Nije mi sasvim jasno zašto je potrebna potreba za krivljom upučenom prema nekom/nečem kao i sam prikaz krivca. To mi je jednom pojasnila jedna mudra osoba, riječima: Znati tko je kriv ali ga ne kriviti.

Meni se to stajalište učinilo ispravnim stoga sam mu se priklonio i počeo „prakticirati“. Jer kriviti nekoga za nešto. To je teret. Nije teret na leđima. Ustari je teret na leđima. Jer ako krivimo nekog i tražimo pravdu a nju ne vidimo. Ta krivnja nas proganja svaki dan. Tu krivnju hranimo i ona postaje sve teža. Dani postaju teški i sumorni. Zato je krivnja teret na leđima. Teret srca je teret tjela.

Ako je teret nepotreban. Treba ga se rješiti. Jedan je način za koji ja znam. Postoji i drugi. No taj drugi mi se nekako ćini kao da se teret stavi na kočiju te postaje samo malo lakši. Rekao bih kako su neki ljudi stvorili zakone i zatvore za druge ljude koji su nesposobni učiti iz svojih iskustava. No isto tako mislim kako su zatvori krivo osmišljeni jer oni koji su završili u njima očito su počinili takozvana nedjela iz određenih razloga. Neki razlozi su bili plemeniti (no malo je takvih) drugi su bili sebični, -počinjeni zbog koristi.

Sebični ljudi su neznalice koji neznaju princip po kojem se život održava. Taj princip je jednostavan. Djeli i bit će ti dodjeljeno. Ako nekome daš ili sa njime podjeliš nešto za što smatraš kako je to njemu potrebnije nego tebi. Ili da bi baš njemu dobro došlo.

-Ukoliko očekuješ nešto zauzvrat onda nisi dao/poklonio. Onda si umjesto onog što si dao, na tom mjestu stavio nešto drugo što slići krivnji i to ti postaje teret. No ako si dao a da pri tome ne očekuješ ništa, onda si se rješio jedne stvari iz svog doma. Napravio si mjesta za novu stvar u svome domu. Tu novu stvar koju dobiješ, nju češ cjeniti jer pretstavlja odnos tebe i onoga tko ti ju je poklonio. Takve situacije te ćine zadovoljnim, sretnijim. Tada život postaje lakši.

Sebični ljudi skupljaju stvari u svome domu. Ne pronalaze mjesta za nove i tako uništavaju stare stvari kako bi mogli imati mjesta za nove. Oni ne cjene te nove stvari jer znaju da će ih jednom morati uništiti kako bi napravili mjesta za druge. Oni nisu ni sretni ni zadovoljni. Oni ne shvačaju taj princip života. Zato oni ni ne cjene život. Ako ga ne cjene onda misle da život malo vrijedi. Ako svaki život malo vrijedi, onda i njihov život malo vrijedi. Ako njihov život malo vrijedi onda se boje staviti cjenu na njega. Zato skupljaju tolike stvari. Jer u njima vide cjenu koja je veća od njihove. U njima vide odnose koje nemaju. Njima trebaju mnoge stvari kako bi sebi dokazali da njihov život nije bezvrjedan. Ako stalno dokazuju onda su umorni od dokazivanja. No isto tako nemaju sa kime podjeliti svoja dokazivanja. Zato traže druge ljude od kojih su uzimali stvari da sa njima podjele dokaz o svojoj vrijednosti. Ali ih ti ljudi ne cjene. Ako ih drugi ne cjene onda su nezadovoljni. Ako ih drugi ne cjene, onda ne žele niti slušati njihova dokazivanja. Zato oni moraju natjerati druge da slušaju njihova dokazivanja. Zato tjeraju drugima strah u kosti. Ako se netko njih boji, onda se i oni moraju bojati nekoga. Oni rade sve to jer ne shvačaju kako funkcionira osnovni princip života. Oni misle kako netko treba izgubiti nešto da bi netko dobio nešto. Oni ne shvačaju da se višnje nisu rodile same od sebe. Ne shvačaju da su pčele trebale oprašiti cvjetove višnji kako bi one rodile. U toj situaciji su i pčele i cvjetovi na dobitku. Jer je pčelama trebala hrana koju dobivaju od cvjetova a cvjetove je trebao netko oprašiti da se rodi višnja. To je jednostavni princip. Kada je neka životinja gladna, drvo joj da višnju. Životinja pojede i probavi višnju ali ne probavi sjemenku. Ona sjemenku vrati zemlji kako bi iz nje moglo narasti novo stablo. To je osnovni princip života. Daj i bit će ti dano.

 -Ljudi kopiraju taj princip. Zato postoji trgovina. Sebićni ne shvačaju kako je za stvaranje novog života potrebno dvoje. Da muško daje, a žensko prima. Da žensko daje zato što je primilo, -a daje djete. Tada oboje daju dio svog života djetetu kako bi djete kasnije davalo njima. Kada oboje ostare, njihovo djete će se o njima i brinuti(tako je barem nekada bilo). Ali pohlepni ljudi shvačaju da je život odnos pojedinca naspram okoline. Oni to shvačaju. Oni to znaju. Zato su nezadovoljni. Boje se što bi im okolina mogla vratiti ili uzeti. Zato su neki od takvih ljudi u zatvoru. Zato što nemaju razumjevanja za okolinu. Zato jer nisu bili sposobni učiti na vlastitim iskustiva.

Rekao bih da su zatvori krivo osmišljeni. Jer zatvori tjeraju ljude da uće iz vlastitih iskustava. Ako si u zatvoru, u njemu si zbog određenog iskustva kojeg si prošao. U zatvoru si zato da to iskustvo ne ponoviš. I zato su zatvori krivo osmišljeni. Jer su u njima ljud koji neznaju učiti iz vlastitih iskustava. U zatvorima bi trebalo učiti ljude kako učiti iz životnih iskustava. U zatvoru bi ljude trebalo učiti o osnovnom principu života. U zatvoru bi trebalo ljude učiti o moralu.

Na neki način, svi smo mi u zatvoru.