Vedska književnost uzima u obzir činjenicu da različiti ljudi žele postići različite ciljeve u svom životu i da nisu svi zainteresirani za dostizanje duhovnog savršenstva i povratak u duhovni svijet. Iako Vede nude informacije o svijetu koji se nalazi izvan domašaja naših osjetila (i mašte), o svijetu koji je izvorno naš pravi dom – uvijek su postojali (i postojat će) ljudi koji nisu zainteresirani za povratak u duhovni svijet i ponovno uspostavljanje svoje zaboravljene veze sa Krišnom. Takvi ljudi se zovu materijalisti jer ih zanima samo sreća i obilje koje njihovim tijelima i osjetilima može ponuditi Krišnina iluzorna energija. Iz tog razloga, Krišna nudi takvim ljudima različite grane svjetovnog znanja u karma–khanda dijelu Veda. To su uvršteni: ayur–veda (znanje o liječenju ljekovitim biljkama, bioenergijom i mantrama), jyotiš–veda (znanje o astrologiji i astronomiji), dhanur–veda (znanje o borilačkim vještinama i mističnim oružjima), gandharva–veda (znanje o raznim granama umjetnosti), stapatya–veda (znanje o arhitekturi), itd.

Pored materijalista, tj. karmija, koje zanima karma–khanda dio veda, postoje i tzv. jnaniji (čita se: gjaniji) koje zanima filozofska spekulacija i misticizam. Oni nastoje zadovoljenjem polubogova dobiti određene mistične moći. Polubogovi su moćna bića (opunomoćena od samoga Krišne) – zadužena za pravilno funkcioniranje prirodnih zakona u čitavom univerzumu. U krajnjoj liniji, Krišna je taj koji posredstvom polubogova podaruje takve blagoslove upornim jnanijima. Gospodin Krišna u Bhagavad–giti izjavljuje na nekoliko mjesta kako su obožavatelji polubogova budalasti. Navodim jedan od tih stihova (Bg.7.23): ‘‘Ljudi slabe inteligencije obožavaju polubogove, a njihovi plodovi (koje dobivaju od polubogova) su ograničeni i privremeni. Oni koji obožavaju polubogove, odlaze na planete polubogova; ali oni koji su posvećeni Meni – dostižu Moj vrhovni planet.’’ I u današnje vrijeme postoji ogroman broj naivnih ljudi koji su fascinirani mističnim moćima nekih jnanija i mistika. Takvi mistici mogu stvoriti grumene zlata, postati nevidljivi, čitati umove drugih ljudi, itd. Međutim, to je sve beskorisna magija koja traje dok ne postanu prisiljeni (zakonima materijalne prirode) dobiti novo tijelo u krugu reinkarnacije.

I konačno, najuzvišeniji dio vedske književnosti posvećen je vaišnavama, obožavateljima samog Gospodina Krišne. (Još jedno od Njegovih imena je Višnu; u skladu sa sanskrtskom gramatikom otuda dolazi riječ vaišnava). U tom dijelu Veda koji se zove upasana-khanda opisane su Krišnine aktivnosti i uputstva za one koji su odlučni dostići savršenstva ljudskog života – odbacivanje materijalne svjesnosti, odbacivanje iluzornog poistovjećivanja sa tijelom, ponovo buđenje uspavane ljubavi prema Krišni i odlazak u duhovni svijet (u svom izvornom, vječnom tijelu). Budući se mi vaišnave ne interesiramo za obožavanje polubogova, odlazak na rajske planete ili dobivanje mističnih sposobnosti – mi proučavamo samo onaj dio Veda koji je posvećen istinskom duhovnom životu. Taj dio Veda je prilično obiman i teško da bi se sve moglo proučiti tijekom jednog prosječnog ljudskog života. Zbog toga su mudraci iz drevne prošlosti ‘kondenzirali’ najvažnije znanje u slijedećim knjigama: Šrimad–Bhagavatam, Bhagavad–gita, Mahabharata, Ramayana i Caitanya–caritamrita. Šrimad–Bhagavatam se sastoji od 18.000 stihova i opisuje aktivnosti i uputstva Gospodina Krišne i Njegovih povjerljivih pratioca. Bhagavad–gita se sastoji od 700 stihova, a literarno značenje naziva je ‘Božanska pjesma’. Ona postoji vječno, a Krišna ju je zadnji puta ponovio za dobrobit čovječanstva prije otprilike 5300 godina.

Mahabharata je najobimniji ep na svijetu. Dugačak je kao Ilijada i Odiseja osam puta zajedno. Taj ep opisuje Krišnine aktivnosti i važna duhovna uputstva za duhovnu dobrobit čovječanstva. Mahabharata je jedna velika istinita priča (gdje je Krišna jedan od glavnih aktera) u kojoj su opisani događaji prije, za vrijeme i nakon najvećeg rata u povijesti čovječanstva – rata na Kurukšetri. Ramayana je drugi po veličini ep u svijetu. Sastoji se od 24.000 stihova koji opisuju aktivnosti i moralne poruke Gospodina Ramacandre (‘c’ se izgovara kao ‘ć’), Krišninog avatara koji se na ovom planetu pojavio prije otprilike milijun godina. To je također istinita priča čiji se splet događaja vrti oko otmice jedne žene i rata koji je nakon toga uslijedio. Caitanya–caritamritu (‘c’ se izgovara kao ‘ć’) je krajem šesnaestog stoljeća napisao Šrila Krišnadas Kaviraj Goswami. To literarno remek–djelo opisuje aktivnosti i učenja Gospodina Caitanye Mahaprabhua – samog Gospodina Krišne koji se pojavio zajedno sa svojim povjerljivim pratiocima iz duhovnog svijeta – da bi osobnim primjerom poučio čovječanstvo kako se ponaša idealni vaišnava. O Njemu sam nešto više napisao u odgovoru na pitanje 3.

Općenita vedska uputstva i zaključci imaju mnogo dodirnih (zajedničkih) točaka sa vaišnavskom kulturom i filozofijom, ali se ipak razlikuju utoliko što vaišnavizam ne podržava obožavanje polubogova i vršenje rituala za stjecanje materijalnog obilja i misticizma. Tu leži najveća razlika između vaišnavizma (koji je fokusiran na obožavanje Vrhovnog Stvoritelja) i hinduizma (u kojemu se obožavaju polubogovi i vrše rituali za stjecanje materijalnih obilja). Pa ipak, zbog praktičnih razloga, vaišnave koriste znanje iz karma–khande kako bi ga iskoristili za što kvalitetniji duhovni život. Kao npr. medicinsko znanje opisano u ayur–vedi.