Prvi (?) koji je shvatio gravitacijsku silu bio je slavni britanski znanstvenik Isaac Newton. No, da bi stvorio teoriju gravitacije trebalo je najprije da si postavi pravo pitanje koje ga je navelo na traženje zadovoljavajućeg odgovora. Navodno se to dogodilo 1666. godine nakon što je vidio kako jabuka pada na tlo.

Zapitao se je li sila koja utječe na predmete što padaju ista ona koja zadržava Mjesec u njegovoj putanji oko Zemlje. Neki čak pričaju da mu je plod pao na glavu dok se odmarao pod stablom jabuke. Je li ovo posljednje baš istinito ili nije, važno je tek ako se vjeruje da ljudi nisu sposobni misliti na način različit od uobičajenog, a da ih nešto ne udari u glavu.

Tisućama godina milijuni su ljudi naime svakodnevno gledali kako predmeti, pa i jabuke, padaju, ali se je tek jedan među njima upitao o univerzalnosti i zakonitosti sile koja na njih djeluje. Taj jedan očito je razmišljao drukčije nego ostali ljudi i postavljao je pitanja o onome što je drugima izgledalo razumljivo samo po sebi.

Drugim riječima, on je vidio problem tamo gdje ga za druge ljude nije bilo. Možda bi netko zloban čak mogao reći da je stvarao probleme tamo gdje ih nema. Ali samo tako je i mogao doći do veličanstvenog odgovora oblikovanog u teoriju gravitacije.

A tek kad su djeca genijalna

Jednog je dana, navodno, nastavnik matematike morao na trenutak izaći iz učionice i da djeca ne bi radila nered zadao im je zadatak. Trebalo je zbrojiti sve brojeve od 1 do 100. Dakle 1+2+3+4+5+6+7...+100 = ?

To nije težak zadatak, ali zahtijeva nešto vremena i nastavnik je bio uvjeren da će djeca biti zabavljena njime barem desetak minuta. No još se on nije pravo uhvatio za kvaku na vratima a mali je Karl Friedrich Gauss povikao da je završio. Nastavnik nije mogao povjerovati da je dječak zaista tako brzo riješio zadatak, no pravo ga je iznenađenje tek čekalo kada je pogledao njegovo rješenje.

Dječak je, za razliku od ostale djece koja su zbrajala broj po broj, dodajući novi broj već prije dobivenom zbroju, smislio genijalno rješenje koje mu je omogućilo da zadatak riješi za manje od pola minute. 

Divergentno mišljenje 

Za razliku od konvergentnog načina mišljenja (konvergirati = međusobno se približavati) koje kao takvo teži slaganju s mišljenjem većine, divergentno se mišljenje (divergirati = razilaziti se ili udaljavati od čega) razlikuje od uobičajenog.

Za svakodnevni život u zajednici, sustavno promišljanje i održavanje postojeće stvarnosti veoma je važno misaono približavanje različitih pojedinaca, jer se njime ostvaruje misaono jedinstvo neophodno za zajedničko djelovanje. Ali bez odstupanja od uobičajenog načina mišljenja, stvaralački bi pomaci bili nemogući.

Stoga je divergentno mišljenje u osnovi svakog stvaralačkog mišljenja i osmišljenog djelovanja, pa posebno odlikuje velike izumitelje. A s porastom zanimanja suvremenog svijeta za nove izume i sve većom potražnjom za njima, jača i zahtjev da se odgoj više usmjeri k potpori i poticanju divergentnog mišljenja.