Budući da je Bog jedan, postoji samo jedan put do Njega – onaj kojega je On sam propisao. Kao što sam već ranije spomenuo – religija ne vodi do Boga. Ona vodi samo do pobožnosti, boljeg rođenja u slijedećem životu i eventualno do rajskih planeta. Važno je istaći da ono što se u Šrila Prabhupadovim knjigama spominje kao religija, zapravo je dharma – vječna dužnost živog bića, tj. služenje Krišne tijelom, umom, inteligencijom i govorom. Pri tom se ne podrazumijevaju rituali i povijesne pričice koje religiju čine religijom. Samo radi pojednostavljenog razumijevanja, Šrila Prabhupada je riječ ‘dharma’, prevodio kao ‘religija’, iako je na mnogo mjesta u svojim komentarima dao vedsko objašnjenje tog termina. Dharma je suština duhovnosti. To nije izmislio ni Šrila Prabhupada niti ja – već je to Krišnina izjava spomenuta na mnogim mjestima u vedskoj literaturi, koja je (ne zaboravimo) vječna, ali ipak samo zapisana prije otprilike 5000 godina.

Što više neka religijska tradicija ima dharmu kao dio svoje doktrine (i što više ta religija uspijeva svoje sljedbenike motivirati da djeluju u skladu sa svojom dharmom) – time više je ta religija dio ‘jedinog puta’. Mi vaišnave ne držimo monopol nad Bogom, jer Njega može dostići svatko tko slijedi Njegov put (koji je jedini put), ali ono što je zaista neophodno – striktno je slijeđenje Njegovih uputstava. Evo nekoliko stihova u kojima Krišna osobno opisuje ‘jedini put’ kojim Ga se može dostići:

“Oslobođeni vezanosti [za materijalne objekte i materijalno uživanje], straha i srdžbe, potpuno svjesni Mene, uzimajući utočiste u Meni, mnogi su se u prošlosti pročistili znanjem o Meni i tako dostigli transcendentalnu [duhovnu] ljubav prema Meni.” (BG.4.10.)

“Uvijek misli na Mene, postani Moj bhakta [poklonik], odavaj Mi poštovanje i obožavaj Me. Tako ćeš potpuno svjestan Mene, sigurno doći k Meni.” (BG.9.34)

“Samo osoba koja je odbacila sve želje za zadovoljavanje osjetila, koja je oslobođena [takvih] želja, odbacila svaki osjećaj vlasništva i koja nema lažni ego [poistovjećivanje sa tijelom], može dostići pravi mir. To je duhovni, božanski put. Onaj tko ga dostigne više nije zbunjen. Ako ostane utemeljen u njemu čak i u trenutku smrti, može ući u Božje carstvo.” (BG.2.71–72.)

“Čista duša koja djeluje s predanošću [bhakti–yoga], i koja vlada svojim umom i osjetilima, draga je svakome i svatko je njoj drag. Premda uvijek djeluje, nikada ne biva zapletena.” (BG.5.7.)

“Moj bhakta [poklonik] koji nije zavidan, već je ljubazan prijatelj svih živih bića, koji ne misli da je vlasnik i koji nema lažni ego, koji je jednak i u sreći i u nesreći, koji je tolerantan, uvijek zadovoljan, samoovladan i koji Me odlučno predano služi, umom i inteligencijom usredotočenim na Mene – veoma Mi je drag.” (BG.12.13–14.)

Spisak odlika onih koji su na ‘jedinom putu’ još je malo duži. Krišna pored ostalog spominje i poniznost, odsustvo ponosa, nenasilje, jednostavnost, čistoću, postojanost, itd. Ovakvih i sličnih stihova ima još jako puno; ne samo u Bhagavad–giti, nego i u Šrimad– Bhagavatamu (i ostalim djelima vaišnavske literature). Obratite pažnju na riječi koje sam podebljao. Kada netko uspije zadovoljiti standarde koje Krišna postavlja – onda takva osoba može biti sigurna da je na ‘jedinom putu’, bez obzira koju religijsku tradiciju slijedi.