Vaišnavska tradicija prepoznaje Isusa Krista kao sadhua (svetu osobu). Zapravo i više od toga; mi vaišnave smatramo Isusa Krista avatarom, tzv. šaktyaveša–avatarom, što znači inkarnacija specijalno opunomoćena od samoga Boga, sa misijom da širi duhovnost među čovječanstvom (u skladu s mjestom, vremenom i okolnostima). Zbog toga je Isus propovijedao univerzalne poruke o ljubavi prema Bogu i ljubavi prema drugim ljudima – što je iznad svakog sektaštva i sebičnosti.

Ali koliko ljudi (koji se danas smatraju kršćanima) zaista striktno slijedi Isusova izvorna učenja? Zar nije čudno kako je često puta mnogo lakše boriti se za načela vlastite religije, nego ih uistinu poznavati i slijediti? Isus je govorio apsolutnu istinu materijalističkom društvu i riskirao je vlastiti život za svoju misiju. Zanima me kako bi njegov beskompromisni stav prema hipokritima (licemjerima) danas bio primljen u društvu. Npr. ako bi se on sada osobno pojavio na Balkanu, možda ga ljudi ne bi htjeli slušati sve dok se prvo ne izjasni da li je katolik ili pravoslavac. Ali on nije bio ništa od toga; nije bio čak niti kršćanin – bio je svetac koji je ljubav prema Bogu i Božje poruke prenosio onima koji su ga htjeli slušati. To je zapravo ono što vaišnave čine od pamtivijeka – iznad pripadnosti bilo kojoj religiji ili sekti. Upravo zbog tog razloga sam postao vaišnava – da bi širio poruke bezvremenske duhovnosti, baš kao što je to nekada činio Isus Krist.

Postoji standardno mišljenje među mnogim kršćanima da je Isus otpatio (ili još uvijek pati) zbog njihovih grijeha. Na neki način, ja to nisam mogao prihvatiti čak niti još dok sam imao 15 godina. Međutim, kada sam postao upućen u vedsku/vaišnavsku književnost – shvatio sam da je takvo mišljenje tek uvriježena spekulacija. To mi nije imalo nikakvog smisla, ali sam za svaki slučaj ipak mislio: “Pa dobro, ako odrasli tako kažu – onda ću barem djelovati tako da svojim grijesima ne nanosim novije i novije krvave rane na izmučeno Isusovo tijelo.” Istina je da je svatko od nas (ljudskih bića) odgovoran za svoje aktivnosti (pobožne i grješne) i da smo zbog toga podložni nagradama i kaznama u skladu sa zakonima karme. “Kako siješ, tako ćeš i žnjeti!” Ali čak i da je istina da Isus pati na račun grijeha koje čine oni koji se smatraju njegovim sljedbenicima – zar to ne bi trebao biti razlog više da oni koji se smatraju kršćanima, prestanu grješno djelovati i zadavati Isusu bolne rane (ukoliko ga zaista vole)?

Kada sam se pridružio hramskoj zajednici kao dvadesetdvogodišnji mladić, bio sam impresioniran time što je svaka aktivnost hramskih monaha (vaišnava) bila ponuđena Bogu sa ljubavlju. Svaka riječ je bila izgovorena (posredno ili neposredno) u Njegovu slavu. Svaka pjesma je bila namijenjena za Njegovo zadovoljstvo i svaki ples za Njegove oči. Sva hrana je bila sa duhovnom predanošću pripremana i ponuđena za Božje (Krišnino) zadovoljstvo. U pozadini svih tih aktivnosti bila je drevna duhovna filozofija koja mi je dala odgovore na više pitanja nego što sam ih mogao postaviti.

Ali ono što me je najviše oduševilo u vezi Krišninih bhakta, vaišnava – je to što sam vidio njihovo svakodnevno življenje u skladu sa učenjima Isusa Krista, iako oni sebe nisu nazivali kršćanima. Organizirali su se u male grupe, pjevali su i slavili Boga svirajući sa cimbalima i bubnjevima. Nosili su jednostavnu, lepršavu odjeću, napustili su sve vezanosti za materijalni svijet i propovijedali su na javnim mjestima. Ovo je baš kao i opis ranih kršćana. To me je oduševilo, jer je to isto radio Isus Krist sa svojim sljedbenicima. Koliko danas ima kršćana koji su spremni učiniti isto?

