Hoće li se Bog onda moći sjetiti svakog svog pojedinog sna? Kako ću se u trentku njegova buđenja ja osjećati?
Vrijeme je samo moja misao koja će možda u tom trenu prestati.
Mi i sva ostala živa bića, na plavoj planeti, smo smrtni, život nam je ograničen našim untarnjim vremenom. Jedno od osnovnih iskustava koje nam spoznaja vremena nudi je da i poslije tuđe smrti, ono u nama i dalje traje. To je još jedan dokaz da nema apsolutnog vremena, nego da je ono naša osobna protega.
"Predpostavka da će vrijeme jednoga dana prestati teći, je teško objašnjiva i prihvatljiva kao i ona da je vrijeme beskonačno. Ako je istina da živa bića svojim postojanjem stvaraju svoje vrijeme, onda je trajanje vremena ovisno o postojanju života na planeti." slušam razmišljanje o vremenu u velikoj auli škole o pokretu. Ponovo sjedinjeni u gladi za novim spoznajama mi, djeca velikog učitelja života, upijamo svaku njegovu misao.
"U svim studijama o vremenu sam se sretala s tvrdnjom da su tek filozofi u stanju spoznati razliku između vremena i iskustva o njemu, da oni u svojoj mudrosti spoznavaju njegov tijek i osjećaju njegovo trajanje u sebi." pozvah kolegu filozofa pokreta u misaoni dijalog.
"Mi u našem kršćanskom svijetu vjerujemo da je ovaj svijet imao svoj početak i moramo se pripremati za njegov kraj. Još uvijek je nedovoljno jasna predpostavka da živimo u svijetu bez početka i kraja, u svijetu koji je jednostavno tu, ali ona nam nudi nove mogućnosti razmišljanja." odgovara mi filozof.
"Zvjezdano nebo nad nama nas svake ljetne večeri potsjeti na beskonačnost svijeta u kojem živimo i mi smo spremni vjerovati u postojanje prostora izvan ljudske egzistencije. Spoznajemo da je to velika tišina koja se kao beskonačan, neuništiv zid proteže u nedogled, bespuće iz kojeg se može promatrati naša plava planeta." šef pokušava, poezijom svojih misli, ponovo prekinuti naše mladalačko teoretiziranje. Mi, ponovo zatečeni u svom neznanju, šutimo.
"Svitanja, u kojima se gase oči neba i beskonačnost se svede na konačnost trenutka u kojem živimo, nas uče da je stalna samo mjena." završi šef.
Polagano postajem svjesna istinitosti njegovih riječi i pokušavam sagledati svijet u zrncu pjeska, nebo u latici divlje ruže pred prozorom, pokušavam zadržati beskonačnost na dlanu i vječnost u trenutku te spoznaje.
Treba otići dalje u prošlost, pokušati vidjeti "veliki prasak", doživjeti erupciju svih ritmova svijeta, usporediti ga sa rođenjem, trenutkom kada se njegova energija spojila s mojom. Treperave strune prihvaćaju moje misli i moj trenutak postaje vremenski stroj koji me nosi beskonačnim morem filozofskih misli mojih praotaca.
Čini mi se da sjedim u kočiji koju umjesto konja vuku isprepletene istine velikih umova i uvode me u svoje carstvo. Tu spoznajem da su i oni onda samo sanjali trenutke istinske spoznaje. Putujem trenutkom koji je promjenio smjer. Epohe se smjenjuju unazad, prepoznajem lica viđena u knjigama, čujem pročitane rečenice, osjećam promjene u atmosferi kojom prolazim ali se uvijek nalazim u samo mom trenutku i mom prostoru oblikovanom mojim mislima o ovom putovanju.
"Veliki prasak" je blještavilo boja, vatromet želja i prekrasna slika beskonačnog ljetnog neba. Kočija me sada nosi natrag ponovo na početak putovanja. Moj unutarnji sat otkucava promjene i svaka nova spoznaja stvara u meni, za mene, osjećaj novog početka svijeta. Kao da neki čarobni štapić dotiče trenutke i iz njihovih mogućnosti stvara realnost mog novog trenutka. Spoznajem nastajanje budućnosti u razlici između prošlog i sadašnjeg trenutka."Kako ući u budućnost?" začuh svoj glas u carstvu velikih umova, glas koji je dolazio iz mog misaonog labirinta.
"Nikako, jer se ona kotrlja tračnicama života uvijek ispred tebe. Ti ju svojim mislima stvaraš, ali ona je samo žudnja kojoj težiš, to je samo riječ zbog koje mnogi žrtvuju trenutak." odgovora mi glas iza mojih misli.
