Obnova duhovne bliskosti s Bogom

“Na svoju sliku Bog je stvorio čovjeka.
Na Božju sliku on ga je stvorio, muško i žensko ih je stvorio.”
(Postanak 1:27)

Čovjekov nastanak nije plod slučajnosti ili evolucijskog razvoja. On je Božje stvorenje. Hebrejska riječ radah koja je prevedena kao slika znači sjena, sličnost, odsjaj. Isus kaže “da je Bog Duh”. (Ivan 4:24) Iako je stvoreno biće, čovjek je od iste vrste kao Bog, tj. duhovan je. On je duhovno biće koje ima dušu i živi u tijelu. Svaki od sastavnih dijelova ima nezamjenjivu ulogu i važnost u čovjekovom životu. Ipak, duh je najvažniji dio njegove osobnosti zato što jedini može uspostaviti odnos s Bogom. Apostol Pavao također spominje tri sastavna elementa ljudske osobnosti: “I neka se cijelo vaše biće - DUH, duša i tijelo - sačuva besprijekorno za dolazak Gospodina našeg Isusa Krista.” (1. Solunjanima 5:23) Biblija ljudski duh naziva i srcem, a u Novom savezu koristi se izraz nutarnji čovjek. U knjizi će također biti korišteni navedeni izrazi. Oni označavaju isti pojam - ljudski duh. Izrazi kao što su novi i stari čovjek označavaju novu (obnovljenu) ili staru (grešnu) narav ljudskog duha.

U činu stvaranja ljudske vrste sudjelovala je Božja riječ. Pismo kaže “da je Bog rekao: 'Načinimo čovjeka na svoju sliku'”. (26) To je vrlo važna spoznaja zato što je ljudska duhovna priroda, kao i zajedništvo sa Stvoriteljem, bilo povezano i uvjetovano s ozbiljnim prihvaćanjem, slušanjem i izvršenjem Njegove riječi. Ovo su ključne upute koje je Bog rekao čovjeku kao preduvjet blagoslovljenog života: “Jahve, Bog, zapovjedio je čovjeku: 'Sa svakog stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!'” (2:17) Pojavu sotone u edenskom vrtu Biblija bilježi u trećem poglavlju Knjige Postanka. U prvom stihu vidimo “da je zmija bila lukavija od svih zvijeri koje je Jahve, Bog, stvorio”.

Knjiga Otkrivenja također prikazuje sotonu kao “velikog Zmaja, staru Zmiju koja se zove đavao - sotona, zavodnika cijelog svijeta”. (12:9) Iako je Biblija koristi kao presliku zla, ona sama po sebi nije zla životinja. Bog je prokleo zmiju zato što je bila sotonin instrument. Za prikaz sotone i demonskih sila u Pismu se koriste i ove životinjske vrste: lav (1. Petrova 5:8) i škorpion (Luka 10:19). U mnogim kulturama i religijama ljudi žive pod vlašću zlih duhovnih sila koje one simboliziraju.

Sotona je duh snažne razorne moći. U Knjizi o Jobu opisan je kao biće zvano Levijatan, “od čijeg pogleda čovjek pogiba”. (41:1) Ipak, njegov prvi zabilježeni nastup u edenskom vrtu bio je lukav i diplomatski profinjen, izveden “u rukavicama”. On u tadašnjem svijetu nije imao autoritet nad Božjim stvorenjima. Iako je bio prisutan, prvim ljudima nije mogao nanijeti nikakvo zlo. Njihov duh bio je u ispravnom odnosu sa Stvoriteljem. U takvom stanju bili su nedodirljivi za njegov zli utjecaj.

Poslušnost Božjoj riječi bila je temelj zajedništva s Bogom
i prebivanja Njegove prirode u ljudskom duhu.

