Migrenino carstvo

Ana je iz taške izvadila omot. U ljubičastom papiru sa vrpcom iste boje se krio poklon koji mi je donijela.
"Osjećam nosom da nisi promjenila ukus." reče predavajući mi omot.
"Vidim da nisi zaboravila moju boju." rekoh otvarajući papir u kojem je bio moj najdraži parfem i jedna bilježnica.
"Zapisivala sam trenutke svjetlećih boja." reče mi tiho Ana
"Kada si odlučila doći na terapiju?"
"Pred dvije godine, ali sam prvo morala slijediti tvoj davni savjet. Morala sam početi pisati dnevnik mojih snova."
"Jesi li sretna?"
"Više ne."
"Znači bila si."
"Mislim da jesam, pročitaj moje zapise pa ćemo sljedeći put razgovarati o svemu."

Tog dana smo nastavile prijateljstvo tamo gdje smo ga nesporazumom prije par godina završile. Iz njenih zapisa sam shvatila da su njene nedeljnojutarnje tegobe prestale onog trenutka kada je upoznala Rudolfa. On ju je poveo u novi život, nudeći joj ljubav i sigurnost. Na početku su se sretali samo vikendima i uvijek odlazili u drugi restoran na večere, nedeljom se budili u drugim gradovima, lutali brdima, šetali uz jezera, vraćali se nedeljom uveče u njen stan i ponedeljkom ujutro sretni rastajali.

Ubrzo su se vjenčali. Ana je željela djete, ali Rudolf nije bio spreman na očinstvo. Kupio je kuću uz potok našeg malog gradića, Ana je prestala raditi i posvetila se vrtu, Rudolfu i psu. Kuhala je, a Rudolf je dolazio svaki dan kući na ručak. Večerima ju je ispitivao kako je provodila popodneva, gdje je bila, koga je srela s kim je telefonski razgovarala. Više vikendima nisu odlazili u nepoznatim pravcima.

Nedeljna jutra su ubrzo ponovo postala za Anu mučenje. Nije mogla ustati iz kreveta, ostajala je ponovo u zamračenoj sobi i čekala da nedelja prođe i da u ponedeljak sve počene ispočetka.

Njene vizije su postajale svjetleće reklame velegrada u kojem je odrasla. Čitajući njene opise sjetih se Hildegard von Bingen i njenih vizija nacrtanih njenom rukom u njenim knjigama. Umjesto u samostanu, Ana je bila zatvorena u zlatnom kavezu bogatstva i postajala ljubavnicom imaginarnog čovjeka koji ju je vodio Migreninim carstvom.

Fortuna, boginja sreće, žena zavezanih očiju ih je postavljala na kolo života uzdizala u visine i oni su u trenutcima lebdjeli u kugli harmonije. A onda su padali u bezdan života u surovu istinu buđenja u kojem je Ana ostajala sama u tamnoj sobi njenog zlatnog zatvora.

"Tko je čovjek u svjetlećoj kugli?" upitah je jednog dana dok sam držala njenu glavu u mojim rukama.
"Neznam, još mu nisam vidjela lice."
"Jeli to Rudolf?"
"Sigurno ne." usprotivi se Ana nesvjesno, dok su se njeni vratni mišići napinjali, njeno lice kočilo, čelo boralo.
"Jeli to onaj iz onog davnog vremena?"
"Mislim da jeste."
"Opusti se, ne osjećam više težinu tvoje glave." pokušala sam je usmjeriti na spoznaju trenutka. Sama pomisao na Rudolfa je izazivala napetost u njenom tijelu.
"Neosjećam napetost, nego bol." reče ona tiho
"Podigni ramena prema stropu" Ona podignu cijele ruke
"Samo ramena, dlanove ostavi na krevetu."
Ana je s mukom odvojila ramena od podloge na kojoj je ležala.
"Što osjećaš?"
"Bol u vratu i pritisak u glavi." reče zatvarajući oči.
"Spusti ramena na krevet tako da osjetiš kako lopatice dodiruju moje ruke." rekoh joj gurajući dlanove pod njena ramena."Udahni duboko i polako izdahni uvlačeći pupak u trbušnu šupljinu."

Gledala sam kako se njen prsni koš podiže i spušta i osjećala kako se pri tome podižu i spuštaju njene lopatice. Vratni mišići su još uvijek bili napeti, glava joj nije ležala opuštena na jastuku koji sam joj u međuvremenu, umjesto mojih dlanova podmetnula pod vrat i glavu.
Pustila sam je, ne govoreći nekoliko minuta ništa, da pronađe svoj ritam disanja. Slušala sam tišinu i razmišljala o auri koja ju je progonila. Kao da je osjetila moje misli, Ana iznenada otvori oči.

