Vaišnavizam uopće nije religija kako se to već naširoko misli. Vaišnavizam je znanost o Bogu koja se bavi proučavanjem i slijeđenjem istinske duhovnosti. Religija i duhovnost su dva sasvim različita pojma. Različitih religija već ima mnogo (i previše) – ali duhovnost je samo jedna. Prirodno, nameće se pitanje: Koja je glavna razlika između religije i duhovnosti? Odgovor: Religija je usmjerena na vršenje rituala, a duhovnost je usmjerena na zadovoljenje Boga i Njegovih želja. Ljudi su stvorili rituale, a Bog je stvorio duhovnost. Religije razjedinjuju ljude, a duhovnost ih zbližava. Kakva je korist od religije koja narodu ne može pružiti istinsku duhovnost? Evo jedne pogodne poredbe. Ako ste žedni i želite piti vodu, najvjerojatnije ćete je staviti u čašu i onda ispiti. Razne čaše imaju razne oblike. Možete piti vodu iz čaše koje ima duguljasti oblik, ili iz čaše koja ima zaobljeni oblik, ili iz čaše koja ima ljevkasti oblik, itd. Konačno, nije bitno kako čaša izgleda sve dok je u njoj voda koja vam gasi žeđ. Voda iz ove poredbe može se usporediti sa duhovnosti, a različite čaše sa različitim religijama.

U suštini, ono što svakome od nas treba je duhovnost (koja nas povezuje sa Bogom i drugim živim bićima), a ne religija koja je tek ‘posuda’ u kojoj bi se trebala čuvati duhovnost. Ako bi u velikim vodećim svjetskim religijama bilo dovoljno duhovnosti – u svijetu gotovo da ne bi niti bilo ratova, terorizma, nacionalizma i rasizma. Pa, ako ćemo suditi po rezultatima – očigledno je da vodeće svjetske religije danas ne mogu ponuditi ljudima ništa više od rituala i nacionalizma. Rituali imaju svoju vrijednost samo ukoliko su podređeni duhovnosti. U protivnom, rituali bez duhovnosti su ne samo beskorisni, nego i opasni za čitavo čovječanstvo kada se suoče sa ritualima neke druge religije.

Svatko od nas može promijeniti svoju religiju. Događa se da muslimani postaju kršćani, kršćani postaju Židovi, itd. Pri tome se zapravo mijenjaju samo rituali i određena vjerovanja, ali istinska duhovnost postoji vječno i neovisno o tome kojoj religijskoj grupi netko pripada ili je netko ateista. Vječni zakoni duhovnosti koji se očituju u ovom materijalnom svijetu djeluju neovisno o tome da li netko vjeruje u njih ili ne (kao npr. zakoni karme i reinkarnacije). Vaišnavska duhovna tradicija također ima svoje rituale, ali oni su isključivo namijenjeni da pospješe širenje duhovnosti. To je jedna od najbitnijih razlika između vaišnavizma i modernih religija.

Konačno, postavlja se pitanje: Što je zaista duhovnost? Vedska literatura nudi nekoliko definicija koje se mogu pojednostaviti u slijedećih sedam točaka. Duhovnost objedinjuje: 1) Razumijevanje našeg vlastitog duhovnog identiteta (duhovna samospoznaja), kao i duhovnog identiteta drugih vrsta živih bića. 2) Razumijevanje Boga i Njegovih želja (što On očekuje od ljudskog društva). 3) Djelovanje u skladu sa našom vječnom dužnosti (dharma), tj. praktična služba (tijelom, umom i inteligencijom) namijenjena za zadovoljenje Njegovih želja. 4) Razumijevanje korelacije između Boga, živih bića, prirode, vremena i karme. 5) Razumijevanje razlike između materije i duha (prolaznog i vječnog). 6) Iskorjenjivanje niže ljudske prirode (pohlepa, požuda, zavist, nekontrolirani gnjev...) i razvijanje božanskih, vrlinskih odlika (ljubav, samilost, tolerancija...) 7) Razumijevanje razlike između grješnog, bezgrješnog i duhovnog (transcendentalnog) djelovanja.

(Gdje god piše ‘razumijevanje’ tu se podrazumijeva i praktično djelovanje u skladu sa tim razumijevanjem). Svaka od sedam spomenutih točaka se dalje razlaže na svoje podjele. Kao što vidite, duhovna znanost je vrlo ozbiljna, kompleksna i obimna; i u potpunoj je suprotnosti sa svime onime što danas jeftino prolazi pod nazivom ‘duhovnost’.