Upravo je zato sotonin napad bio usmjeren na rušenje temelja ispravnog odnosa između Boga i čovjeka. Prve riječi koje je uputio Evi bile su: “Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?” (3:1) On je dobro znao da je Bog zabranio uzimanje plodova samo s drva spoznaje dobra i zla, a ne sa svog drveća u vrtu. Eva ga je ispravila i upravo mu to navela u odgovoru, uz napomenu “da ga ne smiju dirati i jesti, jer će umrijeti”. (3:2,3) Smrt na koju je Bog upozorio ljude nije bila tjelesne, nego duhovne naravi. Poslije se pojavila i tjelesna smrt, kao prateća pojava raspadljivosti koja je zahvatila sva stvorenja.

Bilo bi najbolje da je Eva na ovoj točki završila razgovor sa sotonom, ali on je bio vrlo uporan i odlučan u svojoj zavodničkoj nakani. Okomio se na posljedicu neposluha Božjoj riječi. Iako im je Bog rekao da će umrijeti okuse li plod sa zabranjenog stabla, sotona im je rekao: “Ne, nećete umrijeti!” (3:4)

Već u nastupnom govoru vidimo da je njegov pokušaj bio usmjeren na stvaranje krive slike o Bogu. On im je parafrazirano poručio ovo: “Bog vam nije ozbiljno uputio upozorenje o smrti!” Za prve ljude ovo je bila novonastala okolnost. Nikada prije nisu susreli duhovnu silu koja preispituje autoritet Božje riječi. Vidjevši da oklijevaju i razmišljaju o njegovoj ponudi, sotona je izvadio najjaču kartu iz rukava: “Nego, zna Bog, onog dana kad budete jeli s njega otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo.” (3:5)

On ih nije pozvao na otvoreni neposluh jasno objavljenoj Božjoj volji. Nije im rekao: “Otvoreno kažite Bogu da ga više ne želite slušati i prekinite svaku vezu s Njim!” Takvim pristupom sigurno ne bi ostvario priželjkivani cilj. Zato im je neposlušnost umotao u neodoljivu ponudu da postanu božanstvo ravno Bogu. To je bila 'točka na i’ njegove podle prijevare. Nažalost, Eva je naivno nasjela. U nastavku vidimo “da je žena vidjela da je stablo dobro za jelo, zamamljivo za oči i poželjno za mudrost: ubrala je njegov plod i pojela. Dala je i svom mužu, koji je bio s njom, pa je i on jeo”. (3:6) Božje upozoravajuće riječi, “da će ljudi umrijeti u onaj dan kad pojedu plod sa stabla spoznaje dobra i zla” ostvarile su se u potpunosti. Adam i Eva izgubili su zajedništvo s Bogom, a usporedno se promijenilo i njihovo duhovno stanje. Sotonina duhovna narav zagospodarila je njihovim nutarnjim bićem.

Njegov naum uništenja ljudskog roda bio je lukavo smišljen, s dugoročnim ciljevima. Potomci nasljeđuju osobine svojih predaka. To je vrlo važan duhovni zakon i zato će više puta biti spomenut u knjizi. Pavao kaže: “Prema tome, kao što je po jednom čovjeku grijeh ušao u svijet, a po grijehu smrt, tako je smrt prešla na sve ljude, jer su svi sagriješili.” (Rimljanima 5:12) Adamov grijeh prouzročio je da sotonina duhovna priroda domino efektom zagospodari srcem svakog čovjeka. Iako to zvuči nepopularno, svatko od nas dolazi na svijet duhovno mrtav za Božje stvari, ali otvoren i prijemljiv za zle duhovne sile koje vladaju svijetom.

Za većinu ljudi to je sablažnjiva istina koju nevoljko prihvaćaju. Puno im je prihvatljivije gledati na sebe kao “dobrog čovjeka” koji samo tu i tamo pogriješi. To je opasna obmana koju kroz svaku svjetsku religiju, kao i one s kršćanskim predznakom, širi duh samopravednosti. Točno je da određeni splet okolnosti i događaja može utjecati na pogoršanje ljudske naravi. Unatoč tome, uzroke ljudske grešnosti ne bi trebali tražiti prvenstveno u nepovoljnim okolnostima i događajima. Oni se kriju puno dublje, u naslijeđenoj duhovnoj prirodi koja se ne želi i ne može pokoriti Božjoj volji (Rimljanima 8:7).

