U konstelacijskom radu često se susrećemo sa sistemskim posljedicama prekinutih trudnoća. One su ozbiljne i duboke i predstavljaju jednu od najzahtjevnijih situacija sa kojima se nosimo u životu i u konstelacijskom radu. S onu stranu naših stavova o abortusu, s onu stranu moralnosti, religijskih uvjerenja, zdravstvenih tema, borbe za ženska prava i borbe za prava na život - leži realnost sistemskih posljedica i dubokih rana koje prekinuta trudnoća ostavlja u našoj duši. Samo taj aspekt zanima nas u konstelacijskom radu.
Povrh morala, pobožnosti i pitanja ženskih prava, pobačaj pada poput teškog kamena na meko tkivo naše duše.
Razdire veze, oštećujući ne samo ljubav i strast koje su započele novi život, već i našu sposobnost da se na ovaj način ponovno potpuno povežemo. Umjesto toga pojavljuje se duboka rupa, tamo gdje je nekada bilo obećanje novog života. Ova rupa, ispunjena samo crnom prazninom, potencijalno nas može progutati cijele, iscuriti radost iz našeg života, potamniti svjetlost i izbrisati okus svih dobrih stvari u životu. Da, prijeti samom našem postojanju. A najgore je što nas nije ni briga.
S prekinutom trudnoćom i jedan dio nas umire. Preostali dio jedva čeka da slijedi njihov primjer.
Prekinuti život ostavlja trajni ožiljak na našoj duši. Rana koja ne zaraste. Ne postoje olakšavajuće okolnosti. Nema odrješenja. Nema pomirenja koje smiruje bogove. I nema povratka. Ovo je jedna odluka koju ne možemo promijeniti ili se od nje vratiti. Konačno je. Smrtonosno konačno u svojim posljedicama. Nema objašnjenja ili opravdanja koja bi to olakšala. Jedino što nam ostaje je ova crna rupa u našem životu. Po vlastitom izboru i bez izlaznog znaka.
Ako i kad si stvarno dopustimo da to pogledamo, priznamo da je tu, što često dolazi nakon desetljeća pokušaja odvraćanja pogleda od njega, suočeni smo s ogromnom tugom. Što osjeća kao da nas proguta cijele. I ako pristanemo na to, ako kažemo da ovoj nezamislivoj tuzi i predamo se bolu bez obrane, ako otvorimo poplavna vrata krivnje i teškog tereta osobne odgovornosti, ako smo svjesno i voljni spremni odustati od svoje život za onoga koga je uzeo - tada ponekad čudom milosti dobijemo novi zakup na njemu. Ali samo ako se uistinu predamo težini krivnje, boli i odgovornosti, punim posljedicama svoje odluke za nas, naš odnos i najvažnije - za dijete.
Kroz konstelacijski rad svjedočimo stvarnom učinku pobačaja na nas. Ono čega često nismo svjesni, ali koje ipak pustoši u našim životima. I život nama najbližih i najdražih, poput naše druge, žive djece, na primjer.
I žene i muškarci često nesvjesno i dalje kažnjavaju sebe zbog svoje odluke tako što se "mrtve" i ograničavaju svoj život na ovaj ili onaj način. Oni mogu žrtvovati svoju vezu, mogućnost drugih partnerskih veza u budućnosti, svoj radni uspjeh. Mnoge druge dobre stvari u životu stavljaju se na zamišljeni "oltar za pobačaj" koji stvaramo u svojoj duši. Tužna je činjenica, mnogi to saznaju na teži način, da ne postoji smanjenje tereta ni nakon desetljeća takvih žrtava. Ono što ljudi u tim situacijama doznaju kroz konstelacijski rad jest da žrtva kojoj posvećuju život ne pomaže, ne dopušta im da krenu dalje i ne mijenja ništa ni za dijete.
Osjećaj krivnje loša je zamjena za otvaranje prema stvarnoj krivnji u vezi s kojom možemo i moramo nešto poduzeti. Ne pomaže ni samilost prema sebi ili djetetu. Ni samookrivljavanje ni usmjeravanje krivnje i bijesa prema partneru. Nadati se oprostu i suosjećanju samo je još jedan mrtvi put, još jedno očekivanje onih kojima smo već sve uzeli. Svakako ne možemo i ne smijemo očekivati ništa od djeteta koje je već platilo krajnju cijenu.
Ako ne postoje olakšavajuće okolnosti koje bi mogle ublažiti smrtonosnost naše odluke, ako se ne bježi od odgovornosti i krivnje, ako nema odrješenja, nije moguće pomirenje koje bi izjednačilo stvari, što onda preostaje nama, ovim bezdetima roditelji koji se pretvaraju da život i smrt mogu uzeti u svoje ruke, misleći da mogu odlučiti koje su prave i pogrešne okolnosti za život kao da je to u njihovoj moći? Je li ostalo samo patnja u ovoj crnoj rupi koju smo sami stvorili?
Samo ono što nismo mogli učiniti u trenutku donošenja odluke: predati se silama većim od nas, razumijevajući da smo u njihovim rukama. Da nemamo moć odlučivanja. Ni pravo na pronalaženje utjehe u vječnoj patnji. Predajemo se ovim moćima Života i Smrti koje su djelovale i nastavljaju djelovati kroz nas na ovaj određeni način. Bez želje, želje ili mašte da bi sve moglo biti drugačije od onoga što je bilo. Tim se moćima moramo predati i svoju tugu, čak na kraju i svoju krivnju i osobnu odgovornost.
Tada smo, čudom, svi spašeni. Takva su i naša djeca. Koji se tada sretno odmaraju u našem srcu stvorenom za njih prihvaćanjem svega točno onako kako se dogodilo. I tamo su u miru. Sigurno smješteni u svojoj sudbini, u potpunosti u skladu s njom, u potpunosti se slažući.
Alemka Dauskardt
Istaknuta slika: Slovački spomenik nerođenom djetetu
https://konstelacijakroacija.wordpress.com/2016/05/02/abortion/
bglavac
irida
