Tada su sve misaone slike vidljive i još uvijek žive, mnogi trenutci iz prošlosti su zauvjek nacrtani simbolima i svjedoče snagu moga uma. Slike starih majstora, koje pamtim iz monografija, muzeja i galerija žive u meni bojama i trenutkom nastajanja.

Tada osjećam da sve što se oko mene događa prepoznajem samo u sebi samoj i spoznajem da nisam jedno jedino biće, nego kolona bića u kojoj je iz trenutka u trenutak bilo strastvenih, zaljubljenih, umornih, tužnih, sretnih, nesigurnih i odlučnih. Ja sam samo čvor u klupku vremena, čvor u kojem su kao osnova ispredeni osjećaji prošlosti, a niti su satkane od emocija trenutka koje prelaze u osjećaja. U trenutku koji vidim unutarnjim očima se nagomilalo mnoštvo novoga s ogromnom količinom onoga što je već prošlo u meni. Sve se ponavlja, ali ipak mijenja i postaje naslaga moga života. Veliki graditelj o kojem ovisi arhitektura mog života je Vrijeme, pisano velikim slovom. Pokušavam slijedi tog  nestalnog i svojeglavog Boga i tako uspijevam oživiti prošlost u trenutku svjesne spoznaje. Gubljenje dodira s vremenom znači trenutak smrti, jer tada se vrijeme povlači iz tijela i prepušta ga zaboravu. 

"Živi trenutak, osjeti vrijeme u sebi, oživi prošlost u djeliću trenutka koji postaje budućnost i pamti, pamti slike koje se pri tome zrcale u tvom umu." čujem glas istine i slika trenutka postaje trenutak sam.     

Tada se sjetim jezera istine i otoka sreće na vrhu planine i mojih zadnjih ferija s mladićem s trga cvijeća. Tamo smo vjerovali u ljubav i živjeli trenutke sreće. To je bilo prekrasno vrijeme bez vremena, samo trenutak koji se kao vječnost širio oko nas i sjedinjavao sve što je bilo i što će biti. Iako je bila zima mi smo sanjali san Ivanjske noći i vilinsku radionicu, zamišljali vile koje tkaju danje svijetlo, željeli smo zaustaviti vrijeme, ali nismo uspjeli preskočiti Ivanjsku vatru i zauvjek ostati zajedno. Trenutak je ostao samo lijepo sjećanje.

Vraćam se vilinskom svijetu, ali ovaj puta drugačije. Zatvaram oči i misleći ja stvaram trenutak. On uistinu postaje kristalna kugla u kojoj iznenada vidim četiri dobre vile, koje nečujne kao vječna straža bdiju nad mojim životom, skrivene u ovom trenutku u kojem trajem. Satkane iz materije davnih snova one su prozirne, ali ipak spoznatljive. Njima  osjećam težinu moga tijela, moje vrijeme, prostor i tijek pokreta koji me nosi ka sljedećem trenutku. Nazivam ih imenima Svijest, Ritam, Dinamika i Energija.

Svijest mi odaje težinu tijela kojom zauzimam mjesto u Ritmom osviješćenoj Dinamici i krećem se ka budućnosti koja me poziva da napustim tišinu iza vremena.  Naučivši gledati srcem, moje unutarnje oči usitnjavaju rijeku pokreta u blješteće točkice koje označuju moj osobni prostor i on sjaji svetom zvijezdom zatvorenom u kuglu harmonije mog prostorvremena.

Četiri dobre vile mi otvaraju vrata nove spoznaje i ja napuštam ovaj mali svijet, u kojem se više ne osjećam ugodno.

"Imajte hrabrosti i vi u ovom trenu zajedno sa mnom zakoračiti u beskonačnost još nepoznatog svijeta istine o početku sna koji jednostavno zovemo život. On je širok i velik, pun neizgovorenih misli i još nenaslućenih osjećaja. Njegove granice su još uvijek zatvorene tišinom iza vremena i vi ih  ne osjećate i ne spoznajete svjesno jer još niste izašli iz tišine vaših osjetila. Ostanete li stajati na vratima između ta dva svijeta, pristajete na osudu izgnanstva i ostajete lutalice tuđim svijetom u tuđem vremenu i prostoru, bez osobnog prostorvremena ne spoznavajući uistinu što je život." pozivam u mislima sve ljude s kojima dijelim život.

"Većina živi još uvijek u gluhoći svojih osjetila." odgovara mi glas istine.

Ja ne odustajem i pokušavam vođena dobrim vilama satkati materiju sna i pretvoriti je u svoju pisanu riječ.

"Budimo hrabri, prekoračimo prag u novu spoznaju, u svijet Svijesti svatko svoga uma na izvoru iz kojeg se, kao još jedna nečujna i nevidljiva vila izdiže u nama, dimenzija našeg stvaralaštva.