Razorna snaga duhovne smrti očitovala se na primjeru prve generacije Adamove i Evine djece. Kajin je u srcu gajio mržnju prema Abelu, čiju je žrtvu Bog blagonaklono prihvatio, a njegovu odbio. Okrutno je ubio mlađeg brata i slagao Bogu da ne zna gdje se nalazi. Ubojstvo i laž su dvije prepoznatljive đavlove karakterne crte vidljive u svim njegovim djelima. Isus kaže “da je đavao ubojica ljudi od početka i nije stajao čvrsto u istini, jer u njemu nema istine. Kad govori laž, govori svoje vlastito, jer je lažac i otac laži”. (Ivan 8:44) U Noino vrijeme izopačenost je dostigla takve razmjere da su Božji sinovi (podrijetlo nepoznato) počeli imati odnose sa ženama. Ljudi rođeni iz tog neprirodnog odnosa zvali su se Nefili (Postanak 6:4). Bog je zaustavio širenje izopačenosti uništivši potopom nepopravljivo pokvarenu generaciju, uključujući biljni i životinjski svijet. Nažalost, u tom trenutku za nije postojala druga mogućnost.

Biblijsko spasenje vrti se oko osi stvaranja novog čovjeka koji će biti u ispravnom duhovnom odnosu s Bogom. Ulogu predvodnika nove generacije ljudi nije mogao preuzeti nitko drugi nego Isus Krist. Pavao ga naziva “novim Adamom koji je ŽIVOTVORNI DUH”. (1. Korinćanima 15:45) Stvaranje novog čovjeka moralo je biti započeto plaćanjem duga koji je ostavio stari. Kao i sve drugo, tako i svjesni ostanak u stanju duhovne smrti ima svoju cijenu. To je biblijska poruka s kojom se grešni ljudi uglavnom izbjegavaju suočiti. Pavao jasno kaže “da je plaća grijeha smrt”. (Rimljanima 6:23)
U stanju duhovne smrti svaki čovjek za vrijeme života u većoj ili manjoj mjeri trpi posljedice osobne grešnosti. Najstrašniju cijenu platit će u vječnosti, zauvijek odbačen od Božjeg lica.

Isusova zastupnička smrt na križu i uskrsnuće od mrtvih bili su jedini način da dug starog čovjeka prema zahtjevima božanske pravednosti bude u potpunosti isplaćen. Čovjek je trodimenzionalno biće i naplata grijeha morala je biti izvršena na duhu, duši i tijelu. U Poslanici Hebrejima čitamo “da bez prolijevanja krvi nema oproštenja”. (9:22) Posljedica duhovne smrti bila je i tjelesna smrt. Krv je životna tekućina tijela. Njeno prekomjerno prolijevanje uzrokuje tjelesnu smrt. Petar kaže u prvoj poslanici “da je Isus bio ubijen u tijelu”. (3:18) Usmrćivanje Njegovog tijela izvršeno je okrutnim razapinjanjem na križ. Krv koja je tekla iz Isusovog tijela pribavila nam je oproštenje grijeha (Hebrejima 9:22), vječni otkup (Hebrejima 9:12), očišćenje savjesti za služenje živom Bogu (Hebrejima 9:14), posvećenje i Novi savez (Hebrejima 10:29), kao i približavanje Bogu (Efežanima 2:13).

