Na koju istinu mislite; duhovnu ili materijalnu? Ako mislite na ovu prvu, hajdemo prvo analizirati što je uopće duhovna istina. U skladu sa Krišninom definicijom (koja se može naći u Vedama) – duhovna istina je vječna i univerzalna, neograničena vremenom i prostorom. Duhovna istina, kako je objašnjena u Bhagavad–giti, dijeli se na pet tematskih oblasti:
1) Išvara (Bog),
2) jiva (živo biće),
3) prakriti (priroda),
4) kala (vrijeme) i
5) karma (zakon akcije i reakcije).
Početak razumijevanja duhovne istine počinje samospoznajom, tj. razumijevanjem da smo svi mi (bez obzira na vrstu tijela) – vječna duhovna bića koja imaju iste kvalitativne odlike kao i sam Krišna. U ovom svijetu takva bića borave kao duša privremeno zatočena u tijelu kojemu daje energiju i svjesnost. Ako bi svi ljudi u svijetu htjeli pogledati takvoj istini u oči (baš kao što činimo mi vaišnave) – onda više ne bi bilo nacionalizma, rasizma, religijskog fanatizma, kriminala, eksploatacije, terorizma, ratova, itd. – jer bi tada u svijetu vladala duhovna mudrost koja nas uči:
1) da smo odgovorni za sve svoje aktivnosti, na osnovu čega smo podvrgnuti određenom stupnju sreće i nesreće,
2) da smo prisiljeni prelaziti iz jednog materijalnog tijela u drugo sve dok podržavamo svoje sebične materijalne želje,
3) da smo na duhovnoj razini svi jednaki i imamo zajedničkog oca – Krišnu,
4) da možemo biti savršeno sretni isključivo kada smo uključeni u Njegovoj službi,
5) da je svijet u kome trenutno živimo – zapravo zatvor u koji smo zatočeni zbog svojih grješnih želja i aktivnosti,
6) da je duhovni svijet naše izvorno prebivalište u koje se konačno možemo vratiti ako striktno slijedimo Božja uputstva.
Koliko ljudi u svijetu je spremno svakoga dana pogledati toj istini u oči? Ogromna većina čovječanstva misli da je istina ova iluzorna predstava koju opažamo svojim nesavršenim i užasno ograničenim osjetilima; predstava u kojoj su glavni glumci tijela sačinjena od kostiju, krvi i mesa. Samo oni ljudi koji se dobrovoljno podvrgnu duhovnoj disciplini bhakti–yoge, mogu dobiti duhovna iskustva koja će im omogućiti da vide ovaj svijet kakav on zapravo je. Suviše je onih koji tvrde da vjeruju samo u ono što vide, čuju, opipaju, itd. Za takve ljude ne samo duhovni svijet, nego i istinska priroda materijalnog svijeta – zauvijek ostaju samo nepoznanica daleko van domašaja ograničenih materijalnih osjetila. Takvi ljudi su osuđeni od neumoljivih zakona materijalne prirode da žive utopljeni u kolotečinu materijalnog postojanja i svega što takvo postojanje povlači za sobom.
Ali, ako pak mislite na materijalne realnosti i materijalne istine – koliko je ljudi koji su zaista spremni pogledati u oči baš svim aspektima materijalne istine (što uključuje rođenje, starost, bolest i smrt)? Mnogo je onih kojima više odgovara da žive kao noj s glavom u pijesku, ne vide opasnosti svijeta u kome se nalaze i fantaziraju o savršenom materijalnom životu. Međutim, savršeni materijalni život jednostavno ne postoji, niti će ikada postojati. Savršenstvo je monopol stanovnika duhovnog svijeta. Bolje je vidjeti crnu istinu, nego živjeti u ružičastim iluzijama. Jer tek onaj koji uvijek vidi istinu, ima mogućnost da uzde svoje sudbine drži u vlastitim rukama.
Najviše me smeta kada neki ljudi kažu nama vaišnavama: “Vi bježite od istine; ne želite joj pogledati u oči.” (Ponavljam ono što sam već ranije spomenuo): Apsurdno je da ti isti ljudi nasjedaju propagandi profitera, političara i znanstvenika, sa svim njihovim teorijama, hipotezama i komercijalnim parolama koje se svakodnevno promoviraju preko javnih glasila, te prihvaćaju za istinu skoro sve što im se servira. Takvi ljudi trpaju u sebe sve što se može naći u supermarketima, i kupuju tzv. hranu, uopće ne gledajući na etiketu sa listom sastojaka. A kada ih netko upozori na opasne i odvratne sastojke u hrani koju jedu i ostalim proizvodima koje konzumiraju – oni odgovore: “Sve je to za ljude!” Je; ali za koje ljude? Za one koji pristaju biti konstantno varani od profitera što na njima zarađuju novac, od političara koji ih guraju u ratove i nacionalni dug, te konačno od materijalne prirode, koja ih baca iz jednog tijela u drugo. Ti ljudi ne mogu razmišljati za sebe, već je potrebno da imaju nekoga tko će im reći preko televizije, radija i novina ‘što je dobro za njih’.
Za čudo, ogroman broj ljudi misli kako je život ipak lijep. Spremni su vidjeti samo svjetlu stranu života dok provode svoje vrijeme uživajući u brzim sportskim automobilima, sunčajući se na egzotičnim plažama, gledajući ljubavne filmove, itd. Ali, sječivo smrti neprestano lebdi nad vratom i neizvjesno je kada će zamahnuti. Da li je ovo pesimizam ili realizam? Ako ste zdravi, mladi, lijepi i bogati, reći ćete – pesimizam. Ako pak ležite u bolesničkoj postelji dok vam bolesti razaraju tijelo, reći ćete – realizam. Vrijeme ne bira svoje žrtve; na kraju zadavi svakoga – bilo da smo pesimisti, optimisti ili realisti, zdravi ili bolesni.
Često puta ljudi pitaju: “Kako to da se vi Hare Krišna ljudi tako lako odričete svjetovnih užitaka?” Znate; jako je teško biti motiviran za uživanje ovozemaljskih zadovoljstava i u isto vrijeme biti svjestan prolaznosti i kratkotrajnosti materijalne sreće, kao i krhkosti materijalnog tijela. Ljudi obično ne vole misliti o tim stvarima; tj. izbjegavaju pogledati istinu u oči. Na kraju ovog odgovora mogu reći da je jedan od najvećih problema kada nismo svjesni da imamo problem. Dva vrlo krupna problema koja bi htio istaći su: Zaborav o našem pravom identitetu i neznanje o tome kako možemo doživjeti vječnu sreću koja je duhovno nasljeđe svakog živog bića.