Bilo je to u sutonu jednog davnog dana u vili na obali jezera velikog grada u kojem sam tada radila. Bilo nas je desetak, bili smo mladi i željni znanja. Upijali smo svaku misao našeg tadašnjeg mentora i pokušavali je pretvarati u misaone slike koje ćemo pamtiti.

"Treptaj oka, u kojem se zrcali suncem obasjana kapljica jutarnje rose u travi, je biser vredniji od svih prohujalih stoljeća." govorio je doktor, psiholog, filozof, šef klinike, čovjek od kojega smo učili vještine zanata.

Iznenada osjetih vrijeme u sebi, vrijeme kao rijeku koja teče i nosi me u život, ali onda shvatih da sam ja ta rijeka, vrijeme kao vatru koja me peče, shvatih da sam ja ta vatra, vrijeme kao ljubav koja me hrani i shvatih da sam ja ta ljubav, vrijeme kao zvijer koja me ždere i shvatih da sam ja ta zvijer.
Riječi davno pročitane pjesme Tina Ujevića se sjediniše s trenutkom spoznaje.

MENI BEZ MENE

Ure od smole cure besmisleno,
sumorni čovjek snatri bestjelesno,
sutonska strast se boji bezimeno,
a ljubav jeca, jeca bespredmetno;

i sve je danas prazno, beskonačno,
a vjetar duva, duva bezutješno
na gole duše koje neprestano
ištu i grle beznadno, beskrajno

Mentorov glas me vrati u stvarnost.

"Trenutak to sam ja u sebi, ti u tebi, svi vi u vama samima, vrijeme ta nespoznatljiva dimenzija, tek spoznatim trenutkom postaje spoznatljiva protega u nama. Budemo li se nadmetali definicijama iz knjiga nikada nećemo uspjeti spoznati trenutak u kojem trajemo." govorio je mirno ali odrešito.

Mi smo šutjeli i čini mi se da je u tom trenu svatko od nas pokušavao spoznati ljepotu tog trenutka. Sunce je bilo na zalazu i probijalo se kroz velika staklena vrata iz kojih se krila velika terasa i čudesan vrt. Promatrali smo igru svjetla i sjena na zidu ispred nas, vrtlog satkan od najsitnijh čestica kraljice neba, a mentor podižuči čašu za taj trenutak spoznaje reče:
"Zaustavimo se u tišini iza vremena, osjetimo svoj osobni prostor i u njemu promatrajmo svoju alegoriju trenutka, alegoriju toga inače nevidljivog proizvoda našeg postojanja."

Alegorija trenutka

Poučena poezijom misli koje su se pri svakoj našoj radionici umnožavale i postajale energija koja me je nosila dublje u san, ja poželjeh uistinu vidjeti trenutak. Krenuh mislima u potragu za izgubljenim vremenom.

Tada su sve misaone slike vidljive i još uvijek žive, mnogi trenutci iz prošlosti su zauvjek nacrtani simbolima i svjedoče snagu univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u meni.
Slike starih majstora, koje pamtim iz monografija, muzeja i galerija žive u meni bojama i trenutkom nastajanja.
Tada osjećam da sve što se oko mene događa prepoznajem samo u sebi samoj i spoznajem da nisam jedno jedino biće, nego kolona bića u kojoj je iz trenutka u trenutak bilo strastvenih, zaljubljenih, umornih, tužnih, sretnih, nesigurnih i odlučnih.
Ja sam samo čvor u klupku vremena, čvor u kojem su kao osnova ispredeni osjećaji prošlosti, a niti su satkane od emocija trenutka koje prelaze u osjećaja. U trenutku koji vidim unutarnjim očima se nagomilalo mnoštvo novoga s ogromnom količinom onoga što je već prošlo u meni. Sve se ponavlja, ali ipak mijenja i postaje naslaga moga života. Veliki graditelj o kojem ovisi arhitektura mog života je Vrijeme, pisano velikim slovom.

Pokušavam slijedi tog nestalnog i svojeglavog Boga i tako uspijevam oživiti prošlost u trenutku svjesne spoznaje. Gubljenje dodira s vremenom znači trenutak smrti, jer tada se vrijeme povlači iz tijela i prepušta ga zaboravu.

"Živi trenutak, osjeti vrijeme u sebi, oživi prošlost u djeliću trenutka koji postaje budućnost i pamti, pamti slike koje se pri tome zrcale u tvom umu." čujem glas istine i misaona slika trenutka postaje trenutak sam.

Prisjećam se jezera istine i otoka sreće na vrhu planine i moje prve ljubavi. Tamo smo vjerovali u ljubav i živjeli trenutke sreće. To je bilo prekrasno vrijeme bez vremena, samo trenutak koji se kao vječnost širio oko nas i sjedinjavao sve što je bilo i što će biti.
Iako je bila zima mi smo sanjali san Ivanjske noći i vilinsku radionicu, zamišljali vile koje tkaju danje svijetlo, željeli smo zaustaviti vrijeme, ali nismo uspjeli preskočiti Ivanjsku vatru i zauvjek ostati zajedno.
Trenutak sreće je ostao samo lijepo sjećanje.

Vraćam se vilinskom svijetu, ali ovaj puta drugačije. Zatvaram oči i misleći sama stvaram trenutak. On uistinu postaje kristalna kugla u kojoj iznenada vidim četiri dobre vile, koje nečujne kao vječna straža bdiju nad mojim životom, skrivene u ovom trenutku u kojem trajem. Satkane iz materije davnih snova one su prozirne, ali ipak spoznatljive. Njima osjećam težinu moga tijela, moje vrijeme, prostor i tijek pokreta koji me nosi ka sljedećem trenutku.

Nazivam ih imenima Svijest, Ritam, Dinamika i Energija.

Svijest mi odaje težinu tijela kojom zauzimam mjesto u Ritmom osviješćenoj Dinamici iz koje proizlazi Energija kojom krećem ka budućnosti koja me poziva da napustim tišinu iza vremena. Naučivši gledati srcem, moje unutarnje oči usitnjavaju rijeku pokreta u blješteće točkice koje označuju moj osobni prostor i on sjaji svetom zvijezdom zatvorenom u kuglu harmonije mog prostor- vremena.