Život kao priča; magična rekonstrukcija stvarnosti Jonathana Younga

Nemate probleme, umjesto toga uronjeni ste u mitska iskušenja, slična Herkulovim zadacima. I nemate prijatelje; imate saveznike i učitelje u svojim pustolovinama. Štoviše, trenutno ne čitate ovaj članak, već prolazite kroz verbalni ulaz na putu prema fantastičnom svijetu izvan poznatog vam iskustva. Samo par odlomaka dalje čekaju vas nezamislivi blagoslovi.

Život ne može biti bogatiji značenjima nego što je u svemiru Jonathana Younga.

 

“Svi mi smo cijelo vrijeme priče koje živimo”, kaže Young, pripovjedač, autor, učitelj i psiholog čija angažirana toplina je u kontrastu sa živahnom dječačkom začuđenošću koju posjeduje.  Njegova sposobnost da vidi naše živote u formi priča je naprosto izvenredno iskustvo zrcaljenja.

Youngova biografija reflektira imena koja su u kolektivnoj svijesti 20. stoljeća postigla gotovo mitske proporcije.

Učio je s Abrahamom Maslowom, Rollom Mayem i Karlom Jungom, i mnogo je godina radio zajedno sa stručnjakom za mitologiju Josephom Campbellom prije osnivanja Campbellovih arhiva.

Ali Youngova sposobnost da ideje svojih učitelja učini živima je ono što ga je učinilo popularnim predavačem Jungovog društva u Victorii. Usput, on potpuno mijenja značenje pripovijedanja priča za većinu sjeverne Amerike.

“Imam jedan mali sistem koji je jako jednostavan“, kaže Young.  Iza njegovih energičnih izvedbi klasičnih priča poput Crvenkapice ili Ivice i Marice uvijek slijede filozofske rasprave.

Ali te rasprave izgledaju više poput vizionarskih putovanja nego intelektualnog diskursa, objašnjava. Young potiče publiku da napuste  pokušaje pronalaženja točne interpretacije, i da umjesto toga primjećuju svoje osjećaje, da gledaju smjer u kojem idu njihove fantazije i da slijede prirodni tok imaginacije.

Cilj je da dopustite slikama koje leže u podlozi priče, arhetipovima ili univerzalnim simbolima, da izrone i otvore put u osobno i kolektivno nesvjesno.

Primjerice, Young citira priču Crvenkapice kao reprezentaciju “vječne mladosti i svježine mogućnosti” koje se javljaju u razdobljima susreta sa krizom.

“Pričamo o tome da nas proguta vuk, drugim riječima, o tome da nas progutaju naši vlastiti strahovi, što znači, otpuštanje identiteta jedne faze našeg života i dopuštanje sljedećoj fazi da izroni“.

Uporaba te jungovske tehnike aktivne imaginacije može dovesti do prosvjetljujućih, terapeutskih iskustava, naglašava – pogotovo zato jer skupine ljudi mogu raspravljati o intimnim detaljima svojih života bez otkrivanja osobnih detalja.

U priči smo na neki način napola odmaknuti od sebe, objašnjava. I onog trenutka kad cijela grupa počinje raspravljati o ovom ili onom postajemo svjesni da je to priča i našeg života, i k tome, da definitivno nismo sami.

Young vjeruje da izvanredna iscjeljiteljska sposobnost leži upravo u shvaćanju da su naše osobne teškoće nadvremenski, prirodni dio ljudskog putovanja i da možemo promijeniti svoj osjećaj stvarnosti kroz reinterpretaciju priče koju zamišljamo da živimo.

Radi toga je njegov svakodnevni posao podučavanje psihologa korištenju mitova, bajki i svetih priča u kliničkim praksama.

Ljudi zapravo dolaze sa problemom priče, objašnjava Young, koji se par godina i sam bavio psihološkom praksom. Priča koju žive nije zadovoljavajuća ili nije baš dobro posložena, i njima se ne sviđa kako se razvija. Terapeut je u neku ruku talentirani osobni urednik koji pomaže ljudima da ponovo napišu svoje priče.

No kako bismo kroz priče doživjeli transformirajuća otkrića, prvo moramo naše sposobnosti imaginacije shvatiti ozbiljno – što je nešto što većina odraslih više ne radi, kaže Young.

Dok se neki brinu o tome što su im djeca izložena horor bajkama – gdje zle zvijeri uspiju prevariti izgubljene djevojke i stare bake jedu djecu – no, te jungovske sjene i dalje ne uspijevaju natjerati odrasle da shvate te priče ozbiljno. Ali povijesno gledano, kaže Young, većina bajki nikad nije bila namijenjena tome da služe kao uspavanke za djecu.

To su bile priče za odrasle, naglašava Young, primarno se o njima raspravljalo u društvu odraslih.

Young smatra da su industrijska revolucija i doba znanosti, sa svojim naglaskom na vanjskoj kontroli i produktivnosti, delegirale to istraživanje unutarnje fantazije “neodgovornim” ljudima, ili “budalama i djeci”.

Kao rezultat, većina u mainstreamu zapadne kulture sada vjeruje u znanstveni model postojanja koji kaže da postoji apsolutna podjela između fizičkih činjenica i unutarnjih fantazija. Young tu podjelu smatra arogantnom.

“Ne morate dio svog života eksperimentirati sa psihodeličnim drogama da biste shvatili da postoji mnogo različitih načina gledanja na stvari”, objašnjava on, za primjer navodeći to da se vrijeme, umjetnost, tvar i priroda u različitim kulturama shvaćaju potpuno različito.

Kolektivna stvarnost je krhka stvar. Onima koji u nju vjeruju ona se čini vrlo opipljivom, ali to je priča, nastavlja Young. Zapadna civilizacija je priča u koju vjeruje mnogo ljudi. I ono što je malo čudno je to što ljudi koji vjeruju u tu priču također vjeruju da je to jedina dobra priča. To jednostavno odiše nepoštovanjem, vrlo je monoteistično.

Ali Young također ne savjetuje gubljenje u bezbrojnim, šizofreničnim interpretacijama stvarnosti.

Svo to kontempliranje o pričama i simbolima nije svrha samo sebi, objašnjava on. Namijenjeno je tome da vašu pažnju i svijest odapne “onkraj sebe”.

Mitski simboli koji leže u podlozi priče pomažu nam da razumijemo sebe, kaže Young, jer oni zrcale arhetipove koji leže u podlozi strukture i mijena naših vlastitih umova.

Poput šamanske smrti ili teške depresije, iskustvo vlastite duboke priče koja  se približava kraju može biti teško i zastrašujuće, ali to je još uvijek dobro.

Dobro jer će se oko vas uskoro iscrtati nova životna perspektiva, kaže Young sa smiješkom, dobro na način da je cijela stvar jedna prekrasna priča.

Rob Wipond

Izvor: Folkstory