“Swami, imam jedno pitanje. Ti kažeš da je sve iluzija. Kako da je se oslobodim? Kakvu jogu da provodim? Kakvu duhovnu požrtvovnost – yãga da slijedim? Da li duhovnu disciplinu ili duhovnu požrtvovnost?

A Swami je rekao ovo: “Nije potrebna duhovna požrtvovnost – yãga, nikakva yoga nije potrebna, ni duhovna vježba! Dovoljno je da niste vezani– rãga, da ne patite od osjećaja posesivnosti.” Tada je Swami naveo primjer oca i sina. Oba su bila veoma, veoma veliki mudraci. To su bili Vyãsa i njegov sin Suka. Čini se da je sin Suka jednom hodao veoma brzo, a otac, mudrac Vyãsa, trčao je za njim, moleći ga: “O, sine, nemoj otići! Ostani s nama. Sine, nemoj otići, ostani s nama!” Mladi čovjek, sin Suka, okrenuo se i pogledao oca te rekao: “Znaš, sa stanovišta ovoga tijela, ti si otac, a ja sam sin. Ali sa stanovišta ãtmana, Svijesti, mi nismo u rodu. Isti ãtman koji je u tebi, i u meni je. U tom smislu ãtmana ili Svijesti nema nikakvih odnosa.” Taj smisao morate shvatiti.

 “Swami, imam jedno pitanje.” “Mogu li obavljati svoje dužnosti bez vezanosti? Rekao si da ne smijem biti vezan. Može li se majka brinuti o svom djetetu ako nije vezana za njega? Može li učitelj u razredu poučavati svoje učenike ako nije vezan za njih? Može li poslovan čovjek voditi poslove ako nije vezan za njih? Molim Te, objasni mi to, Swami!”

Što je Swami odgovorio? “Slušaj, učini sve kao svoju dužnost, ali bez vezanosti. To je tvoja dužnost, i to je sve! Nemoj se vezati, za ego osječaja. Obavljaj svoje dužnosti bez vezanosti. To će biti dobro, tako je propisano.”

 

“Swami, želio bih znati tko je onaj koji je nevezan – virãgi? Rãga je vezanost, a virãga je nevezanost. A tko je nevezan – virãgi?”

Baba je odgovorio: “Zar ne vidiš nevezanoga upravo pred sobom?” Znaš li što se dogodilo majci ovoga tijela za vrijeme ljetnog seminara 1972. godine?”

 

Te godine na ljetnom seminaru, iznenada, jednog dana usred održavanja seminara, umrla je Easvaramma, Babina majka. Svi su očekivali da će se otkazati predavanja toga dana, da će se taj dan slaviti kao blagdan. Očekivali su da će se provesti neko vrijeme u meditaciji, razmišljajući o duši koja je otišla.

Ali Baba je rekao: “Tu se ne da ništa učiniti.” Sva su se predavanja održala po unaprijed najavljenom rasporedu.  Zašto? “Svi su dolazili k meni i molili me da otkažem predavanja. Ja sam samo rekao: ‘Tu se ne da ništa učiniti.’ Ona je bila majka ovoga tijela, i to je sve. Ja nisam tijelo i nisam vezan za ovo tijelo! Kako onda mogu biti vezan za majku koja mi je dala ovo tijelo? Zašto me onda pitaš tko je nevezan? Zar ne vidiš mene ovdje?”

 

Swami, molim Te da mi objasniš nešto. Pretpostavimo da su svi moji grijesi i posljedice mojih loših djela spaljeni, zar neću biti oslobođen posljedica tih grijeha?”

Swami, “O, kako ćeš ih spaliti? Hoćeš li upotrijebiti plinsku peć? Ne! Moraš ih spaliti u vatri mudrosti – jñãna. Dakle, moraš ih uništiti. Sve što učiniš mora biti spaljeno na vatri mudrosti. Tada se nećeš trebati suočiti s posljedicama svojih djela. To je jedini način.”

 

Pitanje: Koje su individualne vrijednosti, koje su društvene, a koje duhovne? Jesu li sve tri komplementarne? To bih želio znati.”

Swami, “Temeljne vrijednosti su one koje se ne mijenjaju, koje ostaju trajne dugi niz godina. To su duhovne vrijednosti. Vrijednosti koje se povremeno mijenjaju, kje ovise o odredbama, običajima i djelovanju društva su društvene vrijednosti. Individualno ponašanje, individualni stavovi koje provodi svaki pojedinac zbog individualnog napredovanja te kao doprinos društvu za njegovu dobrobit, to su individualne vrijednosti.” To nisu duhovne vrijednosti.

 

“Swami, to je veoma zanimljivo. “ Bhagavãn je na to rekao: “Znači, oblaci nastaju i nestaju, dok nebo ostaje. Mora postojati lonac i poklopac, ali oboje je izrađeno iz zemlje. Slično tome, duhovne vrijednosti ustoličuju trajni kontinuitet, jedinstvo u različitosti društva. Duhovnost i duhovne vrijednosti nikad ne dovode do raznolikosti, niti do pluralizma. Jedinstvo je tema i cilj duhovnih vrijednosti.”

 

“Swami, muči me jedna sumnja.”

“Što je opet?”