"Ti opovrgavaš vrijeme koje ja svojim postojanjem stvaram." usprotivih se
"Tvoje trajanje u vremenu je određeno tvojim rođenjem. Broj tvojih godina i datum tvoje smrti je zapisan u svjetlosti zvijezde pod kojom si rođena." začuh priču iz djetinjstva.
"Svjetlost zvijezde pod kojom sam ja rođena ne sija više na našem nebu, ona je bila trenutak mog prvog udisaja, trenutak mog spajanja s njenim valovima, koji su prešli u čestice mog postojanja i mojih godina. Dok anđeo, u beskraju univerzuma, bdije nad njom ona će trajati i ja s njom." pomislih nekom dosada nepoznatom energijom.
"Ne misliš li da tom tvrdnjom prelaziš granice dozvoljene smrtnicima? Ti zaboravljaš da je tvoj život konačan, zaboravljaš na prah koji će jedini poslije tebe ostati. I to će se u odnosu na svijetlost tvoje zvijede dogoditi ubrzo." pobuni se moje misaono Ja.
"Ti draga moja Svijesti zaboravljaš na beskonačnost koja je skrivena u konačnosti ljudskih tijela, zaboravljaš ljubav koja se kao čudesan oblak podigne iz prašine ljudskih vidljivih obilježja, zaboravljaš sreću i snove skupljene u snagu ljudske misli, zaboravljaš anđela čuvara koji me je spojio s vječnosti i beskonačnosti." glas iza mojih misli je bivao sve jači.
"Ti se usuđuješ ući u kraljevstvo u koje još ničija misao nije ušla. Tvoja drskost prelazi sve granice dobrog odgoja." moje misaono Ja je postalo nestrpljivo zbog pomanjkanja argumenata protiv novonastajuće energije
"Ti pobijaš ovaj trenutak u kojem je sažet cijeli moj život, a ja ga neumorno svojim postojanjem stvaram." zatreperaše moji osjećaji .
" Ako je ovo trenutak tvoje svjesne spoznaje, onda mi opiši što ti sada osjećaš?"
"Trenutak i beskonačnost." tvrdoglavo će moja samoosjećajnost
"Opiši mi to." svijest je bila uporna.
Zatvorih oči. Sjetih se katedrale spoznaje i kamen u njenoj sredini zasvjetli pred mojim unutarnjim očima. Ulazeći u carstvo uma osjetih kako neka nevidljiva ruka prebire po strunama moga života i stvara simfoniju sna koji se miješa sa povješću postojanja. Sve naučeno stisnuto u sjećanje otvori vrata beskaraja mog unutarnjeg kraljevstva. 
"Za sada je beskonačnost još uvijek velika zagonetka u matematici. Stari Grci su je prvi otkrili, počeli o njoj razmišljati, tražiti dokaze o njenom postojanju i dvije tisuće godina kasnije je Cantor umro u psihijatriskoj klinici ne dokazavši postojanje beskonačnost.Ponekada pitam samu sebe, da li je beskonačnost bila prije svega drugoga?"zašutjeh nesigurna u ono što govorim i otvorih oči.
"Šta je uistinu beskonačnost?" dosadna Svijest mi nije dozvoljavala da prestanem razmišljati.
"To je moja ljubav, jedinstvo poezije i filozofije, to su nezaboravna svitanja na trgu cvijeća, to je život u njegovom pravom sjaju. Cantor je bio uvjeren da beskonačnost, njegov Aleph, postoji i da je kontinuiranost postojanja najveća i jedina realnost svakog bitka, fizikalna stvarnost ovisna o matematičkoj etici kojoj nije potrebna fizička stvarnost.
Beskonačnost je dimenzija kojoj još uvijek nismo pronašli mjerilo, ona spava u našem vjerovanju u ljubav i etiku postojanja." pokušah se obraniti od činjenica kojima je bombardirala moja Svijest.
"Beskonačnost je samo pojam u matematici." ustraje moje misaono "Ja"
"Beskonačnost postoji utjelovljena u Giordanovoj Diani, u zamišljenom zagrljaju, koji danas ponesena zanosom Cantorova uma nazivam Aleph, obilježavam ga tajnovitim slovom Kabbale, i tako želim vjerovati da u istinskoj ljubavi ona i postoji." zašutjeh na tren. Moja svijest je isto zanjemila. Onda još jednom upitah samu sebe:
"Možda je to samo moja misao o onome što osjećam u sebi? Koliko ima istine u ovoj simbiozi s vremenom koje osjećam u sebi?"
