Anubhava, znanje kroz iskustvo
Sam pojam duhovnost površinski se shvaća. U svojoj biti i najdubljem smislu to je svijest. Biti duhovan znaći biti svijestan. Mnogi  nešto prakticiraju, no vrlo je važno naglasiti   razumijevanja onoga što čovjek prakticira (i religija općenito) jer  put nije baš tako ravan. Također razvoj uvelike ovisi o kapacitetu duhovne snage (energije).  Kod neke ovisnosti, i vezanosti za sve što ustvari znaš da su zapreke, a i dalje nema promjene znaci da se znanje, nije apsorbiralo, konkretiziralo. Ta zapreka na neki način,  osobu iako zna da je svako biće sam Apsolut ipak ne može obuzdati ovisnost. Ovdje se o ovisnosti i vezanosti misli na sve oblike umnih ponavljanja u vidu misli, stavova, predrasuda, vrtnje u krug duhovnih praksi, i svih činjenja  koje i dalje cine blokadu na putu pročišćenja.
Kad aspirant postigne disciplinom u samospoznaji sebe, čistiji um, ima mogućnost  prepuštati se tom osjećaju nevezanosti za tijelo i čulnu energiju koja više nije stvar uma i navika, tada  je ustvari čista. Tek tada kad je izvan svog okvira identiteta osoba  polako može osjećati onu ljubav koja nije tjelesna---kako taj  osjećaj cjeline raste počinje se naslućivati osjećaj povezanosti koji daje ljubav, i na tom nivou osjeti se istinitost u tome. Osjeti se kreaciju kako kreira s tom ljubavlju i puštaš se moći te kreacije da te vodi. No, u jednom momentu kod većine progovori njihov ego. Zašto? Zbog vasana koje su se aktivirale zbog nedostatka duhovne energije (nema svjesnosti). Znači javlja se upliv vezanosti za tijelo i osoba misli da je ono što nije ---spušta se svijest i ego prisvaja istinu, boji je egom, sobom, i ponovo se spustio na niži nivo, na moć i snagu. A ne na svijest.

Zamišljeno znanje ili fantazije, izuzetno je moćna funkcija uma. Zato je poluznanje moćno i može biti velika prepre­ka suočavanju sa pravom Istinom, jer um koji nije duhovno pročišćen ima ogromnu samo-uništavalačku snagu, kao moćan auto nad kojim smo izgubili kontrolu.
Stoga je postojano prakticiranje duhovne sadhane od suštinske važnosti za dostizanje duhovne spoznaje jer omogućava da ojačamo moć volje i sposobnost potpunog kontroliranja percepcija čula, uma i intelekta, i tako je cijela psihička struktura pročišćena.

Drugi motiv za znanje kroz iskustvo (anubhavu) je mnogo šire primjenljivo; jer da bi čovjek nešto odbacio iz bića prvo mora postati toga svjestan. Imati jasno unutrašnje iskustvo o djelovanju toga i otkriti njegovo mjesto u djelovanju prirode. Onda čovjek može raditi na tome eliminirati ga, ako je to potpuno pogrešna aktivnost, ili ga transformirati, ako je to samo degradacija višeg i istinskog djelovanja. To je ono, ili nešto poput toga, što pokušava da se učini grubo i neprikladno, sa nepotpunim i nedovoljnim znanjem, u sistema samo-odlučivanja. Proces podizanja nižih aktivnosti u punu svijest da bi se ona upoznala i savladala neizbježan je, jer inače ne može doći do potpune promjene. Ali u tome može stvarno da se uspije samo kad visa svjesnost i snaga dovoljno djeluju da mogu   nadići, prije ili kasnije, snagu navika koja ne dopusta promjenu.
Nivo intelektualnog znanja većinom ne pomaže u procesu sagledavanje spiritualnih (atmickih) principa jer je blokiran protok jasnog razlučivanja i osoba tada čini, govori i misli na nivou koji je pod utjecajem tamas i radjas guna. U tom smislu razlikujemo svjetovno , akademsko znanje od znanja što je sposbnost razlučivanja.

Mnogi pod izgovorom znanja kroz iskustvo (anubhave) ne samo da probuđuju suprotna djelovanja već ih podržavaju svojim pristankom, umjesto da ih odbace, pronađu opravdanje za njihovo nastavljanje ili ponavljanje i tako nastave da se time igraju, prepuštajući se njihovom vračanju, produžavajući ga u nedogled. Kasnije, kad požele se osloboditi toga, ono je steklo takvo uporište te otkriju da su bespomoćni u njegovim kandzama, i tada samo užasna borba (patnja, katarza) ili intervencija božanske milosti može   ih osloboditi. Zbog svega toga je važno potruditi se razumjeti  praksu samoispitivanja kojom sebi tim procesom dovodite duhovnu snagu za usvajanje spiritualnih principa, odnosno viših vrijednosti istine koja će vas štititi.

Čovjek treba ojačati viši um i svijest, da ga učini čvrstim i punim svetosti i mira odozgo; poslije toga može se otvoriti   sa više sigurnosti i sa šansom da se brzo i uspješno promjeni.
Netko vas pita; što je svijet? Svijet je ono, što mi o njemu mislimo. Ova vam izjava daje nezamislivu moć. Mada i ovdje opet imamo posla sa zakonom akcije i reakcije.  Što to znači za vaš život? To znači, da je za vas istinito ono, što vi smatrate istinom.Tako i za sve ostalo.

Važno je održavati vjeru u svoju duhovnu snagu, povuci se iz zablude i više otvoriti duhovno biće direktnom vodstvu Božanskog svijetla i snage.Sistem oslobađanja putem duhovnog iskustva ( anubhave) može  biti težak jer tako čovjek može lako postati još zapleteniji umjesto da dospije do slobode u smislu postojanog mira koji donosi svijest sebstva. Ako je centralna volja iskrena svako prepoznavanje greške može postati nova stepenica prema visim kretanjima Istine i višem napretku ka samospoznaji.

Zbog toga su učitelji (gurui) koji su na višem stupnju od učenika mnogima od velike pomoći jer  pomažu da koristite svoju svijest  koja vas podiže na viši nivo razlučivanja, usvajanja i uvida u Jednu sveprisutnu Istinu. .No opet većina  i dalje padaju, tolika je moć utjecaja, vezanosti za vanjsko, navika, i zbog nedostatka duhovne energije. To se može dogoditi ako ne razumijemo suštinu učenja i smisao o kojem govore. A gdje je tek put jedinstva i odbacivanje svega naučenog.

Znanje, mudrost, oslobođenje , karma i sl. su samo riječi tek kad si ih ostvario, sa sadašnje točke večine duhovnih aspiranta one nisu samo riječi.

Jer znanje proučava druge, mudrost je samospoznata.  Zato mudri kažu, što su objašnjenja postala kvalitetnija i preciznija to je praksa i broj ostvarenih manji. Ne treba brkati stvari, niti treba biti zaveden razlikom u riječima. Ništa ograničeno nije krajnje postignuće, a krajnje postignuće je beskonačno i nema razlika između  beskonačnosti.

Bit je u totalnom oslobođenju i transformaciji materijalnosti. Tako se to i objašnjava. Ne samo kao neki siddhi ili neka vještina koja se izvježba. To nije samo da nema tijela već se cijela nečija dimenzija postojanja diže na jedan drugi nivo svjesnog postojanja.