Prvi korak je najteži, ali i odlučujući za spoznaju i prihvaćanje svog uma kao stvaraoca novoga svijeta u kojem onda treba naučiti svjesno živjeti.Tako ćemo uistinu spoznati trenutak, ono još neobjašnjeno sada i u njemu doživjeti vječno trojstvo svakodnevice, zakoračiti mostom koji povezuje um, tijelo i život u kojem postojimo i koji svojim postojanjem stvaramo." pozivam svoje nove prijatelje pri zajedničkim večerama u katedralama kića koje smo izgradili vjerujući samo u čvrstinu materije.

Tišina koja ostaje poslije mojih pokušaja uspostave novog dijaloga s njima me ne obeshrabruje. Dok oni pokušavaju iskoristiti trenutke izvan sebe hrleći u nove avanture onoga što im netko izvan njih nudi, ja lutam velikim svijetom moje Svijesti i sjećajući se davno naučenog pokušavam osmisliti i njihove trenutke.

"Stoljećima se pitamo i tražimo odgovore dvojeći još uvijek između činjenice našeg kratkotrajnog vijeka na zemlji i nedohvatljive beskonačnosti i vječnosti univerzuma. Pitanja koja se dotiču vremena, dotiču se, automatski, smisla našeg života. Tema vrijeme, uvijek u sebi sadrži i odnos čovjeka prema sebi samom, prema drugim ljudima i prema događajima u svijetu u kojem taj čovjek živi." govorim da bih privukla njihovu pažnju.

Oni gledaju na sat i ja osjećam u njihovim mislima dosadu koju izazivaju moje riječi. Tada odustajem od dijaloga i nastavljam sama lutati beskrajem svojih misli. Pišem im pisma koja ostaju bez odgovora.  

"Dragi moji prijatelji,

Ulazeći u novi svijet, osjećam da je vrijeme moja protega u kojoj ja trajem sama i  vi trajete svaki za sebe, ali je istodobno i dimenzija mog i vašeg, našeg međusobnog postojanja i svih događanja i događaja u kojima svjesno sudjelujemo. Priznajem, mi još uvijek vjerujemo u prolaznost i nepovratnost vremena i hrlimo u budućnost nepoznavajući trenutak u kojem se skupio cijeli naš život.

Ali, vrijeme se nije, oduvijek tako shvaćalo, nije oduvijek, ideja vremena proizlazila iz linearno usmjerene strelice njegovog tijeka. U pravremenu su se kulture i narodi orijentirali u vremenu kroz, uvijek, ponavljajuće prirodne mijene. Oni tada nisu osjećali prolaznost, ali ni nepovratnost vremena. Primitivan čovjek prastarih kultura je živio u kontinuitetu stalno ponavljajuće stvarnosti. 

Čak i u kulturama, koje su već poznavale mjerenje vremena, ono je bilo, samo predstava stalnog ponavljanja u prirodi te tako čovjeku određivalo i spoznaju protoka vremena. Po poznatoj Platonovoj definiciji, vrijeme  je bilo mjerljivo gibanjem nebeskih sfera, pokretna slika nepokretne vječnosti, mit o vječnom povratku onoga što je već prošlo. Platon je tu mjenu predstavio pokretima u kružnici, idealnom geometrijskom tijelu u kojem stoluje harmonija. Pitagora je slušajući simfoniju nebeskih sfera vjerovao da se čovjekova podsvijest  vraća uvijek na isto mjesto i da smo to uvijek mi iako neznamo da smo mi.

Moja alegorija trenutka proizlazi iz te definicije i ja tako prelazim prag, židovsko- kršćanskom religijom, nametnutu mi predstavu linearnog, nepovratnog vremena koje teče izvan mene. Po toj predstavi su Isusovo rođenje i njegovo raspinjanje bili jedinstveni neponovljivi događaji i tako odlučni za novo mjerenje vremena. Počeli smo živjeti u zabludi, vjerujući da su ti trenutci početak novog svijeta. Iz tog vjerovanja se kasnije u zapadnjačkoj kulturi rodila ideja po kojoj čovjek stalno gleda u budućnost, teži stalnom napredku i tajno se nada nekom boljem trenutku ne osjećajući trenutak u kojem živi.

Sat je postao simbol tog vremena koje se događa izvan nas. Satom mjerimo vrijeme i pomoću sata se u njemu i orjentiramo. Sat nam potvrđuje prolaznost vremena i tako je mjerenjem vrijeme prestalo biti subjektivni osjećaj promjena u prirodi, postalo je objektivno vrijeme, kojim se mogu mjeriti događaji i uspoređivati njihovo trajanje u isto tako mjerljivom prostoru. Vrijeme i prostor su postali pozornica našeg života.

Geometrija nam već stoljećima objašnjava strukturu prostora, obilježava ga, određuje i mjeri veličinu njegovih ravnih ploha i uglova. Mi i dalje vjerujemo da živimo u tako izračunatom prostoru, ali oni koji su se izdigli u poliperspektivnost i multidimenzionalnost uma, osjećaju prostor drugačije. Vjerujte mi oni su ga već davno zakrivili ili zaoblili našim trajanjem, postojanjem i sudjelovanjem u njemu.

srdačno

Vaša prijateljica"

Ostajem sama u svom vjerovanju kao što sam ostala sama i poslije pokušaja osmišljavanja ljubavi i pokreta u vremenu revolucije cvijeća, tih najljepših poklona koji nam je priroda darovala.

