U vrijeme nastanka ranih kršćanskih knjiga, preko 90% stanovništva Rimskog Carstva je bilo potpuno nepismeno. Zbog tog razloga bilo je vrlo teško naći dovoljan broj kvalificiranih pisara, ali zbog velike potražnje često puta su kao pisari bili upošljavani nepismeni ljudi koji su kopirali tekstove slovo po slovo, baš kao prethodno spomenuti primjer Peatusa. Zamislite kako bi to izgledalo ako bi vam netko dao da kopirate izvorni tekst sa kineskim slovima. Koliko god da se trudili, sigurno biste napravili nehotične greške, koje bi slijedeći pisar kopirao i njima dodao još i svoje greške. Najvjerojatnije bi npr. deseta kopija teksta bila prilično nerazumljiva čak i za najučenijeg Kineza, jer bi u tekstu bilo puno nesuvislih rečenica koje bi bitno izmijenile značenje poruke.

To je samo jedan od razloga zašto je današnja Biblija prepuna besmislica kao npr. da je Isus pio vino, jeo meso i narodu dijelio ribe, itd. Zadržimo se na primjeru Isusovog ‘jedenja mesa’. Autor Steven Rosen u svojoj knjizi “Food for the Spirit” piše:

“... U Novom Zavjetu se neprestano citiraju navodi o tome kako je Isus tražio meso, što mesojedi koriste kao izgovor za svoj način ishrane. Međutim, detaljna studija izvornih riječi na grčkom razotkriva da Isus zapravo nije tražio ‘meso’. Iako engleski prijevod evanđelja spominje riječ ‘meso’ čak devetnaest puta – izvorne riječi se preciznije prijevode u ‘hrana’: broma - ‘hrana' (riječ korištena četiri puta); brosimos - ‘ono što se može jesti’ (jedan puta); brosis - ‘hrana ili jedenje’ (četiri puta); prosphagion – ‘nešto za jesti’ (jedan puta); trophe - ‘ishrana’ (šest puta); phago - ‘jesti’ (tri puta).”

Slijedi jedan od tipičnih i očiglednih primjera koji dokazuju kako je Biblija ne samo pogrešno prepisivana i lektorirana – već je i pogrešno prevedena.

“… I svakoj zvijeri na zemlji, i svakoj ptici u zraku, kao i svemu što se kreće po zemlji, u čemu je živa duša – Ja sam dao zelene biljke kao meso.” (Genesis 1.30)

Vidite, prevodioci Biblije su sa grčkog na engleski gore spomenutih šest riječi jednostavno preveli kao ‘meso’. To je isto tako bizarno kao kada su preveli da je Sv. Ivan Krstitelj jeo skakavce. Zapravo je jeo plodove sa skakavičjeg drveta – smokve! Pogrešni prijevod se raširio po svijetu prilikom prijevoda Biblije s engleskog na druge svjetske jezike.

Osim grešaka (i namjernih izmjena) koje su stoljećima kopiranja znatno izmijenile izvorno značenje ranih kršćanskih knjiga – ne smijemo previdjeti greške koje su se potkrale čak i u izvornom tekstovima autora. Nerijetko bi autori diktirali tekst pisaru koji bi pogrešno čuo ili napisao određene riječi. Dr. Bart D. Ehrman navodi u svojoj knjizi primjer Pavla koji je diktirao svoje pismo pisaru (Gal. 6:11). Nadalje, autentičnost knjiga na kojima se temelji kršćanstvo već skoro 2000 godina – vrlo je diskutabilna i zbog trenda lažnog potpisivanja tekstova, kao što Dr. B.D. Ehrman navodi primjer nekoga tko je proizvoljno napisao tekst kojega je potpisao autoritativnim imenom Pavla. Ovakvih primjera u ranim kršćanskim tekstovima ima jako pino. Neki od tih lažno potpisanih tekstova su puke izmišljotine ili su tekstovi koji su bez dozvole autora (koji je možda umro prije nekoliko stoljeća) naknadno bili uneseni u izvorne knjige. Evo jednog upečatljivog primjera. Dr. B.D. Ehrman navodi svima dobro poznatu priču o preljubnici koju su farizeji doveli pred Isusa sa idejom da je kamenuju, tj. da testiraju ispravnost Isusovih odluka.

“Usprkos briljantnoj priči, ovdje postoji jedan ogroman problem. Ispostavlja se da ta priča izvorno nije bila zapisana u Ivanovom evanđelju; točnije – nije bila dio niti jednog od evanđelja. Dodao ju je netko od kasnijih pisara. ... Priča nije zabilježena niti u jednom od najstarijih spisa Ivanovih evanđelja koji su nam danas na raspolaganju. Stil pisanja je izrazito drugačiji od svih ostalih Ivanovih tekstova (uključujući priče koje se spominju neposredno prije i poslije ubačene priče o preljubnici). Tekst te priče uključuje veći broj riječi i izraza, što potpuno odudara od stila Ivanovog evanđelja. Zaključak je neizbježan: taj dio teksta nije dio izvornog evanđelja.

