Sastojci uma imaju kao što znamo, svjesni i nesvjesni dio. Svjesni su svi oni osjećaji, predrasude i stavovi koje osoba ima o sebi. No, ispod te razine imaju i oni stavovi koji su podsvjesni, kojih osoba nije uopće ili je tek polovično svjesna. Kao jedan javni dio, i jedan privatni, mračan i potisnut (do te mjere da ga čak nismo niti svjesni).

Možemo reći da je svjesni dio uma ured, a podsvjesni arhiv. Ukoliko je podsvijest zdrava, ona djeluje kao skladan arhiv koji podupre rad službenog ureda. Između svjesnog i nesvjesnog (podsvjesnog) dijela uma nema sukoba i proturječja.

No, u slučaju kada je podsvijest zatrpana nerazriješenim traumama, šokovima, strahovima, opsesijama i problemima, ona djeluje kao neuredan arhiv iz kojega dolaze krive i proturječne informacija u glavni ured i tamo rade zbrku, ili zastoj.

Svi smo mi do neke mjere podvojeni. Stoga cijelu osobnost treba osvijestiti.

Kako se to radi?

Buddhisti to čine nepristranim promatranjem sadržaja podsvijesti. Kako doći do njih? Pa ako netko sjedi i žmiri duže od par minuta, svjesni dio uma se polako obustavlja i podsvjesni sadržaji izlaze na površinu. Tim više ako se osoba jednostavno sabere na neki predmet (disanje, dio tijela, osjećaje i sl.), onda taj proces ide još brze. Ukoliko se ovi podsvjesni sadržaji promatraju bez uplitanja... oni nakon nekog vremena iščezavaju bez da stvaraju novu vezanost.

U većini yoga se koristi tantricki pristup sabranosti na "ja" osjećaj i na sličan način se čiste sadržaji koji sačinjavaju nas "ja" osjećaj. Tako subjekt nakon nekog vremena obitava u svojoj pravoj prirodi (sto bi rekao Patanjali). Onoj koja ostaje kada se iščiste svi sadržaji, a ta je beskonačna, vječna i sveprisutna. To je stanje u kojem su utrnute (Bud: niravan, yoga: nirodha) sve ograničenosti sa kojima se poistovjećuje nas um (svijest).

Dakle, uzrok vezanosti nije u vanjskom svijetu, nego je u umu (svijesti). To je stav s kojim se slažu svi indijski sustavi filozofija.