 

“Što je iluzija - bhrama.? Molim Te, Swami, trebam li reći da je sve što vidim iluzija? Znači li da je sve što radim zabluda – mãyã ? O čemu se tu radi?

Želim li isto iskustvo uvijek iznova, je li to također zabluda, imaginacija ili iluzija – bhrama?”

Evo Swamijevog odgovora: “Sve je iluzija. Ponavljanje ili ne ponavljanje, sve je iluzija. Sve je tvoja uobrazilja. Sva tvoja iskustva su samo iluzija. Ništa od toga nije vječna istina, ništa!” Dok ne shvatiš u neznanju si. Sva iskustva u ta tri stanja svijesti su iluzija, zabluda i imaginacija. Iskustvo nije duhovnost. U njima nema ničega istinitog, ničega stvarnog.”

 

“Swami, ne razumijem što misliš time? Želio bih da mi navedeš neki primjer, kako bih to mogao bolje shvatiti.”

Swami je rekao: “Dakle, pretpostavimo da se odmaraš u svom krevetu. I tvoja žena i djeca čvrsto spavaju. Ti sanjaš. U tom snu bio si u svome rodnom mjestu. U snu si također sanjao da su ondje bili i svi članovi tvoje obitelji. A ti si zapravo sve to vrijeme bio u Puttaparthiu, u svom krevetu. No u tvom snu, svi ste bili negdje drugdje – u tvom rodnom mjestu. U snu, ti si sâm stvorio sebe i sve članove svoje obitelji. Sva ta iskustva bila su samo kreacija tvoga uma u jednom snu. Dakle, to je bila iluzija. Kako je to moglo biti istinito? U vrijeme kad se probudiš, shvatit ćeš da se sada nalaziš u svom krevetu u Puttaparthiu. Možeš misliti na New York ili Chicago i osjećati kao da si posjetio te gradove, ali tvoje tijelo ostaje u Puttaparthiu. Dakle, sva iskustva u ta tri stanja samo su iluzija.”

 

“Četvrto stanje svijesti je transcendentno stanje, više stanje svijesti – turìya.”

Baba je na to odmah odgovorio: “Ovo transcendentno stanje je istinsko stanje svijesti. Ona druga su uobrazilja, iluzija, zabluda. Gdje god djeluje um i ego nema stvrnosti. Ali to stanje – turìya je krajnje stanje svijesti, istinsko stanje i zove se svjedok. Dakle, to transcendentno stanje ostaje svjedok ostalih triju stanja.”

 

“Swami, ne razumijem to, ne razumijem! Ništa mi od toga ne ide u glavu. Molim te, navedi mi neki primjer.”

“Ti postojiš u budnom stanju, u stanju snova i u dubokom snu. Ali ti postojiš i u ovom četvrtom stanju. Dakle, postojiš u sva četiri stanja. Zato je to istina. Ti si ta istina, ti si istina.”

 

“Swami, rekao si da je krajnje stanje svijesti samo svjedok- turìya. Kako da to shvatim?”

Ova filozofija je osnovna zagonetka Sankarine vedãnte koja se temelji na tri stanja svijesti. To je veoma važno. Ako to razumijete, možete reći da ste shvatili

Sankarinu advaitu, njegovu teoriju nedvojstva, što je istinska duhovnost. Dopustite mi da tome posvetim nekoliko minuta i da s time završimo.

 

Ima mnogo ljudi koji nisu upoznali ovu školu filozofije. Niti ja nisam neki stručnjak. Samo Bhagavãnova milost i Njegovi govori pomažu mi da objasnim te stvari. Slično tome, budno stanje, stanje snova i stanje dubokog spavanja su poput prizora u kojima sam glumio razne uloge. Ali “ja” u četvrtom stanju ostaje nedirnut, neuznemiren i neizvještačen. On ostaje isti i samo prolazi kroz druga tri stanja. Slično se događa u četvrtom stanju koje je temelj za ostala tri stanja svijesti. “Ja” prolazi kroz njih, ali ostaje netaknut.

Je li to jasno?

 

Sankarina filozofija nedvojstva je najveća misao u vedãnti. Nećete naći mnogo ljudi koji provode u djelo to učenje. Čak i hindusima se čini teško slijediti je. Lakše im je slijediti jednostavne putove, na primjer mitologiju. Sai poklonici su obuzeti svojim iskustvima s Babom i samo razmišljaju kako stići do Njega, što je lijepo. No filozofija advaite nije tako jednostavna. Kad se čovjek udubi u nju, mora imati i neka iskustva. On se ne može samo zabavljati pričama. Život nije pun priča, život je pun stvarnosti.

 

“Swami, je li i Mahãbhãrata iluzija?

Rãmãyaïa je iluzija, doviđenja! Je li i Mahãbhãrata iluzija?” “Da, i ona je iluzija.”

To je bio dan iluzije. Nema više pitanja, točka. I to je iluzija.

 

Tanka je linija izmedu Mudrosti i Ludosti. Jedini nacin spoznaje je direktno iskustvo...

Istina" je sila za sebe. Moze biti zataskana, sklonjena, sahranjena ...ali, prije ili kasnije, nadje svoj put.

Razgovor sa Sijem