Kako je taj tekst bio naknadno ubačen? Postoje mnoge teorije u vezi toga. Većina teologa/povjesničara smatra da je to bila široko poznata priča o Isusu koja se prenosila usmenim putem i koja je u jednom trenutku bila ubačena uz rub kopiranog Ivanovog teksta. Od toga trenutka je neki pisar pomislio da je priča namijenjena kao dio kopirane knjige, tako da ju je u svojoj kopiji ubacio u tekst (Ivan 7:52). Interesantno je to da su istu priču neki drugi pisari ubacili u neke druge dijelove Novog Zavjeta – neki su je ubacili nakon teksta (Ivan 21:25), a neki drugi čak u (Luka 21:38). U svakom slučaju, to nije priča koju je izvorno napisao Ivan.”

Prirodno se nameće pitanje: Da li je ta priča uopće istinita (kao i bilo koja druga spomenuta u Bibliji)? Na to pitanje navodi činjenica da u Bibliji ima puno kontradiktornih izjava, tj. priča koje dva ili tri autora opisuju na sasvim drugačije načine, spominjući sasvim drugačije (kontradiktorne) detalje. Nemoguće je da su obje verzije mnogih biblijskih izjava i priča istovremeno istinite. Evo dva primjera. 1) Marko piše da je Isus bio razapet dan nakon što je završio Posljednju Pashu (Marko 14:12), a Ivan piše da je Isus umro prije Posljednje Pashe (Ivan 19:14) 2) Luka piše da su se Josip i Marija vratili u Nazaret tek nakon mjesec dana svog dolaska u Betlehem (i izvršili rituale pročišćenja) (Luka 2:39); međutim, Matej piše da su oni umjesto povratka u Nazaret – pobjegli u Egipat (Matej 2:19–22). Takvih primjera ima još puno. Vjerojatno je nepotrebno da sada detaljno dovodim u pitanje ispravnost Ivanovih povijesnih činjenica koje oštro odudaraju od navoda drugih apostola.

Ogromna većina kršćanskog svijeta zbog lojalnosti tradiciji u kojoj su rođeni – bez pitanja i sumnji prihvaća kao apsolutne istine sve što je zapisano u Bibliji i ostalim ranim kršćanskim tekstovima. Zaista je malo onih koji se potrude Bibliju staviti ‘pod mikroskop’ i temeljito prostudirati vjerodostojnost biblijskih priča i kršćanskih doktrina. Takav ozbiljan propust može drastično utjecati na duhovni napredak vjernika; pogotovo ako se zanemare (ili čak ismijavaju) npr. zakonitosti reinkarnacije koja je nekoć bila integralni dio ranih kršćanskih doktrina. Ukoliko mislite da pretjerujem, potrudite se malo uroniti u knjige nekih kršćanskih teologa i povjesničara. Za početak vam mogu preporučiti izvrsnu knjigu “Misquoting Jesus” (ako razumijete engleski).

Nije li apsurdno da je čitava jedna religija s milijunima ljudi koji je slijede širom svijeta – temeljena na namjerno ili slučajno izopačenim tekstovima koji osim diskutabilnih pričica ne nude ljudima suštinu duhovne filozofije? Zašto se takva tradicija održava sve do danas, 17 stoljeća nakon ozbiljnog skrnavljenja izvorne kršćanske ideologije, filozofije i religije – proglasom nekog rimskog cara koji je na umu imao isključivo političke i financijske ciljeve? Možda je u pitanju profit, pozicija i moć kontroliranja? Ne bi bilo čudno; religija može biti vrlo unosan posao (pogotovo ako imate mjesečna primanja koja vam mogu pružiti mnoge ovozemaljske užitke). Vjerujte mi, nisam ja protiv kršćanstva, ali me užasno smetaju laži, kriminal i nepravde koje se već stoljećima u ime Isusa Krista provlače kroz čovječanstvo zaodjenute u lažno ruho duhovnosti.

Za razliku od kršćanskih tekstova, vaišnavski sveti spisi se već tisućama godina pažljivo prenose od generacije do generacije visoko učenih mudraca, koji nisu imali problema sa pisanjem i čitanjem tekstova na sanskrtu. Mnogi od tih mudraca su u davna vremena imali mogućnost nepogrešivog memoriranja tekstova koje su htjeli upamtiti. Bilo je dovoljno da samo jednom čuju npr. Šrimad–Bhagavatam (koji se sastoji od 18.000 stihova na sanskrtu) i da ga bez greške ponove slijedećoj generaciji. Kakvog li kontrasta u odnosu na nepismene pisare koji su kopirali biblijske tekstove! Usprkos takvoj sposobnosti pamćenja drevnih vaišnavskih svetaca, vaišnavski tekstovi su ipak bili zapisani za dobrobit svih nas koji nemamo tako zadivljujuću sposobnost pamćenja. Međutim, mora se priznati da je tijekom stoljeća ipak došlo do nekih promjena – ne u izvornim tekstovima, nego u interpretaciji (tumačenju) tih tekstova. U tom slučaju je intervenirao Gospodin Krišna osobno, tako što bi se pojavio kao avatar ili bi poslao svoje specijalno opunomoćene predstavnike iz duhovnog svijeta da isprave pogrešna tumačenja.