Tjelesna smrt bila je uvod u stanje duhovne smrti. Iako je živio bezgrešnim životom, Isus je život završio natovaren svim grijesima Adamovih potomaka. Pavao kaže “da je Bog njega koji je bio bez ikakvog grijeha učinio grijehom umjesto nas”. (2. Korinćanima 5:21) U tim strašnim trenucima između Isusa i grijeha stajao je znak jednakosti. Našem tjelesnom umu nemoguće je dokučiti razmjere onog što se dogodilo. To treba biti prihvaćeno jednostavnom vjerom srca. Njegov nutarnji čovjek bio je privremeno duhovno mrtav i iskusio je najstrašniju moguću kaznu; stvarnost vječne odvojenosti od Boga. Petar dokazuje da je Isusov nutarnji čovjek (duh) privremeno bio prisutan u dimenziji vječnosti bez Boga (boravište mrtvih). On citira Davida koji je proročki vidio događaje vezane za Kristovo uskrsnuće od mrtvih: “Čak će mi i tijelo počivati u sigurnosti, da me nećeš ostaviti u boravištu mrtvih, niti dopustiti da tvoj svetac istrune.” (Djela 2:26,27)

Nakon što je Isus platio cijenu ljudskog grijeha na svim razinama njegovog bića (duh, duša i tijelo), sila uskrsnuća počela je postupno oživljavati Krista. Nadalje, apostol kaže u prvoj poslanici “da je Krist OŽIVIO DUHOM”. (3:18) Paklene sile htjele su ga vječno zadržati u zagrljaju duhovne smrti, ali “Bog ga je uskrsnuo i oslobodio od lanaca smrti zato što nije bilo moguće da ga smrt zadrži u svojoj vlasti”. (Djela 2:24) Sila uskrsnuća oživila je i Kristovo tijelo koje je ležalo u grobu. Učenici su imali velikih poteškoća u razumijevanju svrhe uskrsnuća, iako su bili zadnji od kojih bi se to očekivalo. Naposljetku, bili su najbliži Isusu. Unatoč tome, sumnjičavo su promatrali Učitelja koji im je rekao: “Pogledajte moje ruke i moje noge: ja sam glavom! Opipajte me i ustanovite! Duh nema meso ni kosti, kao što ih ja imam.” (Luka 24:39) Najveći skeptik među učenicima bio je Toma. Njemu je Isus doslovno ponudio da stavi svoje ruke u rane na Njegovom tijelu, kako bi se uvjerio u stvarnost uskrsnuća (Ivan 20:27).

Isus Krist je prvijenac generacije novih ljudi. U Poslanici Hebrejima piše: “Zbilja, komu od anđela je ikad rekao: 'Ti si moj Sin; ja sam te danas rodio?'“ (1:5) Mi smo pozvani slijediti Isusov primjer. Nikodem je bio prvi čovjek koji je iz Isusovih usta čuo poziv na novo rođenje: “Zaista, zaista, kažem ti, tko se ne RODI ODOZGOR, taj ne može vidjeti Božje kraljevstvo.” (Ivan 3:3) Grčka riječ eido koja je prevedena kao vidjeti znači razumjeti, biti svjestan nečega, uzeti u obzir, osjećati, razmisliti.

Nikodem je mislio da čovjek treba dva puta biti rođen prirodnim putem i začudio se. Međutim, Isus mu je pojasnio da On ne uči prirodno rođenje od tijela, nego rođenje od Duha. Svejedno, na kraju razgovora pitao je Isusa: “Kako to može biti?” (9) On je bio istaknuti učitelj u Izraelu i priznati duhovni autoritet, ali svejedno nije razumio rečeno. Imao je biblijsko znanje, mogao je napamet citirati cijelo Pismo, ali nije bio rođen od Duha. Treba naglasiti da je unatoč svemu bio pritajeni simpatizer Isusovog učenja.

U petom stihu Isus govori važno otkrivenje vezano za ulazak u Božje kraljevstvo: “Zaista, zaista, kažem ti, tko se ne RODI OD VODE I DUHA SVETOGA, taj ne može ući u Božje kraljevstvo.” Grčka riječ eiserchomai koja je prevedena kao ući znači početi postojati, ući u život, nastupiti, javno sudjelovati, ući. Niti jedan čovjek ne može popraviti naslijeđenu duhovnu narav grešnika odvojenog od Boga i ropski podređenog sotoninoj duhovnoj vlasti.
Naše grešno srce (duh) mora biti preporođeno nadnaravnim djelovanjem Svetog Duha, ukoliko želimo ući u Božje kraljevstvo. To je učenje svih učenja!