Moja svijest je šutjela.
"Tražim svoju osobnu formulu kojom ću dokazati život koji samo naizgled protiče mimo mene." odgovorih glasom koji je još uvijek dolazio iza mojih misli.
"Beli reshit, beli tachlit", bez početka i bez kraja, ponavljaju židovi u svojoj molitvi više puta dnevno, "beskonačnost je vjerovanje" i kršćanin Cantor vjerujući u tu molitvu otvori čarobna vrata sna, pokaza da je postavljanje pitanja i razmišljanje o njima u matematici puno važnije od njenih konačnih riješenja. To je bio novi početak u misaonoj eleganciji i vjerovanju u beskonačno mnogo oblika dotaknute beskonačnosti.
"Ne treba mi formula, beskonačnost je misao, osjećaj i san koji budna sanjam." sjetih se ponovo izmješanih misli iz djetinjstva i radionica sa šefom.
"Pitam se koliko ima realnih brojeva?" Svijest ustraje na dijalogu.
"Beskonačno mnogo i nitko nezna koliko. Beskonačnost je fikcija kojom se hranimo u stvarnom životu, količina u kojoj se ujedinjuju energije našeg postojanja, Aleph našeg života." ustraja i glas koji je dolazio iza mojih misli.
Točka na sredini poda u katedrali spoznaje je bivala sve svjetlija.
Anđeo mi je pri porodu otvorio vrata raja iz kojeg me više nitko, do mene same ne može protjerati.
Kao u Danteovoj "Božanskoj komediji" raj se može sastojati od krugova koji se koncentrično izdižu u beskonačnost mog postojanja, do konačne svjesne spoznaje. Beatriče, Giordanova Diana, Cantorov Aleph, istina koja počiva u meni, to je beskonačnost, nezaustvljiva i samostvarajuća energija sna.
"Beskonačnost je tvoj san o prostoru i vremenu?" tihi šapat moje Svjesti konačno potvrdi moju misao, ali ja u svojoj nesigurnosti razmišljam dalje.
Možda je to beskrajna veličina bilo kakva prostora, a možda su ipak samo sni, možda je to Hamletova ljuska od oraha u kojoj on postaje kraljem beskraja ili je to ipak samo svjesna spoznaja u meni.
Aleph, misterija početka, Beatriče u Danteu, Diana u Giordanu, netko koga još ne poznam u meni, sve je to možda svjetleća kristalna kugla puna prekrasnih boja i njihovih beskrajnih nijansi, konačno ostvarena, toliko željena, svjesna dimenzija trajanja. Zatvorih ponovo oči. Točka s poda katedrale spoznaje izraste u kristalnu kuglu. Nađoh se središtu carstva velikih umova.
U toj kugli vidim sebe i oči boje sna kako me gledaju, vidim cijeli svijet, svaki predmet u kojem se zrcali beskonačno mnogo predmeta i ulazim u dubinu postojanja i sve mogu vidjeti u neizmjernom broju različitih strana svijeta tražeći svoju.
Pitam se vide li te oči u svojoj kugli mene ili one sanjaju neki drugačiji život. Putuju li te snene oči realnijim vremenom od moga?
U kristalnoj kugli prepoznajem prošlost i naslućujem budućnost. Na trgu cvijeća više nisu tezge i ne mirišu ruže, tu se iz boja rađaju misli pune, neke za sada, meni nepoznate ljepote. Vidim prošle istine i rušenje epoha, vidim poginule i preživjele, sva godišnja doba u jednom trenu, u vječnosti koja traje pogledom, vidim Atlasa koji nosi nebeski svod i globus koji se okreće u zrcalima i tako se umnaža beskonačno mnogo ljudskih sudbina u jednoj jedinoj mojoj sudbini.
Sva svitanja se skupiše u beskonačnost mog trenutka. Putujući tako kroz krugove svjetleće kugle, tajnovitom istinom Alepha, dolazim sve bliže spoznaji, saznajem zašto je Bog umro tijelom Krista, osjećam istinu prvog grijeha i oslobađam ga se. Rješenje zagonetke o beskonačnosti je skriveno u mojoj misli o njoj.
Tada moj utjelovljeni um prihvaća filozofsku misao epohe u kojoj trajem. Misao proizašla iz stoljeća čuđenja, na svom putu ka istinskoj spoznaji svog postojanja, potvrđivana u svim mjenama, postaje svjetlost, bekonačnost moje svjesne spoznaje.
