Postoje neoboriva svjedočanstva i dokazi da je u ranom kršćanstvu više od osamdeset evanđelja sačinjavalo Novi Testament. Ali u Bibliji kakvu je poznajemo danas – tek nekoliko njih je uvršteno; evanđelja po Mateju, Marku, Luki i Ivanu. Tko je (i zašto) donio odluku koja će evanđelja biti uvrštena a koja izbačena iz Biblije?

Današnja Biblija nije ništa više nego dobro cenzurirani kolaž rimskog cara Konstantina Velikog. U njegovo vrijeme je obožavanje Sunca, Sol Invictus bila službena religija Rimskog Carstva, a Konstantin osobno je bio glavni svećenik. Na njegovu žalost, tri stoljeća nakon raspeća Isusa, broj sljedbenika Isusa Krista je dosegao vrlo visoki postotak ukupnog stanovništva Rimskog Carstva. Konflikti između kršćana i obožavatelja Sunca (tzv. pagana) su rezultirali mnogim međusobnim ratovima koji su prijetili konačnom rascjepu Rimskog Carstva. Konstantin je po svaku cijenu htio spriječiti taj scenarij.

Iz tog razloga je 325. godine sazvao dobro poznati Koncil u Nikei (Nicaea) sa idejom da stavi Rimsko Carstvo pod jednu zastavu i jednu religiju – kršćanstvo. Zašto baš kršćanstvo, ako je bio svećenik Sol Invictusa? Zato što je bio izvrstan strateg. Vidio je da je kršćanstvo brzo rastuća religija koja će uskoro zavladati carstvom. Stapanjem paganskih rituala sa kršćanskom tradicijom zadovoljio je obje strane – pagane i kršćane, i na taj način stavio točku na međusobne konflikte i ratove. Malo toga je u današnjem kršćanstvu očuvano još od dana prije Koncila u Nicaei kada su promijenjene izvorne doktrine i učenja Isusa Krista. Koncil je trajao dva mjeseca. Na njemu je bilo prisutno oko 300 biskupa koji su uz Konstantinov poticaj raspravljali o promjenama vitalnih doktrina ranog kršćanstva.

Žučna rasprava na Koncilu vodila se između dvije struje – jedne koja je bila na strani Konstantinovih političkih ciljeva – i druge, na čelu sa biskupom Ariusom čiji sljedbenici nisu bili voljni praviti bilo kakve promjene u dotadašnjoj kršćanskoj tradiciji. Konačno, Arius i njegovi istomišljenici su izgubili raspravu. Na kraju su samo Arius i još dva biskupa odbili potpisati dokument o zaključnoj odluci zbog čega ih je Konstantin protjerao iz Rimskog Carstva.

Srećom, neka evanđelja koja Konstantin nije uspio uništiti uspjela su preživjeti do današnjeg dana. Tako npr. glasoviti “Dokumenti sa obale Mrtvog mora” pronađeni su 1947. godine sakriveni u pećini blizu Qumrana u Izraelu, a dvije godine ranije u Nag Hammadiju (Egipat) pronađeni su “Koptski Dokumenti.” Svi ti novootkriveni dokumenti (neki od njih izvorna evanđelja koja su bila zabranjena proglasom Koncila u Nicaei) govore o jednoj sasvim drugačijoj kršćanskoj tradiciji i filozofiji od one koju poznajemo danas. Vatikansko poglavarstvo daje sve od sebe da onemogući objelodanjenje pronađenih dokumenata. A zašto i ne bi? Dokumenti vrlo očigledno ukazuju na patvorenost Konstantinove Biblije koja se koristi već 17 stoljeća i potvrđuju da je moderna kršćanska tradicija nastala kao proizvod čovjeka koji je imao na umu isključivo političke ciljeve.

Da čitava stvar bude još kompliciranija, povjesničari i teolozi ne mogu potvrditi ispravnost (korektnost) biblijskih tekstova i ostalih kršćanskih rukopisa koji su nastali i prije neslavnog koncila u Nicaei. Čak naprotiv – vodeći svjetski stručnjaci posjeduju mnoštvo neoborivih dokaza koji govore u prilog činjenici kako su zauvijek izgubljena izvorna učenja Isusa Krista, činjenice o njegovom životu i naravno – izvorne Božje riječi spomenute u Starom Zavjetu. Jedan od tih vodećih stručnjaka, američki teolog i povjesničar kršćanstva Dr. Bart D. Ehrman, napisao je izvrsnu knjigu “Misquoting Jesus” (“Pogrešno citiranje Isusa”), objavljenu 2005. godine, koja se bavi tematikom nastanka izvorne kršćanske literature. U tekstu koji slijedi navodim neke dijelove knjige “Misquoting Jesus”, koji govore sami za sebe.

“Baš kao što knjige nisu mogle biti masovno distribuirane (nije bilo kamiona, aviona i željeznice), isto tako one nisu mogle biti proizvedene u velikim nakladama (jer nije bilo tiskarskih strojeva). I budući su morale biti kopirane ručno, jedna po jedna, sporo i sa puno truda – većina knjiga je bila izdavana u vrlo malim nakladama. Čak niti kopije jedne knjige nisu bile potpuno iste jer su pisari koji su kopirali tekstove – neizbježno pravili promjene u tekstu kojega su kopirali, ili nepažljivim kopiranjem ili čak namjerno, po vlastitom nahođenju. Zbog toga, niti jedan čitatelj u stara vremena nije mogao biti potpuno siguran da je tekst knjige koju je čitao, zaista bio izvorni tekst autora. Danas izdavači dostavljaju određeni broj knjiga na tržište tako što ih pošalju u knjižare. Ali budući da u stara vremena knjige nisu bile masovno tiskane – nije bilo ni izdavačkih poduzeća niti knjižara.

