Svakako nije potrebno posebno uvjeravati kako je jedno od znacajnih imena nase kulturne svakodnevnice ime Predraga Matvejevica , covjeka koji vec dvadesetak godina ( od 1965 kada je objavljen rad o JeanPaul Sartreu) zivo sudjeluje na projektu konstituiranja i afirmacije " jugoslavenske kulture" kao "zajednicke jugoslavenske svijesti" kako je taj projekt nazvan u posljednjem radu Jugoslavenstvo danas. Ovaj autor nastoji formulirati "nase stavove , one koji bi stvarnije korespondirali s drustvenim i kulturnim nastojanjima sto karakteriziraju ovaj prostor, preko kojih bi- u najsretnijim slucajevima - kultura nudila vlastita rjesenja i nove modele samom drustvu" dakle nastoji da se s onu stranu "zdanovizma", "konzervativnog realizma", "zakasnjelog romantizma", s onu stranu raznih "utopistickih zabluda", "funkcionalistickih" ili "tradicionalistickih shvacanja" paznja usmjeri "prema sirim i neposrednim oblicima stvaralastva na razini kulture i drustva."

Ovaj ambiciozni pothvat od autora je zahtijevao istrazivanja kako kompleksa problema knjizevnosti i knjizevne kritike , estetike, filozofije i marksizma tako i posebna istrazivanja geneze nacionalnih kultura i jezika.

Bez sumnje rijec je o razgranatom i dugotrajnom poslu objektiviziranom u relativno skromnom, ali javnosti neobicno eksponiranom radu te joj se cini da je na djelu jedan uzoriti kriticizam koji suptilno obraduje kulturnu problematiku i unutar dosega ove problematike postize vjerojatno najvisi nivo refleksije. Stoga slijedeca razmisljanja nemaju ambicija da budu neposredan prilog interpretaciji opusa autora o kojem je rijec.Naprotiv, ne slijedeci bilo kakva preduvjerenja ali inzistirajuci na odredenoj eksperimentalnoj slobodi , smisao ce ovog pristupa biti u tome da se problematski okvir sektorski artikuliranog sistema kulture, kako je on teoretski postavljen, teoretski i ispita utvrdujuci realni doseg teorijske bilance stavova sto su se akumulirali tokom dvadesetak godina autorova rada.

Rasvijetliti jednu temu na historiji autorova djelovanja pitajuci se koliko je to, zapravo, djelotvorna historija ili koliko je uistinu misaono ziva djelotvornost tog ekstremno visokog stiliziranja kulturne problematike kod nas, nuzno pretpostavlja izvjesna ogranicenja sto se odnose na propitivanje konacnih rezultata , teorijskih i priblizno teorijskih Matvejevicevih postavki. Potrebno je dakle iz jedne dosta konfuzne cjeline opusa ovoga autora izdvojiti ono sto jest teorijsko i sto jest , na ovakav ili onakav nacin, teoriji blisko. Sada se vec cini da je posao prilicno jednostavan - jer ono sto je u inace predominantnom dnevnopolitickom i politickopragmatskom diskursu opusa esencijalno dato kao "teorija" doista je tek samo njena naznaka, kontura ili cak karikatura. S toga razloga brojne teskoce prate svaki pokusaj sistematskog ispitivanja osnovnih teza P.Matvejevica ne slijede zato sto imamo posla sa sustavnim i podrobnim izlaganjem, sredenim , konzistentnim i razgovjetnim misljenjem. Suprotno od toga, teskoce se sastoje u nedostatku autorove snage da postavljeni problem jasno eksplicira, sastoje se u metodi i pravcu njegova istrazivanja.