Isus je propovijedao samo tri godine, i onda je bio razapet zbog toga. Dao je sve od sebe, a prijatelj ga je izdao. Vjerujem da mnogi od vas imaju iskustvo kada vas je nekada izdao netko u koga ste imali povjerenje. Zamislite samo kako bi se vi osjećali ako bi vas ‘prijatelj’ zbog izdaje poslao u smrt. Da li se u vašem umu pojavljuje riječ oprost? U skladu sa vaišnavskim standardima, sposobnost opraštanja je jedna od najznačajnijih odlika civiliziranog čovjeka. Civiliziranost se mjeri stupnjem duhovnih (vrlinskih) odlika – a ne ekonomskim ili znanstvenim napretkom.

Isusov primjer je od velike važnosti za sve nas koji želimo iskreno prakticirati duhovni život. Kada pogledamo na Isusovo iskustvo tijekom njegovog traumatičnog uhićenja, osude i raspeća – možemo vidjeti sveca koji je u sebi imao savršeni mir sa sobom i sa svijetom oko sebe.

Osudili su ga i dali razapeti sljedbenici religije, dok je on bio zainteresiran isključivo za širenje istinske duhovnosti. Bio je osuđen zbog svog duhovnog poleta i zbog toga što je bio viđen kao prijetnja društvu u kojem je živio. Zašto? Zato što društvo nije razumjelo njegovu uzvišenu misiju. U manjoj mjeri, ja sam to isto doživio u svojem životu. Bio sam osuđivan zato što sam ‘Hare Krišna’, što sam drugačiji od većine (‘normalnog’) stanovništva i što sam teško pojmljiv. Ismijavali su me i pljuvali, nazivali heretikom, ali srećom ne i razapeli.

Ne znam čega se sve Isus Krist morao odreći u svojim ranim tridesetim godinama, da bi ja u svojim ranim dvadesetim postao njegovim primjerom inspiriran slijediti Božji put sve do današnjeg dana. Mogu vidjeti sebe u Isusu, mogu suosjećati sa njegovim životom, njegovim iskušenjima i njegovom patnjom. Ja zapravo vidim u njemu nekoga tko je transcendirao (nadišao) sav materijalizam ovoga svijeta.

Gotovo svakom od nas lako se mogu ukazati religijska poštovanja. Drugi nas mogu nazivati po našim religijskim titulama. Možemo relativno lako naučiti da kažemo pravu stvar u pravo vrijeme, da nosimo prigodnu odjeću i pjevamo prigodne himne u svim religijskim svetkovinama. Ali uzoriti primjer Isusa Krista i ostalih sličnih svetaca – postavlja izazov svoj našoj dvoličnosti i neiskrenostima u srcu. Oni su pokazivali drugačiji standard vjere; standard koji se zove duhovna ljubav. Njihova ljubav je bila iznad potrebe da uvijek budu u pravu u vezi svega, da budu u dominantnoj poziciji nad drugima i da se drugi primoravaju vidjeti svijet na isti način kako su ga oni sami doživljavali. Isus i njegovi striktni sljedbenici kao Sv. Franjo Asiški su bili istinski ponizni – za razliku od mnogih koji su danas odjeveni u svećeničke odore.

Za nas je vrlo teško da kategoriziramo Isusa kao kršćanina ili kao Židova. On je jedino govorio o svom Uzvišenom Ocu, i nije bio zainteresiran za politiku, religiju ili bogatstvo. Služba za Boga je bila njegov život, njegova ljubav i njegova religija. Nameću se pitanja: Može li vaišnava voljeti Isusa? Jeli je neophodno biti kršćanin da bi ste voljeli Isusa i slijedili njegov primjer? I kome uopće Krist pripada?

Sanskrtska riječ acarya (čita se ačarja) znači onaj koji poučava vlastitim primjerom. Za vaišnave, Krist je acarya. Njegov primjer je svjetlost za svakoga od nas u ovom svijetu tko želi ozbiljno prakticirati duhovni život. Njegove poruke se ne razlikuju od poruka koje su u drugim vremenima i na drugim mjestima propovijedali Gospodin Caitanya (Bog osobno, u odori običnog smrtnika) i Njegovi sljedbenici – vaišnava acarye.

Bila bi velika šteta da dozvolimo materijalizmu i dvoličnosti koji su se već odavno uvukli u svjetske religije, da budu smetnja na našem putu slijeđenja primjera i duhovne mudrosti tako velike duše kao što je bio Isus Krist.