Obično bi autor napisao knjigu i vjerojatno bi je glasno pročitao nekolicini svojih prijatelja. To je otvaralo mogućnost za eventualnu lekturu izvornog teksta. Zatim, kada bi autor dovršio konačnu verziju knjige, on/ona bi dao pisarima da naprave nekoliko kopija za svoje prijatelje i poznanike. Ako su oni pak željeli proslijediti knjigu svojim prijateljima ili rođacima – bilo je potrebno napraviti još nekoliko ručnih kopija knjige. Pisari koji su to radili, obično su bili plaćenici koji su od toga živjeli ili čak pismeni robovi kojima je kopiranje teksta bio tek jedan od kućanskih poslova.”

“Danas, ne samo da ne posjedujemo izvorne rukopise tih knjiga, već nemamo čak niti kopije od kopije od kopije izvornih tekstova. Ono što imamo, kopije su koje su nastale znatno kasnije. U većini slučajeva, raspolažemo kopijama koje su bile zapisane čak nekoliko stoljeća nakon izvornog teksta. Te kopije se razlikuju jedna od druge na tisuću mjesta u tekstu. ... Greške su najčešće nastajale kao rezultat slučajnih pogrešaka – nehotični potez perom, izostavljane riječi, pogrešno napisane riječi, itd.”

“Jedan od problema na starogrčkom jeziku (što uključuje i najstarije kršćanske tekstove poput Novog Zavjeta) je bio taj da prilikom kopiranja pisari nisu koristili znakove interpunkcije, niti je bilo razlike između velikih i malih slova. Čak više od toga (što je sigurno bizarno za čitatelje današnjice) – nije bilo razmaka među riječima. Ova vrsta kontinuiranog pisanja nazivala se scriptuo continua, što je stvaralo poteškoće prilikom čitanja, a naročito prilikom razumijevanja teksta. [Autor B.D. Ehrman ovdje navodi primjer na engleskom: godisnowhere, što bi za vjernika moglo značiti ‘God is now here / Bog je sada ovdje’, a za ateista ‘God is nowhere / Bog nije nigdje’].”

“... Mi posjedujemo izvorni papir na kome je Peatus vježbao pisanje, prilikom čega je 12 puta na starogrčkom jeziku vježbao potpisivanje dokumenata: “Ja Peatus, lokalni pisar, podnosim ovaj dokument.” Čudno je to što je on prva četiri puta korektno kopirao riječi, a peti puta je izostavio prvo slovo zadnje riječi i narednih sedam puta je kopirao istu grešku – što ukazuje da on nije pisao riječi za koje je znao kako se pišu, nego je jednostavno kopirao prethodnu liniju teksta. Očigledno da nije mogao čitati čak niti jednostavne riječi koje je kopirao. I on je bio službeni lokalni pisar!”

“Kada bi pisar napravio promjene u tekstu kojega je kopirao – bilo slučajno ili namjerno – te promjene su trajno ostale u kopiranom tekstu (osim ako bi naredni pisar mogao ispraviti grešku). Slijedeći pisar bi zatim kopirao tu grešku misleći da je to izvorni dio teksta i onda bi kopiranom tekstu dodao još i svoje greške, itd. Jedini način da se isprave greške u tekstu bio je taj da pisar prepozna greške svojih prethodnika i pokuša ih ispraviti. ... [Kao u primjeru Codex Vaticanus dokumenta iz 4. stoljeća, gdje je pisar između dva stupca kopiranog teksta komentirao greške svog prethodnika: “Budalo i prevarantu, ne mijenjaj izvorni tekst.”] Međutim, ne postoji garancija da je taj pisar napravio ispravnu korekciju. Drugim riječima, mijenjajući ono što je on samo mislio da je greška – mogao je nehotice napraviti neispravnu korekciju. Iz toga slijedi da postoje tri vrste ranih kršćanskih tekstova: izvornik, tekst sa greškama i neispravan pokušaj ispravljanja grešaka. Neispravnosti su se tako umnožavale. I to se dešavalo stoljećima.”

“U 2. i 3. generaciji kršćana, ne samo da su Isusova učenja bila smatrana svetim pismom, već su također i knjige njegovih apostola. Dokaz za to postoji u posljednjoj knjizi Novog Zavjeta, (2 Petar). To je knjiga za koju najkritičniji teolozi/povjesničari vjeruju da ne potječe od Petra osobno, već od nekog njegovog sljedbenika koji se potpisao lažnim imenom. U tekstu 2 Petar 3, autor ukazuje na lažne učitelje koji su mijenjali značenje Pavlovih pisama kako bi rekli ono što je njima odgovaralo, “baš kao što oni čine sa ostalim tekstovima.” (2 Pet. 3:16)

Crkveni otac Origen iz 3. stoljeća jednom je napisao slijedeću primjedbu u vezi kopija evanđelja koje su mu bile na raspolaganju:

“Razlike među spisima postale su velike, ili zbog nepažnje nekih pisara ili zbog perverzne drskosti nekih drugih pisara što nisu provjerili ispravnost transkripcije ili su čak dodavali/oduzimali neke dijelove teksta po vlastitom nahođenju.”