PROČITANO

1422

PUTA

OD 14.01.2018.

Alkemijsko vjenčanje

"Hildegard von Bingen, vizionarka sna, najpoznatija žrtva migrene, tog vječnog sukoba srca i uma, je u svojim knjigama ostavila znamenja aure koja ju je cijeli život pratila. Rođena u vremenu tihih lomača, ona je postala ljubavnica svemoćnoga i susretala ga u svom zamišljenom svijetu. Migrena joj je, nedozvolivši joj da se probudi iz sna, utirala put u raj. Velika svjetleća kugla iz čijeg središta je često izranjalo tijelo nagoga muškarca je prelazila u kvadrat u kojem se smjestio grad njegovog rođenja. Hildegard je tu blješteću sliku nazvala građevinom ozdravljenja i ovjekovječila je u svojoj knjizi "Putevi spoznaje". " rekla sam jednog dana prijateljici koja se tek bila oporavila od zatnjeg napada glavobolje

Psihoanalitičar i ja smo pokušavali, svatko na svoj način, pacijente polagano uvoditi u perivoj kristalnog dvorca njihove svijesti, kucali na vrata podsvijesti vjerujući da se u njoj krije i riješenje problema njihovih noćnih utvara i jutarnjih glavobolja. Samoubistvo, koje me je probudilo iz uspavanosti vjerovanja da su metode kojima se služim jedino dobre, je bilo u isto vrijeme i poticaj za iskrenje novih ideja u univerzumu moga uma.

Pročitala sam još jednom i još jednom "Mit o Sizifu". Željela sam u sebi osjetiti osjećaj apsurdnosti, onu neutješivu nagost duše u kojoj nema ljepote ni blještavila sunčane svjetlosti koja je najdulje sjala u danu ljetnog solsticija. Svakodnevica je postala laboratorij u kojem sam pokušavala spoznati jednoličnost života mojih pacijenata, njihovo ustajanje iz kreveta, odlazak na posao, tramvaji, biroi, tvornice, ručavanje, večeravanje i ponovno spavanje. A onda njihove noći bez snova, noći pune utvara. Tako od ponedeljka do subote, jednostavno djelovanje, a onda kao zla kob noć puna snova iz koje se ne žele probuditi. Migrenino carstvo na kraju apsurdnosti radnog tjedna, nedelja spasenja od utvara koje žderu sunčanu svijetlost i sakrivaju ljepotu kristalnog dvorca u kojem spava podsvijest.

Pokušavala sam pronaći način kojim bi potaknula moje pacijente da si jednog takvog jutra postave Camusovo pitanje: "Zašto?" i da onda spoznaju da to što su živjeli nije bio pravi život, ali da istodobno budu spremni na promjene i da im to što su spoznali ne postane strano i nepregledno.

"To je bila naša greška. Dozvolili smo da Ana spozna apsurdnost svog života, a nismo je uspjeli naučiti kako da živi s tim osjećajem." rekoh psihoanalitičaru pri našem sljedećem susretu.

"Kada monotonija života postane spoznatljiva, onda treba znati ući u dubinu procesa i spoznati njegovu bit. Svakodnevica nesmije ostati iza stakla naše neosjetljivosti, jer onda se život uistinu pretvara u tekuću traku naših navika i mi postajemo automati." iznenada je zašutio.

U toj tišini osjetih njegove misli i sjetih se svojih proteklih dana. To je uistinu ono što je Camus pisao.

"Zar i naši dani nisu slični? Mi isto ne ulazimo u dubinu procesa nego jednostavno ustajemo iz kreveta, tuširamo se, radimo, jedemo i spavamo. U čemu je razlika između nas i naših pacijenata?"

Tišinu razbi glas psihoanalitičara:

"Ja sam jedno vrijeme bio sličan njima. Migrenino carstvo je uistinu utočište strahova i apsurda. Još uvijek se sjećam boli i neugodnog osjećaja od kojeg sam se mogao osloboditi samo u snu. Poslije pada na skijanju i kratke nesvijesti u mojoj glavi se dogodilo čudo. Uspio sam ući u kristalni dvorac moje podsvijesti i otkriti godinama zatomljenu istinu o smrti majke. Danas čim se probudim, moja prva misao je majka koja umire, taj kratki osjećaj tuge i straha je za mene postao nešto kao jutarnja molitva. Tek tada se budi moja svijest. Apsurd majčine prerane smrti me prisiljava na razmišljanje i ja se pitam isplatili se živjeti. To je najosnovnije pitanje i jedino stvarno filozofsko pitanje. Kada si odgovorim sa "da" sve drugo onda postaje misaona igra i lakoća života već buđenjem počinje." psihoanalitičar završi svoju ispovjest.

"Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja. To je početak jedne pjesme koju sam napisala u djetinjstvu."

"Vi ste jedan od rijetkih sretnika koji su već u mladosti zavoljeli ovaj svagdašnji život. Vi imate sreću da ste odabrali posao koji vas ispunjuje, da ste sreli čovjeka koji Vas razumije, Vi niste morali tražiti puteve do zamka jer ste nekim sretnim slučajem u njemu rođeni."

"Možda je sreća u tome da sam rođena u zemlji u kojoj je nebo veliko i plavo, u kojoj je horizont beskonačan. U mojoj zemlji su i noći svjetlije jer na nebu ima više zvijezda. Sjećam se Ivanjskih vatri, tepiha od kresnica i očiju neba stopljenih u osjećaj koji danas nazivam ljubav." rekoh dok su mi se i u glavi redale slike iz djetinjstva.

"Oni koji neznaju od kuda dolaze neće nikada saznati kamo idu. Mnogi od naših pacijenata žele zaboraviti od kuda su došli, žele uživati u svjetlu života bez tuge i patnje prošlih dana. Potiskujući porijeklo i uzroke svojih patnji i tuga, oni lutaju tamnim životom apsurda svog neživljenja. Kada ti apsurdi bljesnu kao iskre i zasvijetle kao istine oni ih se počnu bojati i nesvjesno bježe u migrenino carstvo. Ja sam bježeći od istine o majčinoj smrti zaobilazio sve puteve koji su vodili ka vili u kojoj sam rođen. Tek danas razumijem Camusovu filozofiju i znam da bih bez one nesreće na skijanju tonuo sve više u zaborav, bježao sve dalje od istine i iskrica koje su mi se u snovima pojavljivale."

"Naš mozak je često i naš spasitelj, on nas u takvim trenucima sam od gurne u stanje nesvijesti, umjetnu komu i tako dozvili tijelu i univerzumu uma da se oprave od boli." rekoh prisjećajući se svoje davno proživljene saobraćajne nesreće i trenutka buđenja iz nesvjesti.

"Vaše znanje je puno osjetilnosti i Vi ga pretvarate u poeziju. Moramo pronaći put kako Vaš i moj svijet sjediniti u bajku o duši i tijelu.Trebali bi naučiti kako ostvariti alkemijsko vjenčanje, kako sjediniti to dvojstvo u trojstvo instinskog postojanja u jednostavan život." psihoanalitičar mi potvrdi moja razmišljanja.

Počela sam intenzivnije čitati studije o razvoju mozga i nove fizke. Nadala sam se da ću u tome pronaći puteve za otkrivanje mostova ka zamku u kojem spava naša podsvijest, ono zatomljeno egoistično"Ja" koje se kod naših pacijenata noću budi i u obliku utvara krade san. Kvantna fizika je već u svojim početcima poticala mozgove na maštanje, filozofiranje i poetiziranje. Dok su alkemičari sanjali o otkrivanju osnovne materije i ulazili u magiju, nova znanost nama nudi objašnjenja i polako dokazuje postojanje osnovne materije u nama samima. To više nije materija nego energija koja nas prožima i oživljuje, to je ono što bi trebali naučiti osjećati. Opasnost je u tome da se paralelno s novom znanosti razvija i nova mistika. Ono još nepronađeno vrelo, izvor naše osnovne energije, je obavijen tajnom, do njega još nije pronađen put. Novi mistici koriste tu tajnu i zaluđuju već zaluđene. Na internetu sam otkrila jednu adresu i mnogo linkova o toj temi. Postala sam znatiželjna i slijedeći ih došla do poziva na sljedeći ljetni solsticij.

"Ljetni solsticij je dan kada se poklanjamo bogu sunca i slavimo vjenčanje iz kojeg je nastala materija prima. Dođite na zdenac života u svitanje. Iz zdenca će, kao i svake godine izaći sunce i na svom dugom putu se sjediniti s mjesecom. To sjedinjenje će se dogoditi u srebrenoj kugli koju će na nebu stvoriti plamenovi Ivanjske vatre. Promatrat ćemo kao i svake godine blještavu kuglu iz koje se uzdiže ljubav. Vaša sreća je u Vašim rukama. Vidjet ćete zaljubljene kako preskaču vatru i možda sljedećeg solsticija poželjeti sami preskočiti plamene jezike i poletjeti u vječnost gdje Vas očekuje ljubav zaborav svih dosadašnjih strahova i bolova."

