Čovjekov život mora biti neprekidna sādhana. Svaki dan je dobar za započinjanje sādhane Čovjek ne treba čekati da sunce krene prema sjeveru. Mjeseci i ayane (polugodišta) odnose se na prakŗti, prirodu, i zato imaju samo relativnu važnost.

Duhovna disciplina i intenziviranje molitve, meditacije, nesebičnog služenja i bogoštovnog pjevanja mogu ostvariti isti cilj, bez spuštanja ljudskog društva u kaljužu animalnosti. Krenite srednjim putem – od toga ćete imati najviše koristi. Nemoguće je potpuno odbaciti želju za predmetima osjetilnih želja. Zato je pretvorite u oruđe štovanja. Posvetite sve svoje napore Bogu. Prihvatite sve uspjehe i neuspjehe kao dokaze Božje milosti. Njegova je volja odlučila da tako treba biti. Pretvorite svih šest strasti u oruđe duhovnog napretka.

Iz iskustava svetaca i mudraca možete zaključiti da je sreća iz vanjskog svijeta sićušna u usporedbi s blaženstvom ostvarenim kroz duhovnu disciplinu. Da biste to blaženstvo ostvarili, treba vam sādhana puna vairāgye, odn. odricanja. Kad se izbuši rupa kroz koju hoćemo doprijeti do vode iz zemljine utrobe, u cijevi ne smije biti zraka, tako da se voda može podići. Ako u cijev uđe zrak, voda se neće podići. Isto tako, budite sigurni da vezanost za svjetovne stvari ne pomaže vašoj sādhani. Ljubav neće izvirati tamo gdje čulni užici ili ponos preplave um.

Predanost možete postići tek kad postignete savršenu nevezanost za čulne užitke, zajedno s razlučivanjem stvarnog od nestvarnog. Sve osobine kao što su “Ja” i “Moje” morate ukloniti uz pomoć oštre sādhane, čija glavna disciplina treba biti nāmasmarana ili ponavljanje Božjeg imena. Kad ste potišteni onime što vam se čini gubitkom ili nevoljom, prihvatite se nāmasmarane, odn. ponavljanja Božjih imena i razmišljanja o njima. To će vam donijeti utjehu, hrabrost i ispravno viđenje (stvari). Sjetite se patnji i nevolja kroz koje su sveci prolazili s nadahnućem i radošću i budite spokojni u svakoj oluji. Ljudi su im se smijali i proglašavali ih ludima, no oni su znali da su u Božjoj ‘milobolnici’, a ne u ljudskoj umobolnici. Imali su punu vjeru u svoju sudbinu i stoga i punu vjeru u Boga. Oni su se smijali kad su nevolje pokušavale zastrašiti njihovu gorljivost, jer su bili svjesni svoje skrivene snage, snage ātmana u sebi.

Kad ste zaokupljeni Božjim imenom, tada vam se Njegova veličanstvenost, Njegova ljepota, Njegova moć, Njegova sveprisutnost, urezuju u svijest i vaše se vlastite mogućnosti i sposobnosti uzdižu do Božanskih visina. Time raste poniznost, a predanost postaje sasvim lako ostvariva. To je svrha ljudskog života – vidjeti Boga i stopiti se s Njegovom slavom. Sve druge pobjede su bezvrijedne. Vede objavljuju da je to čovjekov krajnji cilj. Upanišade mu pokazuju put, a Gītā ga osvjetljava. Sveci i mudraci objavljuju njegovu uzvišenost. Avatari dolaze kad ljudi zastrane s tog puta i izgube se u divljini i pustoši.

Um je središte oko kojeg se vrte misli i osjećaji. On je misleći aspekt brahmana, apsolutne svijesti. Apsolutno sebstvo koje se manifestira kroz imaginativnu aktivnost je um. Pa ipak, umjesto da se okrene prema Apsolutu, on (um) se okreće prema van i počinje se služiti osjetilima kao svojim instrumentima. Pritom zaboravlja svoj izvor – ātman. Kako i zašto se to događa je neobjašnjivo – mi naprosto znamo da se to događa i da se može izbjeći i spriječiti. Intelekt ne može dokučiti tu tajnu, zvanu māyā ili privid, jer je i on njome ograničen.

Čovjek se mora izdići iznad intelekta da bi je razumio. To je činjenica i s njom se treba suočiti. Um je temelj svijeta. Kad su misli i aktivnosti uma razborite, zdrave, nenasilne, ispunjene ljubavlju, moralne i skladne, tada je mir na dohvat ruke i moguće je dosegnuti brahmana. Zbog toga se sādhane treba striktno pridržavati i tako vježbati um da se okrene prema unutra, prema Bogu, svome izvoru.

U nekim hramovima boga Višnua postoje posebna otvorena vrata nazvana vaikunthadvāra, kroz koja se može ući u Prisutnost (Božju). Vaikunthadvāra su rajska vrata, odn. vrata samospoznaje. No rajska vrata nisu samo tamo – ona će se otvoriti pred vam gdje god bili. Kucajte i otvorit će vam se.

Višnu znači sarvavyāpti, sveprisutan. Stoga njegova rezidencija, zvana vaikuntha ili nebo, mora biti svagdje. U nju možete ući kucajući i s ispravnom lozinkom na usnama. Vaše će srce postati vaikuntha, ako ga pročistite i dopustite Bogu da se u njemu očituje. Vaikuntha znači: “mjesto na kojem nema sjenke ili patnje”. Kad vam se Bog očituje u srcu, sve je puno i slobodno.

Čitanje svetih spisa, religioznih tekstova i sličnog, bez nastojanja da se pročitano provede i u praksi, ima za rezultat pogoršanje zdravlja. Dvoličnost u odnosu na ono što propovijeda izjeda čovjekovo samopoštovanje i on se počne sramiti samog sebe. Zato – učite i provodite u praksi; jedite i probavljajte. Da biste spoznali Boga, morate se radovati teškoćama, kušnjama i patnjama. Morate Ime i Lik stalno imati na umu – postojano i s vjerom. Velike poeme povezane su s čovjekovom vječnom žeđi za Bogom. One su bogate nektarom koji utažuje tu žeđ. One donose zadovoljstvo i snagu da se smijemo promjenljivoj životnoj sreći. Bez sādhane, duhovne discipline, širenja svijesti, produbljivanja suosjećanja, izoštravanja (duhovnog) viđenja, produbljivanja naših dodira s izvorima mudrosti u sebi i u drugima, poezija je samo besmislena, bljedunjava igrarija.

Zato iskoristite svaku svetu atmosferu, priliku, svojih dragocjenih dana, do maksimuma. Sa svakim udahom – izgovorite ime Božje; sa svakim izdahom – izgovorite ime Božje. Živite u Bogu, za Njega, s Njim.

Girija