otići ovoga proljeća."
"Što tvoj stranac uistinu radi."
"Studira u Milanu povjest umjetnosti i svjetsku književnost."
"To je prekrasna, ali užasno teška kombinacija."
"On je uistinu poseban i uvijek isto drugačiji kada ga sretnem. Zadnji puta mi je objasnio tajnu Mona Lisinog osmjeha."
"Kako je to uspio kada se znanost još uvijek bakće s tom tajnom?" gledala sam Annino lice koje je uistinu potsjećalo na lice one stoljetne dame.
"Uz njega učim više o psihologiji nego što sam naučila na institutu. Gledao je tog popodneva moje lice i rekao mi da se još nikada nisam nasmijala, a ja sam se cijelo vrijeme smješila. Tada sam saznala da se od srca jedino oči smiju. Pokazivanje zuba je umjetni smijeh, maska koju nose nesretni i nezadodvoljni ljudi. Rekao mi je da su moje oči uvijek tužne. Kasnije sam se promatrala u ogledalu i pokušavala oči prisiliti na smjeh, ali smjeh zaista dolazi iz dubine duše. Večeras mi je obećao de će me, ako dođem u Lombardiu, naučiti osmjehu."

Gledala sam njeno ljepo lice.
U čemu je stvar? Smješili se ona ili ne?
Nedavno sam čitala studiju o Mona Lisinom tajanstvenom osmjehu. Ta poznata renesansna slika pomaže istraživačima mozga pri rješavanju i objašnjavanju fenomena spoznaje osjećaja koji se ocrtavaju na mimici ljudskih lica.
Promatram Anu i čini mi se da je osmjeh tu, a onda ga odjednom u sljedećem trenu više nema. Uspoređujem je sa u sjećanju iz Louvra i Annino lice dobija konture lica petstogodišnje dame i vidim tugu u njenim očima ili je to ironija ili je to možda neka skrivena, zla misao. Da li je ona tužna ili prestrašena?
Signalizira li položaj i oblik usana dobro i loše raspoloženje? Koju ulogu u izrazu lica zaista imaju te oči varljive?
Manipulirajući Mona Lisu na zaslonu kompjutora znanstvenici su mjenjali položaj njenih usana, skrivali ih i pokazivali ispitanicima samo oči. Zaključak je bio da oči same ne odaju osjećaj mlade dame, tek položaj usana u kombinaciji sa očima ga odaje. Naš utisak o sjajećim ili tužnim očima je samo iluzija. Stvarno ogledalo duše su naša usta.
To je priča iz laboratorija, ali i u samom Louvre-u postoji nebrojno puno izvora koji putem vizuelnog centra potiču gibanja u našim moždanim ćelijama. Tako naprimjer ovisno o osvjetljenju pada manje ili više svjetla na naše foto receptore u očima. Ovisno pod kojim uglom promatramo sliku varira i broj neurona koji sudjeluju u prenošenju vizualnih signala.
Taj prirodni romor u našoj glavi je uzrokom da ćemo mi i dalje Mona Lisin osmjeh doživljavati različito.
Stranac je varao Anna, prešućivao je istinu o rezultatima znanosti, želio ju je još više onesposobiti, učinit ovisnom o njemu.
Tog trenutka je Anna bila sretna, iz njenih očiju je vrcala neka nova snaga, a na njenim usnama je lebdio život i ljubav.
"Moram otići u Lombardiju da bih se naučila smijati." njen glas me povrati u trenutak za stolom.
"To je nije pravi razlog, ako stvarno želiš otići idi zbog sebe i svoje istine. Ti ne moraš učiti smjeh on je dio tvog bića, tvoje lice, iako ti toga nisi svjesna, živi smjehom tvoga srca. Začahuren kao arhetip, u jezgri tvog srca živi još uvijek tvoj pravi Roland. Tvoja želja za Lombardiom je bjeg od Rudloffa, a ne potraga za smjehom."
"Ne mogu se rastati." konačno se vratila na temu o kojoj smo govorile prije telefonskog poziva
"Zašto?"
"Bez Rudolfa bih bila ponovo nitko i ništa. On mi je omogućio studij, skupe haljine, kozmetičarku i frizera, izlet u Lombardiu. Ako odem od njega izgubit ću................." tu je zastala, nije se usudila izgovoriti misao do kraja.

Ponovo se počela igrati sa velikim diamantom na prstu.
Ja sam šutjela promatrajući borbu misli i želje na njenom licu. Dijamant je bljeskao pod svjetlom lampe koja je visila iznad stola i činilo mi se da njegov sjaj govori umjesto nje.

"U dvorcu opasanom ružama i strahom jedna žena sniva o ljubavi, a ljubav, boginja njenog sna, oblači crnu haljinu i umjesto bijelog princa ljubi jutrima njene usne. Žena ustaje iz kreveta i gleda kroz prozor. Tamo iza ove, trnovitom ljepotom opasane, stvarnosti čekaju avanture i veliki doživljaji. I žena gleda kako iza ove maglovite ljepote izlazi sunce, ali opasana zlatnim okovima ona ne može učiniti korak. Svako jutro skida vjenčanu haljinu satkanu od zvjezdane prašine i oblači skupocjene halje kupljene zlatom za koje je prodala svoj san. U tim trenutcima Migrena pobjeđuje Fortunu, ljubav se skriva u mirisima noći, a žena stoji pred ogledalom i na svom licu broji prošle godine. "
 
Nastavit će se:


Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba
MAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinu

DUHOVNOST U STUDENOM...

STUDENI...

ASTROLOGIJA, NUMEROLOGIJA I OSTALO

BRZI CHAT

  • Član bglavacbglavac

    Danas je Međunarodni dan tolerancije, pa poradimo malo na tome. Lp

    16.11.2024. 03:29h
  • Član bglavacbglavac

    Danas je martinje povodom tog dana želimo sretan imendan svim Martinama I Martinima!

    11.11.2024. 08:14h
  • Član bglavacbglavac

    Vrijeme leti, sve je hladnije, želim vam ovu nedjelju toplu i radosnu. Lp

    10.11.2024. 09:09h
  • Član iridairida

    Edine, ti se tako rijetko pojaviš, pa ne zamjeri ako previdimo da si svratio, dobar ti dan!

    30.10.2024. 12:33h
  • Član edin.kecanovicedin.kecanovic

    Dobro veče.

    28.10.2024. 22:30h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi. Blagoslovljenu i sretnu nedjelju vam želim. Lp

    13.10.2024. 08:02h
  • Član iridairida

    Dobro nam došao listopad...:-)

    01.10.2024. 01:57h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karteLjubavne poruke

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

Anatomija jednog samoubistva V Anatomija jednog samoubistva VII