Pavao kaže “da ne vrijedi ni obrezanje ni neobrezanje, već NOVI STVOR. Svima koji budu živjeli po ovome mjerilu - Božjem Izraelu - mir i milosrđe”. (Galaćanima 6:15,16) Novi čovjek jedino je prihvatljivo mjerilo Božjeg kraljevstva i On nas poziva da počnemo živjeti prema njemu. Svako ljudsko nastojanje opravdanja, spasenja ili promjene nema nikakvih izgleda i unaprijed je osuđeno na propast. Ono pred Bogom ne vrijedi ništa, kao što i Pavao kaže. Spasenje Isusa Krista temelji se na korjenitoj promjeni duhovne naravi u ljudskom srcu. Pavao to ovako opisuje: “Dakle, ako je tko u Kristu on je NOVI STVOR, STARO JE NESTALO, NOVO JE NASTALO.” (2. Korinćanima 5:17) Nestajanje starog i nastajanje novog proces je koji se treba odviti u svakom čovjeku. Bez toga iskustva ne može se ući u kraljevstvo. Prvi ljudi stvoreni su na Božju duhovnu sliku (Postanak 1:27), ali padom u grijeh sotonina priroda porobila je njihovo srce. Više nisu odražavali narav svog Stvoritelja, nego su sve više počeli sličiti novom gospodaru, izvršavajući njegovu volju.
Novo rođenje vraća stvari na početak. Pavao kaže “da je NOVI ČOVJEK stvoren na Božju sliku, u istinskoj pravednosti i svetosti”. (Efežanima 4:24) Novi čovjek potpuna je suprotnost starom u svim područjima. Pogledajmo s kakvom svrhom nas je Bog učinio novim ljudima: “Njegovo smo, naime, STVORENJE, stvoreni u Kristu Isusu zbog djela ljubavi koja je Bog unaprijed pripremio da u njima živimo.” (Efežanima 2:10) Stari čovjek počeo je činiti svoja djela onog trenutka kad je stupio na pozornicu. Adam i Eva počeli su se u strahu skrivati od Boga čim su sagriješili. Adam je svoj postupak pravdao ženinim nagovorom. Vidjeli smo da je Kajin nemilosrdno i mučki ubio brata Abela i lagao Bogu, pretvarajući se da ne zna gdje se brat nalazi. Također, ne može činiti djela ljubavi, zato što je mržnja dio njegovog karaktera i djelovanja. Zašto se ljudi mrze na rasnoj, nacionalnoj, vjerskoj, društvenoj, športskoj ili bilo kojoj drugoj razini? Razlog je taj što su duhovno mrtvi i njihovim srcima vlada mržnja koju sotona potpiruje prema potrebi ostvarivanja svojih zlih ciljeva.