Vidim Cantora zatvorenog u vječni kaos svojih nedokazivih ideja kako gubi odnos između stvarnosti i mašte. Europom tutnja jedan od svjetskih ratova, a on traži Aleph u beskraju konačnih i beskonačnih brojeva, kao što je nekada Giordano Bruno lutao mitovima tražeći Dianu.
"Ja ne tražim genus supremum aktualne beskonačnosti, ja sam uspio dokazati da on ne postoji. Kako dokazati da ono što je iznad svega nije vrsta, nije plod, rod, pa niti konačni broj, to je nešto jedinstveno, potpuno individualno, nešto u čemu je sve, što sve obuhvaća, nešto apsolutno, ljudskoj spoznaji još uvijek nedohvatljivo." govori mi Cantor već umornim glasom o svom velikom neobjašnjivom nešto.
"Zar to nije ono nešto zbog kojega je Giordano Bruno, neshvaćen u vremenu u kojem je živio, otišao u smrt." upitah starca
"Nekada mi se čini da on živi u meni." reče starac tužno " Njegove misli su tako prisutne u mojoj beskonačnosti, da poželim govoriti njegovim jezikom, poželim putovati vremenom i prostorom šireći misao koja nema ni početka ni kraja."
U svjetlećoj kugli misterije početka vidim Halle, srednjevjekovni grad izrastao među solanama na rijeci Saale.
U Haendlovoj ulici, kojom odjekuje vječnost kompzitorovog postojanja i beskonačnost sna koji je njegovim stvaralštvom zaustavljen u gradu, se nalazi dvokatnica u kojoj je Cantor počeo sanjati. On je u tom gradu proveo svoje dane, tu je radio, i slušajući, u muziku preobražene, osjećaje umrlog kompozitora tražio istinu o beskonačnosti. U tom gradu punom tonova sna, jednog januarskog jutra, neshvaćen u svojoj ideji kao ni Giordano Bruno, ali bez mogućnosti da ono što je osjećao i opiše kao što je to činio Giordano Bruno, Cantor je u potpunoj osami umro.
Groblje na kojem je pokopan ne postoji više, nad njim je izgrađeno naselje u kojem žive novi ljudi. Stojim na asfaltu ispod kojega počiva neostvareni san i pitam se čuju li ovi ljudi, koji spavaju nad snom, simfoniju o beskonačnosti. Spašeni Cantorov nadgrobni spomenik potsjeća na neprolaznost ideje na jednom malom novom groblju na periferiji grada.
Lutam gradom i u ovom trenutku osjećam beskonačnost i želim dokazati količinu iznad količine i ostati u carsvu vječnih sanjara.
"Aleph je početak vječnosti i beskraja." u meni samoj začuh tonove Cantorovog sna. " To je ono veliko svjetlo koje je Mojsije vidio na brdu Sinai, to je stanje svijesti, to je Giordanova Diana i to je moj Aleph"
I odjednom se iz ničega pojavi svjetlost, sjajni znak visine, zasljepljujuća vatra, tajna skrivena u tajnama beskraja koja se zatvori u prsten bez boje u svim bojama svijesti. Svijet se pretvori u devet krugova od anđela. Deseti krug u centru svijeta, magični broj u kojem se krije istina i svjetlo u kojoj se krije beskonačnost, početak i kraj bez jednog i drugog.
Začuh židovsku molitvu i spoznah čarobni broj u sebi.
"Svaki broj je jedinstven i različit od drugoga. Svaki je u svojom svojstvu ograničen, ali u njihovom zajedništvu oni su beskonačni" san je treperio pred mojim unutarnjim očima
"Tko zna konačnu sumu svih brojeva" upitah zbunjeno
San mi odgovori pitanjem.
"Zna li Bog tu sumu konačnosti ili je ona i za njega tajna?"
"Postoje li dokazi o Božjoj beskonačnosti?"
"Samo lude mogu tako nešto tvrditi"
"Giordano je beskonačnost tražio u svjesnoj spoznaji trenutka."
"Ja je tražim u matematičkoj etici."
"Kao nekada Pitagora?"upitah
"Etika ljudske misli je najsuptilnija simfonija univerzuma, to je ono što ga širi i čini beskonačnim" "Ima li beskonačnost svojstvo?" upitah ponovo još uvijek znatiželjna
"Priroda beskrajnog univerzuma je svojstvo beskonačnosti"
"Duša svijeta?"
"Aleph" odgovori mi Cantor
bglavac
edin.kecanovic