U gore navedenoj definiciji istaknuo sam dva pojma – duhovna samospoznaja i dharma. Da biste dobili potpuniju predstavu o tome što je zaista vaišnavizam – bitno je da razumijete ta dva pojma kako ću sada objasniti. Samospoznaja: Ukoliko zaista želimo držati uzde vlastite sudbine u svojim rukama, neophodno je poznavati univerzalne zakonitosti o načelima i činiocima koji nas drže utamničenima u svijetu iluzije. Vedska znanost o samospoznaji detaljno opisuje te zakonitosti i daje podrobna objašnjenja o tome kako trebamo djelovati a da se pri tome ne zapletemo u neizbježne zakone karme i reinkarnacije. Radije nego da živimo slučajan život kao drvo koje pluta po oceanu materijalne egzistencije, kojega valovi bacaju od jedne obale do druge (od jedne vrste tijela do druge) – bolje je poznavati univerzalne zakone prirode i imati direktan utjecaj na izbor našeg slijedećeg rođenja (ili još bolje, prestanak svih materijalnih rođenja).

Ljudi često puta s provokacijom pitaju vaišnave: “Zašto ste napustili ‘svoju vlastitu’ religiju i postali članovi Hare Krišna pokreta?, Zašto mislite da je ‘vaša’ religija bolja od drugih?, Što ona nudi za razliku od ostalih?” Evo odgovora: Vaišnavizam je jedina duhovna tradicija u svijetu koja aktivno propovijeda znanost o samospoznaji koja je početni, ABC korak u spoznaji Boga. Nemoguće je spoznati Boga (voljeti ga, vidjeti ga i komunicirati sa Njime) a da prethodno ne spoznamo sami sebe. Tek kada spoznamo svoju vlastitu prirodu kao vječnog Krišninog sluge – onda možemo uspješno poraditi na uklanjanju svih kontaminacija (zavist, požuda, pohlepa, gnjev, iluzija i ludilo) iz našeg srca i naše svjesnosti. Te kontaminacije nas sprečavaju da stupimo u direktan kontakt sa Krišnom.

U svijetu postoje i druge religijske tradicije koje poznaju zakon karme i reinkarnacije, ali budući ne sadrže znanost o samospoznaji u svojim religijskim učenjima – ne pridaju joj veliku važnost ili rijetko javno govore o toj temi. Kakav apsurd! Ne bi li cilj svake religijske tradicije trebao biti dovođenje ljudi sa nižih razina svjesnosti na više, duhovne razine na kojima se može probuditi naša uspavana ljubav prema Bogu? Ako neka religija nema to kao svoj cilj, što onda uopće ima? Kakva je korist od religije koja u svojim sljedbenicima ne može probuditi ljubav prema Bogu i svim živim bićima i konačno zaustaviti proces rađanja i umiranja?

Znanost o samospoznaji se jednostavno ne može shvatiti na razini jeftine svjetovne religioznosti. Za prvi korak prema Bogu (znanost o samospoznaji) neophodno je doći na razinu istinske duhovnosti koja briše apsolutno sve razlike među živim bićima, priznaje tek razlike u njihovim privremenim tijelima i poučava da je Bog jedan i nepristrano naklonjen prema svakome od nas – bez obzira kakvu vrstu tijela i boju kože trenutno nosimo ili kojoj religiji se priklanjamo. Kao što se vidi u svakodnevnom životu, religiozni ljudi mogu praviti ozbiljne probleme u svijetu – ali tek duhovni ljudi nude praktična rješenja za sve te probleme. Ukoliko neka religija nema vjerodostojne duhovno–znanstvene metode da u vjernicima probudi ljubav prema Bogu i ostalim živim bićima – onda je takva religija nesavršena.

Prvi, glavni i jedini uzrok svih problema u svijetu je nedostatak znanosti o samospoznaji koja je početak istinske duhovnosti. Kada bi ljudi znali da su odgovorni za sve svoje postupke i da će u skoroj budućnosti (ovom ili slijedećem životu) biti nagrađeni ili kažnjeni za sva svoja dobra djela, odnosno nedjela – onda bi se sasvim drugačije ponašali. Bez razumijevanja da nismo ovo tijelo, nemoguće je razumjeti što je grješno a što bezgrješno djelovanje.

Dharma: Budući da ne postoji ekvivalentna riječ koja bi mogla prevesti sanskrtski termin dharma – taj termin se mora opisati svojom definicijom. Dharma literarno znači ‘vječna (neodvojiva) odlika (ili dužnost)’. Npr. dharma vatre je toplina i svjetlost, a dharma šećera je slatkoća. U vedskoj duhovno–filozofskoj terminologiji riječ dharma se odnosi na vječnu dužnost svakog živog bića, tj. služenje Vrhovnog Stvoritelja – Krišne. Živo biće može postići savršenstvo života i vječnu sreću samo onda kada djeluje u skladu sa svojom vječnom dharmom, tj. kada sve svoje fizičke aktivnosti, misli i emocije podredi služenju Krišne u skladu sa pravilima duhovne discipline bhakti–yoge.