Uz taj poziv je bio priložen i plan puta ka zdencu života. Odmah sam nazvala psihoanalitičara i dogovorila sastanak s njim. "Otići ću na to slavlje, rukopis i boja paipra je ista kao i ona koju ste pronašli među Aninim skicama. Ta- Land zemlja čudesa" rekoh sve u jednom dahu.

"Igrate se Sherlocka Holmsa bez pravog razumjevanja kriminologije. Što mislite na tom slavlju saznati?"

Postalo mi je neugodno, moja koža se bez moje volje ježila. Nisam glumica, nisam psihoterapeut, nisam istinska pacijentica koja treba pomoć, istinitost tih spoznaja me je počela vraćati u stvarnost. Hoću li moći do kraja odglumiti zainteresiranost i istovremeno budno promatrati što se oko mene događa? Osjetila sam nesigurnost zbog odluke koju sam samostalno donijela.

"Biti ću promatrać nekog novog procesa. Možda ću sudjelovati u nekom novoalkemijskom eksperimentu i naučiti nešto za mene i moje pacijente bitno, a možda ću otkriti i nešto važno o Aninom samoubistvu."

Dan prije solsticija sam studirala plan puta do zdenca života. Nije bilo teško pronaći mjesto gdje se nalazi. Kada sam drugo jutro krenula ka zdencu bila sam jako uzbuđena. Nisam znala što me taj dan očekuje, ali sam mislila na Anu i njoj za ljubav sam odlučila izdržati sve izazove koji će slijediti. Dok sam vozila prema na planu određenom mjestu još je bio mrak. Iza jedne okuke sam ugledala dvorac koji me je potsjetio na bajke i na djetinje snove. Iz bezbroj malih tornjića se nazirala treperava svjetlost svijeća. Dok sam parkirala auto, na već skoro punom parkiralištu, istočno nebo se počelo svjetliti. Dvorac je izranjao iz maglice koja je na njegovom dnu skrivala riječicu koja ga je odvajala od stvarnosti iz koje smo dolazili mi, nas mnogo u skupim automobilima. Na mostu sam primjetila ženu koja je neodlučno stajala pred ulazom. Požurila sam za njom. Našavši se na mostu koji je obješen na lancima visio iznad vode ugledah u sredini dvorišta veliki zdenac i oko njega puno ljudi. Žena i ja se pogledasmo. Bila je visoka i dobro građena i nešto mlađa od mene, a njen pogled mi se učini poznat. Negdje sam već vidjela ove oči, prođe mi misao kroz glavu.
"Mi smo stigle u zadnji čas." reče žena " čim sunce izađe podiže se most."
"Vi ste već bili ovdje."
"Ovo je osmi puta da se sastajemo."
"Tko to organizira, tko šalje pozivnice?"
U tom trenu se na istoku pojavilo sunce i naše sjene pretvorilo u dugačke tragove koji su se ispružili do zdenca. Zašutjele smo prilazeći bliže središu velikog dvorišta. Iza naših leđa je bivalo sve svjetlije, a iz zdenca je izranjala velika kugla. Blještavilo kugle obasjane prvim zracima sunca me zasljepi. Pogledala sam skupljenu masu. Stajali su zatvorenih očiju lica okrenuta kugli, a most iza mene se polako dizao. Škripa lanaca nas je odvajala od stvarnog života. Kugla je još uvijek blještala. Okrenula sam se da vidim od kuda dolazi svjetlost. Zidine dvorca su imale proreze i sunce se na svom putu ka zenitu probijalo kroz njih i cijelo jutro obasjavalo zdenac.
"Ovo je jedini dan u godini kada sunce cijeli dan, do trenutaka zalaza, obasjava zdenac i kuglu koja se sa njegovom zadnjom zrakom spušta u zdenac." žena pored mene ponovo progovori. Metalni glas iz zvučnika sakrivenih u zidinama prekinu naš razgovor.
"Dobro došli u dvorac sunca. Doručak je serviran, poslužite se."