Novi čovjek plod je Božje ljubavi koju je dokazao žrtvovanjem svojeg Sina za naše spasenje. Pavao kaže “da su sve zapovijedi sadržane u ovoj riječi: 'Ljubi svojeg bližnjega kao samog sebe!' Ljubav ne čini zlo bližnjemu. Dakle: ljubav je ispunjeni Zakon”. (Rimljanima 13:9,10) Mnogobrojna su djela ljubavi novog čovjeka koja je Bog unaprijed pripremio da u njima živimo. Kako rastemo u Kristu, sve više prepoznajemo potrebe drugih ljudi. Nismo više usmjereni samo na sebe, zato što je sada Božja ljubav po Svetom Duhu izlivena u naše srce (Rimljanima 5:5). On nam skreće pogled na to da bolesnicima treba ozdravljenje, zarobljenicima oslobođenje, žalosnima utjeha, beznadnima nada, tužnima radost, osamljenima društvo, besciljnima cilj, onima koji su u tami svjetlo i dr.
Stari čovjek živi u duhovnoj tami, iako svuda oko sebe vidi lažni sjaj svjetala ovog svijeta. On u sebi nema božanske duhovne svjetlosti i bježi u tamu na sam spomen svjetla. Upravo to stanje opisano je u Knjizi o Jobu: “Ima onih koji mrze svjetlost, ne priznaju njezinih putova niti se drže njezinih staza.” (25:13) Isus kaže “da se u ovome sastoji sud: Svjetlo je došlo na svijet, a ljudi su više voljeli tamu nego svjetlo, jer su im djela bila zla. Svatko tko čini zlo mrzi svjetlo i ne dolazi k svjetlu, da se ne otkriju njegova djela”. (Ivan 3:19,20)
U Drugoj poslanici Korinćanima čitamo Pavlove riječi: “Zbilja, Bog koji je zapovjedio: 'Neka iz tame zasvijetli svjetlo', on je zasvijetlio u NAŠIM SRCIMA da osvijetli spoznaju Božje slave na Kristovom licu.” (4:6) Ivan ovako opisuje Isusa: “Svjetlo istinito, koje rasvjetljuje svakog čovjeka, došlo je na ovaj svijet.” (1:9) Tama (staro) je nestala, a novo (svjetlo) se pojavilo u našem duhu dolaskom novog čovjeka. Duhovno mrtvi ljudi izgubljeni teturaju i spotiču se u tami koja vlada svijetom. Svjetlost je neophodan čimbenik sigurnosti. Isus kaže: “Ja sam svjetlo svijeta. Tko mene slijedi, sigurno neće ići po tami, nego će imati svjetlo koje vodi u život.” (Ivan 8:12) Novi čovjek ima svjetlo i ne može se izgubiti na putu spasenja. On uvijek sigurno hoda u Kristu i ne spotiče se na postavljene prepreke.

Stari čovjek doslovno mrzi Božju riječ, prezire je, ismijava i omalovažava. Takav stav naslijedio je od svog duhovnog oca - sotone. Isus je rekao religioznim ljudima “da ga žele ubiti, jer njegova riječ ne prodire u njih”. (Ivan 8:37) To ih je naljutilo, ali vanjski oblik pobožnosti ne može prevariti Božje oko koje vidi
stanje srca. Iako su u javnosti slovili kao ljudi koji služe Bogu, u pedeset devetom stihu vidimo da su suočeni s Isusovim istinitim riječima “digli kamenje da ga bace na njega”. Otkud je došla ta iznenadna pojava u ponašanju? Naime, prije ili kasnije duhovna narav pokaže se u pravom izdanju. Pavao kaže “da se njegov NUTARNJI ČOVJEK u veselju slaže s Božjim zakonom”. (Rimljanima 7:22) Svijetom vlada predrasuda koju sotona brižno njeguje, da je život s Kristom duhovna tlaka, mukotrpna obaveza s velikim 'Ne' predznakom. Novi čovjek ne živi u 'Nemoj ovo ili ono činiti!' duhovnom sustavu. To je demonska laž koju trebamo odlučno odbaciti. Također, trebamo pomoći ljudima primiti otkrivenje ljepote novog života u Kristu.

Novi čovjek voli Božju riječ i radosno je izvršava.
Nitko ga na to ne treba posebno poticati.

Novi život s Kristom nije suhoparno (legalističko) provođenje zakonskih propisa, već bliski odnos izgrađivan međusobnom ljubavlju i poštovanjem. Pavlov život poslije obraćenja bio je živo svjedočanstvo te istine. On nikada ni od koga nije skrivao narav svog odnosa s Kristom. Svoju ljubav prema Spasitelju čak je usporedio s odnosom gospodara i roba (2. Timoteju 1:8). Moramo ispravno shvatiti kontekst rečenog. On je bio dragovoljni, a ne prisilni rob. Sve je podredio Kristovoj upravljačkoj vlasti zato što je shvatio da na nebu ili zemlji nema veće vrijednosti od zajedništva s Gospodinom.