Ljubav je kad jedan čovjek
ljubav je kad jedna ....
ljubav je kad .....
ljubav je,
jednostavno ljubav
jer tek onda kada shvatimo da je ljubav važnija od želje da budemo voljeni onda smo uistinu i voljeni.
Poznajem li te?
pitam čudesnu sjenku u mom zagrljaju.
Osjećam li te?
pitam ljepotu trenutka,
kapljicu rose na tek procvaloj ruži,
taj čudesni biser vredniji od prohujalih godina.
Život je more šapuće mi Balašević pjesmom i poziva me na putovanje prohujalim godinama da osjetim, da spoznam, da se sretna probudim u ovom novom trenutku ljepote.
Promatram zvjezdano nebo i tražim u tom beskraju potvrdu ljepote. Plejade me pozdravljaju svojim treptajima. Sedam sestara, sedam ljepotica noćnog neba pleše pred mojim očima i ja odjednom vidjeh zlaćani trag koji me povede do središta sna koji budna sanjam.
"Je li ljepota uistinu blještavilo svjetlosnih zraka koje se, na svom putu do mojih očiju, prelamaju i odavaju mi čudesnost zakona Božjeg skrivenog u zlatnoj spirali, čudesnost koja poistovjećuje prirodu i moj osjećaj za njenu savršenost?" upitah mudrace koji su zvijezde nazivali imenima boginja.
Sedam Atlasovih kćeri plešu svoje gluho kolo režući nebo, zlaćanom spiralom svojih pokreta. Ljepotu ne spoznajemo očima, ta spoznaja izrasta u dubini duše, tamo gdje se zrcali stvarnost i izrasta u svijest o njoj.
U ničijoj zemlji, na granici između estetike, čudesne simfonije univerzuma i matematike se krije tajna ljepote i mijenja svoje oblike onako kako se mijenja moja svijest o njoj. Iako uzajamnost između zlatnog reza i estetike do danas nije racionalno objašnjena zlatni rez je uvijek vidljiv u estetici bilo kojeg oblika ljepote.
"Odakle dolazi ljepota?" upitah treperavu zvijezdu.
"Sama starogrčka riječ kosmos u prevodu znači istovremeno ljepota, uređenje i nakit. Kosmos je za Grke tog vremena bio odraz ljepote i harmonije, kosmos je bio dokaz savršenog uređenja u kojem svi njegovi djelovi zajedno čine cjelinu jednog velikog lijepog svijeta, ali pri tom sjedinjenju ni jedan dio ne gubi osobnost." šapuće mi glas iz davnine.
"Promatrajući veliki svijet, na prvi pogled mi se svugdje ukazuje simetrija, prirodni zakon kojim si objašnjavam jednakost dijelova, zakon po kojem sam ponekad spremna definirati ljepotu i savršenost, ali ljepota je u svom vječitom nastajanju puno kompleksnija i slijedi na prvi pogled, za moje oči, nespoznatljive zakone." pokušah nastaviti dijalog s treperavim svijetlom noćnoga neba.
"Zaustavi se u trenutku spoznaje. U tvom malom univerzumu se zrcale svi prirodni zakoni, duboko u tebi sjaje Atlasove kćeri i plešu svoje gluho kolo. Slijedi njihov trag i doći ćeš do najsvjetlije točke, do izvora svijesti, do očiju Božjih." daleka misao se sjedinjavala s mojom.
"Gdje početi, kako pronaći u sebi zvjezdani trag?" upitah željna spoznaje.
Starorimski arhitekt Markus Vitrius je uz pomoć matematike izračunao da je čovjekovo tijelo visoko onoliko koliko je raspon njegovih raširenih ruku, da njegova uzdignuta ruka i suprotna u stranu ispružena noga čine radius kružnice koja ga ovija, da mu je lice široko kao pet očiju, da je razmak između očiju širok kao jedno oko, te da je udaljenost između usta i očiju isti veličini uha.
Raširih ruke i noge i nađoh se u Leonardovom virtualnom kvadratu pa sljedeći zakon zlatnoga reza spoznah postojanost djeljenja i umanjivanja.
Slijedeći ga spoznajem da i svaki najmanji djelić mojega tijela posjeduje sva obilježja skladnosti cjeline.
Zadnja točka na tom zlaćanom putu je točka prividnog mira, u njoj se susreću znanje, vjera i san, spajaju spoznaja, svijest i tijelo, sjedinjuje sveto trojstvo u arhetip mojih prošlih i sadašnjih stanja, u oku božjem se povezuje svijest i podsvijest.
Tu u dubini sebe same osjetih leptirov let, treperavu stvarnost nezaboravnog trenutka i spoznah odakle dolazi ljepota i prisjetih se stiha Vesne Krmpotić.
Ako Tebe nosim,
Svaki mi kamen na duši je lak.
Ako Tebe želim,
Slobodna sam da svaku stvar
Uzmem i ostavim -
Da uzmem kao da ostavljam,
Da ostavim kao da uzimam.
Svakoj je travki ime: Ti.
A Ti sam nemaš imena:
Kao ni ja.
Ti nemaš imena, ti si rosa na tek procvaloj ruži, ti si biser vredniji od svih prohujalih godina, ti si bezimeni pjesnik poezije mojega života. Ti mi pjevušiš Jesen stiže dunjo moja, a ja ti odgovaram stihom.
Ako osjećam tebe
ljepoto ovog jutrenja,
ljepoto ovog buđenja,
ljepoto nazirućeg dana,
ljepoto dolezećeg sutona.
Dok osjećam tebe
tada znam odakle dolazi ljepota,
tada znam kako se rađa trenutak,
tada znam što je leptirov let,
tada znam zašto se širi ljubav
i postaje najveći i najvredniji osjećaj koji posjedujemo, postaje TA LJUBAV.
ŽIVIMO LJUBAV JER LJUBAV JE SVE!!!!