Nije poanta u tome koliko je to grješno, već koliko je to zaista opasno i (ne)korisno. Ogromna većina televizijskih emisija i novinskih tekstova svodi se na četiri osnovne teme; različite nijanse jedenja, spavanja, branjenja i razmnožavanja. U posljednjih 30–40 godina, javna glasila su postala pravo leglo nemorala koji negativno utječe na psihu novih generacija. Evo statističkih podataka iz 2002. godine koji ilustriraju pad morala u SAD uslijed utjecaja javnih glasila (naročito televizije).

U SAD svakoga dana bude ubijeno prosjeku 57 ljudi, 251 žena bude silovana, 3000 djevojaka mlađih od 20 godina ustanovi da su trudne, 3133 nerođene djece bude abortirano, 30% američkih studenata bude pijano, 623 studenta ustanovi da su dobili spolnu bolest. 60% Amerikanaca (muškaraca) priznaje bračnu preljubu, preko 200.000 djece u SAD bude seksualno zlostavljano svake godine. Prije samo 100 godina, vokabular prosječnog 16 godina starog Amerikanca iznosio je 70.000 riječi. Danas samo 15.000. (Šteta što izostaju podaci o broju slučajeva kućnog nasilja, ubijenih studenata u školama, kriminala, samoubojstava, novih žrtava droge i alkohola, itd.) Nije li ironično to kako unatoč tako obeshrabrujućim podacima, gotovo čitav svijet želi imati standard

‘uživanja’ koji ima SAD? Koliko ljudi je zaista svjesno što sve takav standard nosi sa sobom?

Na televiziji, Internetu i u novinama se svakodnevno mogu dobiti poruke koje promoviraju bunt protiv ustrojstva tradicionalne porodice, religije, organiziranog društva i moralnog ponašanja. Seks, nasilje i ostali oblici nemorala – obožavaju se kao sinonimi slobode i liberalizma. Postoje proračuni da prosječno dijete koje gotovo svakodnevno gleda televizijske programe (naročito filmove), do svoje 16. godine vidi oko 300.000 scena grubog nasilja, torture, ubojstava i samoubojstava. (Na žalost, izostaju podaci o broju pornografskih scena i seksualnog iživljavanja). Što mislite; da li sve to zaista koristi vašoj djeci ili vama samima? Kakve će posljedice uslijediti ako dopustite da javna glasila (naročito TV) odgajaju vašu djecu? Istina; ima na televiziji i korisnih, poučnih programa. Ali, korisni sadržaji se lakše mogu odvojiti iz probranih knjiga, bez opasnosti da se razvije ovisnost o televiziji, koja je postala neophodna zabava prosječnog čovjeka današnjice. Neosporive činjenice dokazuju da je u svijetu bilo daleko, daleko manje nasilja i nemorala dok nije bilo televizije i komercijalne filmske industrije.

Evo kako glazbenik Nitin Sewhney opisuje utjecaj televizije:

‘‘Tehnologija je droga. Ne možemo se je nasititi. Hranimo njome svoju djecu promatrajući kako odrastaju živeći na dijeti koja rastače njihova osjetila. Upalite TV i netko će vam reći da je 50.000 ljudi umrlo u Indiji. Dvije sekunde kasnije gledate komediju. Tehnologija to može učiniti. Nudi nam vještačke realnosti koje nas čine neosjetljivim na svijet stvarne realnosti. Heroin ima isti učinak. U suštini, svi smo ovisnici – ovisni o komforu i ugođajima koje pruža tehnologija – ovisni o ideji da je napredak u direktnom odnosu sa veličinom ekrana računala. S druge strane, bogati klinci u Americi ubijaju jedni druge, dok se klinci iz Soweta ne mogu prestati smijati. Dakle, tko je uistinu napredan?... Kada pogledam ispred sebe, vidim dva puta – duhovni i materijalni. Dva svijeta – jedan razvijeni i jedan u razvoju. Sami odredite koji je koji.”

Što se tiče novina, napravite slijedeći eksperiment. Uzmite crveni flomaster i stavite ‘X’ uz svaki novinski članak koji piše o lošim vijestima. Uzmite plavi flomaster i stavite ‘X’ uz svaki članak od kojega ne možete izvući nikakvu osobnu dobrobit. Uzmite zeleni flomaster i stavite ‘X’ uz svaki članak koji vas ne zanima (ili nema nikakve veze sa vama). Koliko neobilježenih članaka je preostalo? Da li zbog toga vrijedi svakodnevno (ili čak povremeno) kupovati novine? Usput rečeno, ako ste zabrinuti za očuvanje prirodnog okoliša, zamislite samo koliko drveća treba biti srušeno da bi se od njega napravio papir za sve novine i magazine koje kupite tijekom godine.

To što striktni vaišnave ne gledaju televiziju i ne čitaju novine – ne znači da ne znaju što se događa u svijetu. Ja osobno, 3–4 puta tjedno pogledam na Internetu naslove dnevnih novosti; izaberem ono što mi je interesantno i u maksimalno 10 minuta (bez detaljnog čitanja) – znam što se događa u svijetu. Mnogi moji kolege ne idu čak niti toliko daleko – pa su ipak živi i zdravi.