Nedostatnost postavljenog pitanja

Nuzno je dakle izvrsiti redukciju tekstualnoga materijala posebice onog koji konkretnu misaonu realnost ispostavlja kao jednu mitsku bitnost. Tesko je na primjer vjerovati da ozbiljna rasprava kojoj je prije svega stalo do kritickoteoretske validacije jednog djela moze uzeti u obzir , u razmatranje, tekst o Jean Paul Sartreu, rad od 40tak stranica objavljen 1965 godine . Pa ipak pogovori prigodnicarskoga karaktera pisani uglavnom u reklamne svrhe ili Biljeske o piscu ophode se sa ovim radom kao s "knjigom" ili "monografskom studijom" iako on nije u interpretativnom i intelektualnom pogledu vise od Agitke. "Monografska studija"o Sartreu tako neodoljivo podsjeca na one kratke brosure sto su u nas objavljivane neposredno nakon rata a ciji je smisao bio izrazito ideologijskog karaktera. U tom kontekstu "Monografska studija" o Sartreu jest Agitka iako namjere i teoretski motivi njena autora stoje prvotno i polazno na protivnom ekstremu. Tu se pokusava zahvaljujuci Sartreu eksplicirati i eksponirati sumnja u onaj radikalno pojednostavljen "dijamat"- prakticno umrtvljen u dogmu- i njegov esteticki izraz. Utoliko, taj rad predstavlja reprezentativan pokusaj ( i doista nista vise od toga) da se u teoriji umjetnosti kod nas krene novim putem, da se dakle oblikuje jedno novo tumacenje umjetnosti. Nakana je ova hvale vrijedna ali vec sada mozemo utvrditi ne bez izvjesnog cinizma upravo nedjelotvornost polaznih pretpostavki koje onemogucavaju svaku dalju teoretsko-problematsku artikulaciju. Odavno su na primjer posve izvjesne granice psihoanaliticke teorije umjetnosti koja nije kadra rijesiti neke fundamentalne esteticke probleme : prirodu ljepote, kriterije aksioloske procjene umjetnicke tvorevine, prirodu umjetnicke darovitosti, umjetnicke tehnike...Patoloska estetika jest korisna da bi pruzila korisne komparacije ali od nje ne mozemo zahtijevati direktno tumacenje formi. Odatle svako hipostaziranje psihoanalize , njenog operativng pojmovlja , kvantitativnih principa o konvertibilnosti psihickih sadrzaja , kvantitativnih predodzbi o psihickim procesima koji se sastoje pretezno u mijenjanju izmjerljivih i matematicki mjerljivih sila , nuzno skoncava u jednom mehanickom redukcionizmu. Napokon , svojstvo pojedinih komponenata neke duhovne radnje viseg reda ovisi o beskonacno brojnim raznolikim faktorima tako da se mora izjaloviti svaki pokusaj dedukcije na njihov pocetak.

No Matvejevic nije uostalom kao ni Sartre svjestan granica jedne teorije . Akceptirajuci njenu plodotvornost, odnosna razmatranja u "Studiji" ubrajaju se u svakom slucaju medu one dijelove autorova opusa koji najmanje zadovoljavaju...Dakle da bi se nesto moglo nazvati "monografskom studijom" potrebno je dakako zadovoljiti nekoliko elementarnih kriterija, potrebno je da se pored biografskih naznaka iskazu i temeljne teoretske odrednice a mozda i da se sudjeluje u dijelu diskusija potaknutih raznolikim poimanjima Sartreova djela. Ostavljajuci po strani diskusiju o znacenju striktno kronologijskih koincidencija valja ponajprije zadovoljiti zahtjev da se barem u opcim teoretsko-filozofskim naznakama ocrta utjecaj Husselove fenomenologije , hegelijanstva i to posebno u antropologijskom verziji A. Kojevea te analitike tubitka M. Heideggera , utjecaja presudnog za oblikovanje Sartreove "fenomenoloske ontologije" Bitka i nista. Nadalje ukoliko nam je stalo da odredimo karakter Sarterova odnosa spram Marxa i marksizma valja naznaciti te inherentno filozofske razloge njegova suceljavanja sa marksizmom. Znamo na primjer da je jos u predratnom spisu Transcedencija ega historijski materijalizam "radna hipoteza" pod uvjetom da se ocisti od svake primjese metafizickom materijalizma. Pokusaj iskazivanja smisla i znacenja tog odnosa zahtijeva dodatni napor pa pravac istrazivanja treba usmjeriti prema onoj sadrzajnoj i u svakom pogledu instruktivnoj polemici Sartrea i Lukacsa iz 1948 i 1949 godine . Nadalje, valja ispitati suradnju Sartrea i Merleau-Pontyja jer, kako je poznato,ucinak djela Humanizam i teror ocigledan je u Sartreovom otklanjanju od apstraktnog etickog univerzalizma i matjeovske individualisticke slobode. Dalo bi se naravno jos stosta prigovoriti temeljnim poteskocama i rasprsenim konzekvencijama autora "Studije" . Sartreov odnos prema marksizmu konkretno je posredovan politickim dogadajima u socijalistickim zemljama , u radnickom i komunistickom pokretu, a najneposrednije stanjem u Komunistickoj Partiji Francuske. No Predrag Matvejevic nije uspio niti pokazati a kamoli rasclaniti bitne momente te relacije iako je rijec o eminentno politickim pitanjima nezaobilaznim u ocrtavanju fakticke prirode jednog radikalnog angazmana. Nije dovoljno cini nam se samo slijepo ponavljati za Hruscovom i Sartreom: "Kada je prije nekoliko godina Nikita Hruscov iznio svoju poznatu tezu da na ideoloskom planu 'ne moze biti koegzistencije' Sartre se suglasio s takvim stavom davsi mu vrlo zanimljivu interpretaciju: on smatra da bi bilo doista glupo pustiti idejna i umjetnicka ostvarenja Istoka i Zapada da pasivno koegzistiraju jedna uz druga, da se samodostatno izoliraju i skleroziraju u svojoj zatvorenosti bez dijaloga i dijalekticnosti." Potrebno je imati vlastitu misao o samoj stvari. Vidjet cemo kasnije kako posvemasnja odsutnost vlastita misaonog stajalista spram "samozadanoga problema" ne moze izdrzati tezinu prvobitnih autorovih ambicija . No nije li vec cesto u povijesti misljenja novi pocetak bio istoznacan s reprimitivizacijom - jednostranim odbacivanjem kritickog balasta u korist jedne nanovo omogucene "emocionalne siline"

