Postoji pet osnovnih razloga za propast vedske civilizacije i kulture. Da bi ste razumjeli prvi razlog, neophodno je da vam objasnim jedan aspekt vedske znanosti.

 

U skladu sa modernom znanosti, vrijeme je linearno, tj. postoji ‘samo’ prošlost, sadašnjost i budućnost. Vedska znanost ide dalje od toga, pa kaže da je vrijeme istovremeno linearno i ciklično, tj. da se ponavlja u cikličnim fazama baš kao i četiri godišnja doba. Svake godine dođe do izmjene godišnjih doba, s proljećem na početku i zimom na kraju. Slično tome, postoje četiri vremenska ciklusa koja se izmjenjuju u pravilnom redoslijedu.

Ti ciklusi se nazivaju yuge. Izmjenjuju se u slijedećem redoslijedu: 1) Satya–yuga, 2) Treta–yuga, 3) Dvapara–yuga i 4) Kali–yuga. Satya–yuga traje 1.728.000 godina. Treta–yuga traje 1.269.000 godina. Dvapara–yuga traje 864.000 godina. Kali–yuga traje 432.000 godina, od kojih je prošlo tek nešto više od 5.000 godina. Moglo bi se reći da smo trenutno na početku trajanja Kali–yuge.

Satya–yuga je okarakterizirana vrhuncem ljudskih psihičkih i fizičkih sposobnosti. U to vrijeme su ljudi bili u vrlini i nisu bili odani grješnom životu. Bili su visoko duhovni i njihov svakodnevni život je bio temeljen na slijeđenju duhovnih načela. U to vrijeme je ljudski život trajao fantastično dugo. S progresom narednih yuga, ljudske psiho–fizičke sposobnosti i trajanje života su počeli sa postupnim opadanjem, tako da su danas, u Kali–yugi, ljudi puni poroka; svadljivi su, nasilni, bezbožni i konstantno uznemireni. S napretkom vremena, ljudi će se degradirati sve više i više, a ovaj planet će se pretvoriti u pakleno mjesto za življenje. Uzročni problem je u tome što ljudi misle da je ‘vrag tamo negdje’, ne znajući da je udobno smješten u našem vlastitom srcu (željama), svjesnosti i aktivnostima.

Jedan ciklus yuga naziva se Catur–yuga (izgovara se ćatur). Tisuću ciklusa Catur–yuga naziva se kalpa; a vrijeme postojanja materijalnih univerzuma traje 1 kalpa x 36500. Primijetite sada koliko je beznačajno i nesavršeno znanje moderne znanosti i povijesti koje posjeduju tek ograničeno znanje koje dopire do nekoliko tisuća godina u prošlost jedne jedine (tekuće) Kali–yuge. Vedska filozofija i znanost daju podatke o važnijim događajima tijekom čitavog postojanja materijalnih univerzuma; i to ne samo na ovom planetu, nego i na drugim značajnijim planetima u univerzumu.

Dakle, prvi razlog raspada vedske civilizacije bio je u tome što su se od kraja Satya–yuge, u ljudskim srcima počele razvijati negativne osobine niže ljudske prirode. U početku to nije bilo toliko izražajno, ali tijekom stotina tisuća godina – ljudi su sve više gubili svoje božanske (vrlinske) odlike, da bi s početkom Kali–yuge degradacija postala toliko izražajna da su ljudi počeli ubijati životinje i jesti meso. Time su temelji vedske civilizacije postali ozbiljno uzdrmani. Krišna je osobno sišao u ljudsko društvo krajem Dvapara–yuge i boravio na Zemlji 125 godina. Njegove pouke i aktivnosti iz tog perioda zapisane su u Mahabharati i Šrimad–Bhagavatamu. Istog dana kada se Krišna vratio u svoje duhovno carstvo – započela je Kali–yuga, što je označilo početak kraja vedske civilizacije. Čak i prije otprilike 5000 godina kada je vedska kultura službeno okončana, situacija je bila neusporedivo bolja nego što je danas. U ljudskim srcima je ipak ostalo još puno vrline koja je bila dovoljno dobra za održanje ostataka vedske kulture.   