"Vjerovatno je moja misao neuvjerljiva jer još premalo znam o onome o čemu sanjam." pomislih nakon dana provedenih u isčekivanju odgovora. Pokušah ponovo pročitati već pročitano, još jednom prolistati već davno napisano i sjediniti to s novim otkrićima. Tada se sjetih riječi moga šefa:

"Zaboravi definicije i formule koje samo zbunjuju jer njih sigurno nećeš osjetiti."

"Ali tek iz njih smo krenuli ka spoznaji vremena." rekoh nesigurna.

"Vrijeme nema formule ni zakona, ono uvijek iznova nastaje u tebi, uvijek izrasta iz tvojih novih mogućnosti i postaje tvoj trenutak." šefove riječi su se ponovo mješale s glasom djeda.

Ja u ovom trenutku napuštam nametnutu mi stvarnost i zatvorena u kugli mog postojanja vidim sjedinjene sve moje prostor- vremenske dimenzije, vidim  kako Bohr- Heisenberg.-ova slika svijeta, slika vala i slika čestice, prelaze u sliku kvantne geometrije u kojoj trepere najsitniji končići, malene, multidimenzionalne superstrune.

" Contraria sund complementa." šapuće mi Nils Bohr.

Simfonija koju čujem je glas istine o trenutku u kojem osjećam ubrzanje, ritam, tempo i dinamiku mog pokreta. Vrijeme živi u mojim mislima i određuje i stvara uvijek nove oblike.  

Superstrune trepere i ja prepoznajem glas  Aristotela.

"Kako to da se iz tako sličnih sjemena razviju posve različita bića kao trava, drvo, zvijer i čovjek?"

Vidim misao kojom mi objašnjava, prethodeći genetici, da se u svakoj klici krije nerazorivo životno stanje,  koje određuje  mijenjanje ćelije ka željenom cilju. U tom procesu je uvijek prisutna i dvojnost trenutačnog i mogućeg stanja ćelije. Što će ćelija postati ovisi o njenoj dinamičkoj samoorganizaciji.

U kugli superstrune trepere i dokazuju mi još nedokazano povratno putovanje mojim prostor- vremenom.

Nazirem sjenu lika Ruđera Boškovića koji razrađuje tu dvojakost životnih procesa kako bi svoj "novi svijet" suprotstavio francuskim enciklopedistima Diderotu i Laplaceu koji zastupaju materijalističku filozofiju. Atom je središte snage, kliče Dubrovčanin prethodeći kvantnoj teoriji, a Niels Bohr i Werner Heisenberg to dolično vrednuju stvarajući teoriju o mikrokozmosu u kojem više nema materije koja se giba u prostoru i vremenu, nego je sve  kompleks različitih mogućnosti.

Einsteinov lik izranja u kugli i postaje nova alegorija moje protege prostor- vremena. On  tvrdi da realnost primarno određuje srž tvari i njene osobine, a to je mjesto i vječno pokretna, vječno promjenjiva materija, koju on naziva energetskim poticajem. Nils Bohr mu se suprostavlja i tvrdi da je stvarnost, samo, odnos među stanjima Einsteinove srži tvari.

"Bog se ne kocka", kliče izumitelj teorije relativiteta, neprihvatajući ideje nove znanosti. No danas mi izgleda, kao da je "Bog" ipak kockar koji pri tome i vara.

Zaboravljam definicije i intelektualne dijaloge velikih umova i otvaram granice svoga uma. 

Prostor i vrijeme se sjedinjuju energetskim poljima mog stvarnog postojanja i ja osjećam ubrzanje kojim pokret postaje most između mog vremena i prostora.

"Usprkost vjerovanju u nepovratnost vremena i postojanost materijalnog prostora, te vjerovanja u njihovu odvojenu mjerljivost, u moderno doba je čovjekov um počeo otkrivati nove zakone u prirodi po kojima su vrijeme, prostor i materija stopljeni u jedinstvo koje je nazvano energija." pročitano mi potvrdi vjerovanje u snagu trenutka koji svojim postojanjem stvaram.

Prestajem s pokušajima u kojima sam vjerovala da ću među prijateljima pronaći srodnu dušu s kojom ću moći lutati svijetom svjesne spoznaje, kao što smo to činili u vrijeme revolucije cvijeća u maloj kavani i kao što smo to činili u radionicama organiziranim od mog nekadašnjeg šefa.  To bilo vrijeme kada je nas nekolicina naivno vjerovala da možemo promijeniti ustaljeno mišljenje i djelovati na osjećaje drugih, da možemo promijeniti tijek spoznaje koja je usmjerila kormilo prema materijalnim vrijednostima. Vrijeme je za večinu ipak ostalo samo mjerna veličina bez trenutka, količina koju mogu prodavati i kupovati na sajmu sudbina.

Krenuh sama u svoj misaoni svijet da bih možda uistinu u sebi srela onu stvarnost koja se krije iza mojih misli.