Neki nevidljivi sluge su postavili stolove pune voća, svježeg peciva i narezaka. Miris kave, čaja i mlijeka se proširi prostorom. Muzika zamjeni ledeni glas dobrodošlice. Pink Fleud i njihova "Tamna strana mjeseca" nas pozva u novu pustolovinu. Tek tada sam vidjela da na rubovima zdenca stoje dva ogromna čovjeka koja svojim ramenima pridržavaju staklenu kuglu. Ispod kugle je iz zdenca izvirala četvoroglava neman, simbol alkemije, iz čijeg daha nastaje kugla. Iz jedne glave je izlazio zrak, iz druge dim, iz treće dim i vatra, a iz četvrte čisti plamen. U kugli se mješala tekućina različitih boja i iz nje su izvirali muško i žensko tijelo, sljubljivali se, postajali kružnica i nakon nekoliko trenutaka ponovo razdvajali. Cijela predstava je sličila skupo režiranom filmu na celuloidnoj traci. Ušli smo u virtualni svijet nekog genija i on se igrao našim osjetilima. Potražih očima projektor, ali bez uspjeha. Pred mojim očima su se odvijali alkemiski procesi koje sam do tada samo čitala u knjigama. U kugli su se pojavljivali lavovi i zmajevi, smjenjivali dan i noć, spajali sunce i mjesec, iz dva tijela postajala jedno. Ta predstava je trajala cijeli dan. Nitko od prisutnih nije govorio. Jeli smo i pili, mjenjali mjesta, kugla je sjala različitim bojama, a sunce je na svom putu stiglo do zapadnog neba. Njegovi zadnji zraci zapališe vatru u kugli i dva titana spustiše kuglu na zemlju. Držeći se za ruke dva tijela, muško i žensko uđoše u plamene jezike. Miris gorućih tijela dodirnu moj nos. Osjetih gađenje i strah.
Ljudi oko mene su dalje gledali u plamen. Miris se širio prostorom i prelazio u miris jasmina. Zaustavih dah. Pogledah ženu pored mene.
"Prošle godine je bio miris jorgovana."
"Ovo je moj miris." šapnuh
"Svake godine je drugi miris."
"Sjećate li se svih mirisa?"
"Mislite na svih osam godina." zamislila se "mislim da je prvi bio izmješan miris pinija, čepresa i starih kestena." zašutjela je na tren. "Da to je miris koji me je potsjetio na kurs koji sam posjećivala u Lombardiji."
"Jeste li sigurni da je to bio prvi?" prekinula sam je jer me drugi mirisi nisu interesirali
"Da."
Kugla je blještala vatrom, miris jasmina se širio oko nas, a iznad kugle zasja ptica Feniks i odleti u tamno nebo nad dvorcem. Zvuk lanaca najavi podizanje mosta i naš povratak u stvarnost.
"Vi ste sigurno primjeteili da nekoliko onih od prošlih godina danas nisu bili među nama. Oni su noćas u samoći svojih srca preskočili vatru i slijedeći miris jorgovana prešli u vječnost. Želim vam ugodnu godinu i uspjeh u svim odlukama koje donesete. Kada druge godine procvijeta jasmin posjecite mu grane i u najkraćoj noći zapalite vatru iz koje se kreće u vječnost i spasenje od ovozemaljskih bolova. Onaj tko se odluči za taj korak mora ga učiniti sam. Ja sam samo zvijezda vodilja do svjetleće kugle u koju morate zakoračiti sami. Vama koji ste prvi puta ovdje pokljanjam ovaj dan, oni koji dolaze već godinama znaju da se na izlazu nalaze usta kamenoga lava u koja moraju za oproštaj gurnuti svoju desnu ruku."
Promatrala sam ljude kako pružaju desnu ruku u usta kamene životinje. Žena pored mene je zadnja gurnula ruku. Iza nas se ponovo čulo podizanje mosta. Okrenula sam se i vidjela kako nestaje treperenje svijeća. Dvorac je utonuo u san. Mnoštvo ljudi se razišlo bez pozdrava, osim žene koju sam prvu srela nitko cijeli dan nije progovorio ni riječi. Sjedali su svaki u svoj auto i odlazili.
"Hoćete li doći druge godine?" upitah ženu
"Jasmin je miris na koji sam čekala godinama. To je bio znak da sam ja sljedeća na redu da krenem u vječnost."
"Ali jasmin je i moj miris." rekoh uzbuđeno
"To vam je znak da sljedeće godine nedolazite. Čovjek ima samo jednom u životu šansu da spozna svoju materiju primu, samo jednom i nikada više."
"Što osjećate sada?"
"Da Vas moram napustiti. Vi previše pitate." reče odlazeći u auto.
"Tko organizira ovo slavlje?" pokušala sam još jednom saznati ime organizatora.
"Tko ste Vi?" gledala me je prkosno
"Pacijentica najpoznatijeg psihoanalitičara u gradu." lagala sam
"A Vi?"
"Ja sam nitko. Zaboravite da smo se srele." reče odlazeći
Gledala sam za njom i pokušala zapamtiti broj njenog automobila, jer to je bio jedini dokaz da smo bile zajedno.