Nekoć je vedska civilizacija bila rasprostranjena po čitavoj zemlji. Bio je jedan vrhovni kralj, jedan jezik (sanskrt) i jedna duhovna tradicija. Današnje religije su tek ‘novi proizvod’. Počele su nastajati prije otprilike 4000 godina počevši sa judaizmom (židovskom vjerom). S početkom Kali–yuge, ostaci vedske kulture su počeli sve više izumirati u raznim dijelovima svijeta da bi se sve do prije nekih 2000 godina održali još samo na području kojega danas nazivamo Indijom. Zašto baš u Indiji? Zato što je prijestolnica vedske civilizacije nekoć bila smještena u gradu Hastinapuru, na čijim temeljima je izgrađen današnji Delhi. Upravo u tom dijelu svijeta ljudi su bili najviše duhovni i pobožni, te su se još uvijek žilavo držali ostataka vedske kulture. To je inspiriralo Krišnu da se pojavi upravo ondje, a ne na nekom drugom mjestu u svijetu. Iz tog razloga se današnjim povjesničarima i teolozima čini da je Krišna ‘neki indijski Bog’ i da je vedska kultura bila isključivo ‘indijska kultura’. 

I onda krajem 12. stoljeća došlo je do velike negativne prekretnice u održanju ostataka vedske kulture. Uslijedila je invazija muslimana koji su prodrli sa sjeverozapada. To je bio drugi veliki razlog za raspad ostataka vedske kulture. Muslimani su u Indiji imali manje–više iste ambicije koje su imali španjolski konkvistadori na novo otkrivenom kontinentu Latinske Amerike ili europski vitezovi križari na Bliskom Istoku – pljačkanje lokalnih bogatstava, nasilno širenje vlastite religije, temeljito iskorjenjivanje kulture starosjedilaca (koje su nazvali ‘Hindusi’) i preuzimanje političke kontrole. Osim nasilnog vjerskog preobraćanja, mnogi Hindusi iz najnižih slojeva društva dobrovoljno prešli na islam, jer ih je degradirana intelektualna klasa brahmana, smatrala ‘nedodirljivima’ i otpadnicima društva. Tako su se prema njima i ponašali. Da bi izbjegli poniženja i stekli ravnopravnost u društvu, prešli su na islam i dobili što su htjeli – mirniji život i sigurnost.   

Muslimani su sa sobom donijeli svoju umjetnost, jezik, arhitekturu, ali i društvene običaje koji su grubo odudarali čak i od razvodnjenih vedskih standarda i načela tadašnjih Hindusa. Jedan od najdramatičnijih utjecaja islama na starosjedioce, bilo je uvođenje jedenja mesa. U to vrijeme je već postojao znatan broj Hindusa koji su jeli meso (ne krave) i prije dolaska muslimana, ali oni su bili tek manjina u odnosu na sveukupnu populaciju. Da bi Hindusima učinili što više pakosti, muslimani su počeli klati i jesti krave, znajući vrlo dobro da su Hindusi smatrali kravu svetom životinjom. To je bila kap koja je prelila čašu, što je dovelo do redovitih hindu–muslimanskih ratova. U to vrijeme je Indija bila podijeljena na mnogo malih kraljevstava. Hindu kraljevi su pružili oružani otpor prema islamskom režimu, ali nisu bili ujedinjeni kao muslimani. Svako kraljevstvo koje se usudilo dići protiv režima, borilo se samo za sebe i zbog te nesuradnje nisu uspjeli potisnuti muslimane izvan Indije. Tijekom vremena, prestali su oružani sukobi između Hindusa i muslimana i razvila se neka vrsta kulturne i religijske tolerancije koja je imala svoju kulminaciju za vrijeme vladavine Akbara Velikog (1562–1605). Ljudi su se počeli prijateljiti unatoč razlikama u kulturi i tradiciji. Hindusi su bili pozivani na muslimanske festivale i svetkovine, a muslimani na hindu svetkovine.

