Alkemičarka

Ovo je priča o tebi. Tebi koja postojiš ovdje i sada.

 

U ulozi žene, koja opet igra razne uloge. U svijetu polova, u svijetu polarnosti, muškog i ženskog, kao jedan od tih polova; kao otjelotvorenje principa minusa u potrazi za upotpunjenjem. Kao horizontalna linija znaka za svojim vertikalnim partnerom; Da bi nestala u bezdimenzionalnoj točki susreta iz koje je valjda sve i počelo, ili u kojoj stalno iznova počinje i završava.

 

No tvoj je život kao i život svakog čovjeka kao djelić holograma opet cjelina u sebi, sadržava oba pola, to jest informaciju jednote, potpune cjeline. I izražava se kao dinamika primanja i davanja u svakom pogledu; u stalnom pokretu, potrazi za ravnotežom; Za skladnom izmjenom, spajanjem i uravnoteženjem koje doživljavamo kao sreću, ispunjenje, ljubav.

 

I dok tako u jedno sasvim obično popodne sjediš pokraj računala, promišljaš o životu i čitaš i/ili zapisuješ misli koje nadolaze, dok vani pada mrak i s ulice dopire zvuk tramvaja čini ti se da se plus i minus spajaju u jedno, neutralno i potpuno. Kao da si zašla u svijet izvan vremena, izvan suprotnosti i želiš donijeti nešto iz tog svijeta u svijet polova, svojim su-bićima i sebi; zacijeliti razdvojeno, sastaviti razlomljeno, ispuniti ispražnjeno.

 

Kao da donosiš komadić po komadić nečeg iskonskog, toplog i svjetlucavog iz područja beskonačne punine u svijet oskudice i potrebitosti, gradeći most među njima. Činiš to jer ne možeš drugačije, jer osjećaš kako u tebi kuca srce jednog života koji kuca i u svim drugim srcima i diše u svim drugim plućima i njegova volja upravlja svim stvarima i prolaznim ulogama, ma kakve misli se rađale u raznim glavama.

 

Gledaš kroz prozor u blijedo nebo nad gradom. Zima je na izmaku, na prijelazu u proljeće.

„Proljeće na moje rame slijeće…“ u misli dolazi možda neki omiljeni stih, noseću dah nečeg lijepog, laganog i mekanog u sebi.

 

Proljeće 2012.!

 

Što da očekuješ od ove godine, toliko najavljivane, iščekivane, prognozirane?  A možda i neće biti bitno drugačija od drugih? Možda to ovisi o tebi kakve će biti tebi?

 

Bez obzira na sve, na tvoje orijentacije i interese, životne okolnosti, horoskopski znak i podznak, osjećaš da živiš u vrijeme bitnih promjena. Koje se ne događaju samo pored tebe i oko tebe, već prolaze posred tebe. Na tu misao srce ti možda malo jače zakuca.

 

Moguće da sada stojiš pred nekim sasvim novim iskustvima i mogućnostima. Radoznala i otvorena? Ili sa strahom i strepnjom od nepoznatog? Ili sve zajedno?

 

S gutljajem kave vraćaš se u sadašnji trenutak iz misli o mogućoj budućnosti i uz duboki udah se pitaš što bi stvarno željela.

 

Što ti je stvarno bitno?

 

Ne teoretski, što je bitno u životu, nego kakva prava, autentična čežnja spava još uvijek zimskim snom u dubinama tvoga bića.

 

Što je to još neizraženo što se želi pojaviti na svjetlu novog dana.

 

Žensko i ljudsko, obično i neobično, univerzalno i jedinstveno. Iza svih uloga i u svim ulogama.

 

I u tom trenutku prisutne pažnje osjećaš ponovno ujedinjujuću stvarnost, živost života, istovremenu neizvjesnost i sigurnost, koja se ne da opisati, ali se osjeća jasno u takvim lucidnim trenutcima i koja se manifestira kroz razne priče, pa i kroz priču o tebi kao ženi xy. Jednoj od mnogih, a ipak jedinstvenoj, kao snježna pahuljica.

 

I shvaćaš da te upravo takvi trenuci raz-identifikacije s pričom u kojoj igraš glavnu ulogu, s prepoznatljivim tijelom, imenom, itd… - da te takvi trenuci povezuju s nečim što je istinito, smisleno i ispunjavajuće i otvaraju nove mogućnosti, omogućavaju odigravanje uloge na jednom višem zavoju spirale.

 

Poslije svakog uvida i dopuštanja raspadanja nekog od kulturno, povijesno, genetski - utisnutih ograničavajućih obrazaca, igra se nastavlja na novom zavoju spirale. Uvjetno nazvanom višem, zbog trodimenzionalne asocijacije - zbog boljeg pogleda s visine, većeg osjećaja slobode, i čišćeg zraka. I rjeđeg također, na koji se u početku tek trebaš naviknuti. Ali je vrijedno truda.

 

Jer ti zaista nisi samo žena u svojih bezbroj svakodnevnih uloga, ti si i arhetip ženskoga u njegovim raznim oblicima, ti si pozitiv i negativ slike žene i zapravo ništa od toga, njihov zbroj u nuli, u drugoj dimenziji iz koje to sve nastaje.  

 

I kada si široko i duboko polje raznih osjećaja, koji se nekontrolirano smjenjuju u skladu s ritmovima prirode, to nisi ti.

 

I ako se osjećaš kao mlada ili stara, uspješna ili neuspješna, sretna ili nesretna, to nisi ti. To je ritam života, plus lažna identifikacija, osobno shvaćanje neosobnog; Krivo upotrijebljena imaginacija.

 

Ali ako se u kvantnim skokovima oslobađaš lažne identifikacije onda i imaginacija postaje saveznik u daljoj spoznaji i možda u pisanju, ili na bilo koji drugi način prenošenju iskustava koja mogu biti od pomoći na putu od podjele do ujedinjenja i ispunjenja; od nestvarnog ka stvarnomu.

Proces koji se kroz tebe odvija pretače se tako i u riječi nadahnuća za druge.

 

Postupno zaista postaješ instrument i utjelovljenje ljubavi, s velikim LJ. Nositeljica impulsa inspiracije za nešto novo, osviještena manifestacija ženske energije. Živeći možda naizgled običnim životom i naizgled igrajući obične ženske uloge ti si ipak - u njima i neovisno o njima - utjelovljenje i provodnik svjetla, svjetla kao topline i kao spoznaje koji se šire dalje. Kao alkemičarka ograničenog, odvojenog i osobnog u neograničeno, povezano i univerzalno.

 

I dok se zima polako pretače u proljeće i dok nakon posljednjeg gutljaja kave ustaješ upaliti svjetlo u sobi možda već osjećaš suptilnu promjenu - lakši korak, dublji i mirniji dah? Kao da život iznutra prema van polako mijenja frekvenciju.