"Rudolfa vidim u kvadratu u kojem nemogu pronaći ravnotežu. Uvijek kada se nađem s njim u toj kocki gubim zrak, vrti mi se u glavi, padam na koljena."
"Što on radi?"
"Stoji iznad mene i podiže prijeteći prst." njeno disanje je bilo neujednačeno, sve kraći uzdisaji su kočili pokrete njenog prsnog koša, a ramena su visila na prsnim i ramenim mišićima.
"Što sada osjećaš u vratu i ramenima?"
"Bol."
"A u glavi?"
"Zbrku." reče Ana gotovo nečujno
"Jeli te počela boliti glava?"
Ana je šutila, a niz njene obraze su potekle suze. Pogledala sam na sat. Vrijeme njenog tretmana je davno već završilo, u čekaonici je na mene čekao novi pacijent. To je surovost vremena u kojem živimo. Znala sam da joj na taj način sigurno nemogu pomoći, da u tom novcem ograničenom trajanju moram pronaći, za njenu ranjenu dušu, nježniju metodu.

Te večeri sam poslije posla još dugo razgovarala sa šefom. Njegov entuzijazam je u meni uvijek budio nove porive za znanjem.
"Ti trebaš više vremena za pacijenta" on me pogleda s razumjevanjem u očima
"Što mogu inače uraditi sa rasplakanom dušom?"
"Suze su ponekad dobar lijek."
"Ali ja nisam psihoterapeut."
"Ti si terapeut koji u sebi integrira ljudskost i znanje." njegove riječi su bile melem za moj ponos.
"Što ćemo s vremenom?"
"Osamostali se pa ćeš onda sama određivati svoje vrijeme." u njegovom glasu je bilo neugode. "Mi smo veliki tim i ja tebi nemogu poklanjati vrijeme."
"Ali mora postojati način koji će u kraćem vremenu imati veći učinak." rekoh mu nesigurno
"Pronađi ga."
"Hoćeš li mi pomoći?"
"Pokušajmo zajedno utrti put jednoj novoj metodi." reče on gledajući na sat. I njegovo vrijeme je bilo ograničeno privatnim brigama. Bio je oženjen, imao je tri sina i kuću koju je trebalo otplatiti, novu ordinaciju koja je bila pod hipotekarnim kreditom.
"Život ipak nije samo sjen i san." rekoh mu dok smo se ispred ordinacije opraštali.
"Razmisli o samostalnosti." viknu mi Bobo ulazeći u auto.

Dnevnik jednog bolnog rastanka  

Ana je dolazila redovno na terapiju i sve se više otvarala. Ja sam čitala njen dnevnik i pokušavala na početku zaobilaziti trenutke o kojima je ona pisala. U njenom dnevniku nije bilo radosnih misli, nije bilo onog žara kojim je pričala o svom djetinjstvu i svojoj prvoj ljubavi.
Slijedeći Bobin savjet ja sam počela s njom eksperimentirati Rolfing metodu.

Jednog jutra sam dok je ležala opuštena počela terapiju s njenim stopalima.
"Misliš li da tako možeš spriječiti napadaje migrene?"
"Jeli ti ovo što radim neugodno?"
"Ugodno je, ali nevidim vezu između stopala i moje glavobolje."
Pritisnula sam malo više mišiće na prednjem dijelu stopala i ona zgrči lice.
"Gdje te je zaboljelo?"
"U srcu."
"Šalu na stranu, gdje si osjetila bol?"
"Nije to bila bol, to je bio neki nepoznati osjećaj u cijelom tijelu. Neka neugodna toplina se rasplinula i prostrujala do tjemena."
"Tvoja stopala su, iako zatvorena u skupe cipele, prestala živjeti s tobom. Koristiš ih samo kao transportno sredstvo, a ne kao dio tvog tijela."
Ana zatvori oči.
"Učini još jednom isti pokret."
Pokušala sam još jednom istim pritiskom dotaknuti poprečni svod njenih stopala i pri tome pokrenuti male zglobove između prstiju i srednjih kostiju.
"Osjećam kako nešto prolazi mojim leđima i ulazi u moju glavu. To nešto je drugačije od onoga što osjećam kada stojim na stopalima. Čini mi se da glava odlazi od mene, da me vuče u daljinu, nepoznatu daljinu."
"Ustani."
Stala je pored kreveta.
"Sada se taj osjećaj izgubio, opet osjećam težinu glave i neugodu u leđima i vratu."
Promatrala sam njena uvinuta leđa i vrat, glavu koja je kao kornjačina virila iz oklopa njenog trupa koji nije bio centriran nego je stršio iza njenih peta. Spustih se na pod pored njenih stopala i pokušah njene potkoljenice u skočnom zglobu pomaknuti naprijed.
"Past ću na nos" usprotivi se Ana
"Pritisni prste na pod"
"Kako?"
"Prebaci težinu tijela na prednji dio stopala"
"Past ću "
"Nećeš, pokušaj."
Nakon nekoliko pokušaja joj je uspjelo pravilno opteretiti stopala.
"Sada osjećam ono nešto kako struji ka glavi nosi me u nepoznate daljine."
"Tek kad tijelo počne funkcionirati kako mu priroda naređuje, tek tada može sila teže njime prostrujati. Kada se to dogodi, kada počneš koristiti tu osnovnu silu našeg postojanja, tvoje tijelo će se početi samo od sebe oporavljati i liječiti."
"Čini mi se kao da mi je glava postala balon koji lebdi nad mojim ramenima."
"Zanjiši se još jednom na stopalima."
Učinila je to još uvijek nesigurno. Odjednom je sjela.
"Zavrtilo mi se u glavi."reče gledajući me očima punih straha.