Ozbiljna rasprava takoder ne moze uzeti u razmatranje Razgovore s Krlezom jer cetri izdanja Razgovora i luksuzno opremljeno peto zapravo su svaki puta prosirivani i dopunjavani Krlezini pogledi na politiku i umjetnost. Zato valja spomenuti da P.Matvejevicu ne oduzimamo ime koautora ako pripremanjem Razgovora njegovu ulogu shvatimo kao ulogu nadahnutog zapisnicara kojem je temeljni osjecaj njegova zivota osjecaj za korisno. A taj se osjecaj daleko od ma kakve sebicnosti sastoji od neke duboke ljubavi za nesto opce, za nesto takoreci nadosobno korisno, drugim rijecima od iskrenog postovanja onoga na cemu izgradujemo vlastitu prednost - i to dakako- iz posve opcenitih razloga . U njegovu slucaju "Krleza" je ona velika rijec koja o svemu odlucuje ako ta rijec donosi kakva prihoda i stogod od ugleda. Pa kako je nas autor po svemu sudeci vrlo ugladen covjek to ga sa razlogom mozemo smatrati jednim od najaristokratskijih nasih pisaca , jednim od onih sto racunaju da ce kratkotrajnom popodnevnom setnjom u pratnji velikog odgajatelja drugima ulijevati postovanje i zavist. Zato u predgovoru i pogovoru luksuznom petom izdanju Razgovora s Krlezom ne otkrivamo nista drugo do onaj pravilno oblikovan duh koji je kadar da za ljude sto mu donose korist zaista duboko osjeca i cija se darovitost ogranicava uglavnom na to da vrlo tocno naplacuje sto mu drugi kanda duguju.

Prejudicirajmo: izuzmemo li "monografsku studiju o Sarteu, odnosno to "mrljanje...biljeznice prepricanim ( ili plagiranim) lektirama", Razgovore s Krlezom ( iz navedenih razloga), Te vjetrenjace koje u cijelosti pripadaju politicko-pragmatskom diskursu, mnostvo intervjua u Jugoslavenstvu danas i sporedne i beznacajne prikaze u Prema novom kulturnom stvaralastvu pisane za dnevne i politicke potrebe zapazamo da je ono sto je hrvatskom citaocu dostupno kao tekstualni predlozak u teoretskom pogledu izvanredno skromno.