Takav život u prihvatljivim granicama tolerancije vodio se sve dok nije došlo do trećeg velikog razloga za sistematsko uništavanje ostataka vedske tradicije – dolazak britanskog kolonijalizma, točnije prve multinacionalne korporacije “East India Company” u 17. stoljeću. 1757. godine Britanci su svojom vojskom uspjeli dobiti dvije važne bitke protiv lokalnih vladara – bengalskog Nawaba na sjeveru i Tipu Sultana na jugu. Time je službeno utemeljena trasa između Britanije i Indije. Kolonizatori su sistematskim pljačkanjem bogatstava Indije slali u Britaniju sve što je bilo materijalno vrijedno, a iz Britanije su lokalnom stanovništvu prodavali ‘dobra’ koja im uopće nisu trebala (jer su imali puno bolja, svoja domaća) kao npr. tkaninu. Britanski režim je tisućama indijskih tkalaca odsjekao palčeve kako više ne bi mogli proizvoditi tkaninu na svojim ‘primitivnim’ tkalačkim stanovima. Poubijali su na tisuće ayurvedskih liječnika kako bi iz  Britanije počeli lokalnom stanovništvu prodavati neefikasne britanske lijekove. Da bi stvorili monopol nad proizvodnjom soli, kolonijalna administracija je brutalnim mjerama zabranila Indijcima da proizvode svoju vlastitu sol. To je trajalo sve do 1930. godine kada je zabrana povučena nakon slavnog Gandhijevog “Marša soli.” Britanci su počeli masovno otvarati tvornice u kojima se koristila indijska sirovina i vrlo jeftina radna snaga. A u ruralnim dijelovima Indije 2/3 prihoda seljaka bilo je nasilno oduzeto pod izgovorom takse (poreza na promet). Sve te drakonske mjere dovele su do kraha domaće indijske ekonomije zasnovane na lokalnim zajednicama.

Do 1850–tih godina, samo je £15.000 bilo potrošeno na ne–engleske škole u Indiji, dok je vojni budžet režima prožderao £5 milijuna. Željeznica nije bila izgrađena radi dobrobiti lokalnog stanovništva, već radi ubrzanog transporta britanske robe na indijsko tržište. Britanske škole u Indiji imale su za cilj zatiranje indijske tradicionalne kulture, kako islamske tako i vedske. Kolonizatori su poučavali lokalno stanovništvo o ‘primitivnosti’ njihovih tradicija, dok su istovremeno slavili napredak zapadnjačke (naročito britanske) ‘kulture’. Tek kada je konačno indijski bijes eksplodirao 1857. godine, došlo je do raširenog i organiziranog ustanka protiv kolonizatora. Britanska vlada je 1858. godine napokon raspustila “East India Company” i uvela direktnu vladavinu Kraljice i parlamenta. Oružani otpor Indijaca bio je prilično učinkovit sve dok Britanci nisu uveli politiku ‘zavadi pa vladaj’. Našli su muslimanske plaćenike kojima su naredili da napadnu stanovništvo u hindu selima. Hindusi su uzvratili krvavom odmazdom – i tako se na brzinu rasplamsala stara mržnja koju konačno nije mogao spriječiti niti sam Gandhi. Ta mržnja je dovela do rascjepa Indije i odvajanje Pakistana na zapadu i Bangladeša na istoku kao dviju nezavisnih muslimanskih država. Ali ono u čemu je Gandhi uspio, bilo je konačno protjerivanje britanskog kolonijalizma. Svojom nenasilnom politikom civilne nepokornosti bacio je na koljena britansku imperiju i time okončao 350 godina brutalne vladavine koja je do kosti oglodala prirodna bogatstva Indije, uništila lokalnu ekonomiju, poubijala na stotine tisuća ljudi, stvorila ponovni razdor između Hindusa i muslimana, te dobrim dijelom zatrla preostale ostatke vedske kulture. Indija se do današnjeg dana nije oporavila od posljedica britanskog kolonijalizma.