shadow-of-soul... ovaj nick imam od 2.12.2003. kad sam se logirala na jednu www i 1 virtualni prijatelj mi je izabrao taj nick. Uz taj nick je bila ova slika (Boris Vallejo).

 

dakle, moj virtualni nick me prati taj niz godina...

inače, rođena sam 5.5.1957. u Petrovoj bolnici u ZG, u 12.10h. Podznak mi je "lav", a Mjesec u trenu rođenja je bio u "raku". Jedino sam dijete mojih roditelja, koji su bili u braku 18 godina kad sam došla na svijet. Tata je tad imao 53 godine, a mama 36 kad me rodila. (Otac je stariji od mame 17 godina). Dugo me željela i želja joj se ostvarila .

Prvu pjesmu sam napisala kad mi je bilo 12 godina i evo je:

Moj grob

Želim da bude miran

u dubokoj tišini tamnih šuma

gdje pokoja ptica krikne

i vjetar pokrene lišće,

želim da bude miran

moj grob.

Kad je mama pročitala tu pjesmu, rekla je: "da, vidim da si hipersenzibilna, na mog pokojnog brata Josipa, i on je imao smisla za poeziju."

Nakon toga, drugi dan je nastala ova pjesma:

Noć

Noć tajanstva oko nas

širi svoje čari.

Noć lutanja i suza,

noć patnje, bola i tuge

zbog rastanka.

Tad je shvatila da sam se prvi put zaljubila i počele smo pričati kao najbolje prijateljice, što smo i ostale - najbolje prijateljice do 31.1.1993. kad je otišla za tatom.

Od tada sam stalno pretakala svoje osjećaje u stihove. Drugim stilom sam počela pisati u XII mj.2003. i od tada me prati moja sjena duše :)

Ovo je Šuška, o njoj sam već pisala. Došla je 2.9.2002. Ravnopravna članica naše male obitelji.

Ovo su Lorki i Šuška, kad su bile skupa godinu dana. Lorki sam našla kad je imala 2 tjedna i bila je sa mnom 13 godina. Bila je prekrasna, dresirana, inteligentna, folirantica, glumica i najmilije  biće na ovom globusu. Otišla je 23.8.2003. Tad smo ja i Šuška ostale same.

15.8.2004. je došao Davor.

I o njemu sam pisala i pišem o tim prekrasnim plavim očima koje vidim svako jutro kad se probudim i koje me prate to my dreamland. On je moja velika inspiracija, jer predstavlja Ljubav i San. Volim ga u svojim stihovima nazivati San. Dugo sam ga čekala.

Knjiga života više mi nije bijela sva... i zlatan rub mladosti više je ne kruni..., ali jednom – kad se napuni, za naslov... hoće li me biti strah?

 

Taj pogled mi leti i diže me s tla prema nekoj crti do spokoja i nemire. Premješta mi dušu na vezivanje pogleda u dodire, iluzorno ocrtava skrivenu želju i dvosmisleni osmijeh. Kroz tu istinu, umotanu u 7 velova, zatvaram pravac kretanja i ostavljam ti otvorena vrata. Ne govoriš, a razumijem te. Gledaš me, slušam te. Ne diraš me, a osjećam te. To je - TO.