Kada se krajem 15. stoljeća Krišna pojavio kao Šri Caitanya Mahaprabhu u bengalskom selu Mayapur – nije imao potrebe za ispravljanjem drevnih vaišnavskih tekstova jer su u to vrijeme svi tekstovi već bili savršeno ispravni i istovjetni izvornim učenjima. Tom prilikom se Krišna pojavio iz nekih drugih razloga; jedan od njih je slijedeći. Budući da se drastično smanjio broj striktnih sljedbenika izvornih vaišnavskih knjiga i njihovih filozofskih učenja, Šri Caitanya Mahaprabhu je došao raskrinkati prevarante koji su širili pogrešna tumačenja vaišnavskih svetih spisa. Svojom sankirtana revolucijom ponovo je uspostavio izvorna učenja koja su se u to vrijeme održala samo u relativno uskim krugovima vaišnava. Šri Caitanya Mahaprabhu nije bio literarno aktivan, ali je ipak napisao osam molitava zvanih Šikšaštaka, koje sadrže suštinu vaišnavske filozofije. Međutim, Njegovi povjerljivi pratioci, naročito šestorica Goswamija, bili su vrlo aktivni u pisanju knjiga pod Njegovim osobnim nadzorom. Npr. Šrila Rupa Goswami je napisao više od deset izuzetno vrijednih vaišnavskih knjiga koje sveukupno sadrže više od 100.000 stihova na sanskrtu.

Njegov učenik, Šrila Jiva Goswami za kojega se smatra da je bio najbriljantniji vaišnavski mudrac u posljednjih 5000 godina – napisao je mnoštvo knjiga koje ukupno sadrže preko 400.000 stihova na sanskrtu. Naša je velika sreća da su sve te knjige danas dostupne u svojem neizmijenjenom obliku na mnogim svjetskim jezicima. To isto vrijedi i za izvorne Vede, Šrimad–Bhagavatam, Mahabharatu, Bhagavad–gitu, Ramayanu, itd.)

I ne samo one! Kao što sam već prethodno napomenuo, postoji pet izvrsnih dijela vaišnavske literature iz 16. stoljeća koja detaljno opisuju aktivnosti i učenja Šri Caitanye Mahaprabhua; Šri Caitanya–candramrita, Šri Caitanya–mangala, Šri Caitanya–carita, Šri Caitanya–bhagavata i Šri Caitanya–caritamrita. Za razliku od biblijskih tekstova koje su apostoli po sjećanju na Isusova učenja zapisivali otprilike nekoliko desetljeća nakon njegovog raspeća – literarna remek–dijela koja opisuju život i učenja Šri Caitanye počela su biti zapisivana još tijekom Njegovog boravka u ovom svijetu, što je preventivno djelovalo na naknadno stvaranje spekulacija i kontradikcija. Pored toga, sveci koji su pisali te knjige, povjerljivi su pratioci Gospodina iz duhovnog svijeta, koji su došli sa Njim da mu pomognu u Njegovim misionarskim aktivnostima. Svi su oni pored izuzetnog, nadljudskog znanja – imali i mistične sposobnosti koje su koristili u svrhu širenja sankirtana misije. To potvrđuju biografije koje opisuju njihove živote. Šri Caitanya Mahaprabhu i Njegovi povjerljivi pratioci iz duhovnog svijeta, relativno nedavno su bili među ljudskim društvom, tako da do današnjeg dana u Indiji postoje predmeti koje su koristili, Božanstva koja su obožavali, posmrtne kapelice, tzv. samadhiji u koje su pohranjeni, pa čak i kuće u kojima su stanovali.

Nadam se da ovaj tekst daje prilično uvjerljiv odgovor na pitanje ‘Zašto mislite da su vaše knjige bolje od Biblije?’ Mi zapravo ne pravimo razliku između ‘vaše knjige’ i ‘naše knjige’. Vedska/vaišnavska literatura je duhovno nasljeđe svih ljudi, bez obzira kojoj religiji se žele priklanjati. U davnoj prošlosti kada je ta literatura zapisana, nisu postojale religije – postojala je samo duhovnost. Ako je Bog jedan (a je), onda je logično da postoji samo jedna duhovnost (ili jedna religija, ako vam se više sviđa takav naziv). Ako niste zadovoljni ovim odgovorom, iskreno vam savjetujem da sami pročitate Šri Caitanya–caritamritu koju je preveo i komentirao Šrila A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada. Možete je nabaviti preko kontakta koji se nalaze popisani na kraju ove knjige. I baš kao što sam napisao u samom uvodu ‘Ako želiš saznati kakav je kolač – moraš ga sam probati.’ Zaista, kakav je smisao i vrijednost u donošenju izjava o ‘dobrom’ ili ‘lošem’ kolaču ako ga niste sami probali.