Dakle, vaišnavizam (svjesnost Krišne) nije neka svjetovna religija, iako ga mnogi prihvaćaju kao religiju, već je duhovna znanost o Bogu koja potječe od Njega samoga (u beskonačnoj prošlosti), daje praktična rješenja za prestanak svih nesporazuma i problema u svijetu i postupno nas vodi do vječnog savršenstva za kojim svi čeznemo. Prvi korak na tom putu započinje malim, ali značajnim pitanjem: “Tko sam ja?” Od ove univerzalne znanosti svatko može imati dobrobit, bez obzira kojoj vjeroispovijesti se netko priklanja.

Iako se trudimo striktno slijediti Božja uputstva zapisana u najstarijoj literaturi u svijetu koja je bila okosnica za najstariju duhovnu civilizaciju u svijetu – ipak, neki ljudi koji nemaju znanja o povijesti religije i o duhovnosti općenito – pridijevaju nam negativno značenje riječi ‘sekta’ i ‘kult’. Hajde da analiziramo pravo značenje tih riječi. Riječ sekta ima dva značenja: 1) “Religijska grupa koja se odvojila od matične grupe.” 2) “Grupacija ljudi koji formiraju svoju jedinicu unutar veće grupe, na osnovu razlike u vjerovanju ili praksi.”

Ako razmatramo vaišnavizam općenito, ne može se nikako reći da je vaišnavizam sekta u skladu sa prvom definicijom. Vaišnavizam je izvorna duhovna tradicija koja objedinjuje teoriju (duhovnu filozofiju) i praktičnu primjenu duhovnosti – proces predanog služenja Krišne (bhakti–yoga), temeljen na slijeđenju naše vječne dharme. Dakle, tu nema govora o ‘odvajanju od neke matične grupe’. Vaišnavizam sam po sebi je ‘matična grupa’, koja potječe iz duhovnog svijeta kao kreacija Krišne.

Ako ćemo sada sagledati ISKCON u odnosu na vaišnavizam općenito – onda u skladu sa drugom definicijom možemo reći da je ISKCON sekta, jer unutar izvorne duhovne znanosti (vaišnavizma) – postoji više ‘grupacija ljudi koji formiraju svoju jedinicu’. U okviru vaišnavizma postoje četiri vjerodostojna niza učeničkog nasljeđa; tj. niza duhovnih učitelja i učenika koji su vedsko znanje prenosili (i još uvijek prenose) s generacije na generaciju. Takav niz učeničkog nasljeđa naziva se sampradaya, kao što će biti detaljnije objašnjeno na kraju odgovora na pitanje 38. Jedna od tih sampradaya naziva se Brahma–Madhva–Gaudiya sampradaya. ISKCON je dio te sampradaye; ali u istoj sampradayi, kao i u druge tri – postoji još drugih vjerodostojnih vaišnavskih institucija koje se donekle razlikuju u načinu praktične primjene predanog služenja (bhakti–yoge).

Kada se druga definicija sekte primjeni na svjetske religije (kao što sam upravo učinio na primjeru vaišnavizma), dolazimo do zaključka da u svjetskim religijama zapravo i nema ništa drugo osim različitih sekti. Uzmimo za primjer kršćanstvo. Pod okriljem kršćanstva nalazi se mnogo različitih sekti, tj. ‘grupacija ljudi koji formiraju svoju jedinicu unutar veće grupe (kršćanstva), na osnovu razlike u vjerovanju ili praksi’. Evo nekoliko primjera: Katolička Crkva, Pravoslavna Crkva, Protestantska Crkva, Mormoni, Adventisti, Jehovini Svjedoci, Evangelisti, Metodisti, Baptisti, itd. Isto važi za islam, judaizam, budizam i hinduizam.

Riječ kult je jedan od najzbunjujućih religijskih termina. Taj termin potječe od latinske riječi cultus, što je u vezi sa glagolom colere koji znači ‘obožavanje ili ukazivanje poštovanja božanstvu’. S tim značenjem termin ‘kult’ se može pripisati bilo kojoj grupi religijskih vjernika: Katolicima, muslimanima, budistima, Židovima, itd. Iako izvorno značenje riječi ‘kult’ ostaje pozitivno, u novije vrijeme toj riječi su pripisana još neka druga tumačenja – neka neutralna, a neka vrlo negativna. 1) Teološko tumačenje (u skladu sa Oxford–ovim engleskim rječnikom): “Obožavanje; iskazivanje poštovanja nekom božanskom biću ili bićima.” “Klanjanje određenoj osobi ili predmetu.” 2) Sociološko tumačenje: “Manja religijska grupa koja odudara od dominirajuće religije.” U skladu sa ovom definicijom budizam bi se mogao smatrati kultom u Americi, a kršćanstvo bi se moglo smatrati kultom u Japanu. 3) Popularno tumačenje javnih glasila i anti–kult pokreta: “Za društvo opasna religijska grupa, često vođena karizmatičnim vođom, koja se služi metodama ispiranja mozga i ostalim tehnikama psihološke manipulacije.”