To je bio prvi pokušaj oblikovanja njenog tijela po zakonima fizike, pokušaj koji je završio njenim nepovjerenjem. Morala sam joj s puno strpljenja objasnit što je cilj metode koju primjenjujem, da joj želim pomoći da ponovo pronađe svoj ritam u skladu aure iz koje je pred osamnaest godina izašla.
Taj dan nisam bila sigurna da sam uspjela ostvariti ono što sam željela. Izazvala sam u njoj nepoznate osjećaje koji su izazvali strah i dodatnu nesigurnost. Postalo mi je jasno da prvo moram pasivnim pokretima probuditi u njoj želju za sljubljivanjem s tim osjećajem oslobođenja iz oklopa u kojem se godinama nalazi.
"Dođite u subotu k nama na večeru." pozva me na taj način da upoznam Rudolfa i u isto vrijeme se nesvjesno braneći od oslobađanja.

Njihova kuća uz potok je bila lijepa i osamljena kao što je to bila i moja prijateljica. Vrata nam je otvorila nasmješena i elegantno obučena Ana. Znatiželjno sam očekivala da se pojavi Rudolf. On je stajao u sredini velike, bogato ali bez ukusa namještene, dnevne sobe. Kroz otvorena vrata terase je ulazio zalaz sunca u prostor. Rudolf je bio obavijen sunčanim zracima i djelovao je kao tajnom obavijena statua.

Protiv svih mojih očekivanja, on je bio nezgrapan mali čovječuljak s naočalima. U njegovom stisku ruke nije bilo čvrstine, što je on odmah opravdao bolovima u šaci i brzo povukao svoju iz moje. Ponudio nam je aperitiv ne pitajući što želimo. Otvorio je bocu najskupljeg šampanjca i ponudio ga u kristalnim ručno izbrušenim čašama.

Ana nam je na zlatnom pladnju ponudila snack iz najskuplje delikatesne radnje. Rudolf nam je odmah ponudio da pređemo na ti i mi smo to odmah prihvatili. Cijela večer je prošla kao skupo režirana predstava u kojoj smo mi bili odlično posluženi statisti. Razgovarali smo o njegovom poslu i o njegovim planovima za njihovu budućnost.

"Igraš li golf?" iznenada on upita moga supruga
"Ne, kako ti to pada napamet."
"Mi smo se učlanili u klub pa sam mislio da bi se i vi mogli učlaniti."
"Za igranje golfa treba imati suviška novca, što mi još uvijek nemamo." odgovorih da prekinem diskusiju.
Ana je šutjela i donosila jedno za drugim već peto jelo na stol.
"Ti odlično kuhaš." reče joj moj suprug
"Ah trudim se." odgovori mu Ana neusuđujući se pogledati ga
"Ana je najbolja kuharica na svijetu." ponosno će Rudolf " i s malo strpljenja bit će i dobra igračica golfa."
"Nisi mi rekla da igrate golf."
"Tek smo počeli, to se još ne može nazvati igrom. Svaki vikend provodimo na terenu i trudimo se savladati prve pokrete."
"Sutra se moramo rano ustati jer prvi trainig sa novim učiteljem nesmijemo propustiti."Rudolf nam je na taj način dao na znanje da je vrijeme za odlazak.

nastavit će se: