Današnji čovjek se guši u masi, buci, galami, mnoštvu riječi, slika a najviše u vanjskim utjecajima. Ne čuje glas tišine, oglušuje se na jek duše, uzmiče pred njenim zovom, jer snažni utjecaji okoline pogubni su za unutarnji mir.. Većini je samoća sinonim za osamljenost, te jure i gube vrijeme u trivijalnim druženjima. Sloboda biti sam sa sobom ili u dobrom društvu, potisnuta je slabošću othrvati se vezanostima svih vrsta podržavanjem prividnih navika. Za duhovnog aspiranta hrabrost suočiti se sa vlastitim slabostima važan je korak i duhovna snaga koja omogućuje pročišćavanje uma i srca.

Biti sam u šutnji i tišini, potpuno sam sa sobom je vrijeme u kojem se najintenzivnije može susresti sa Stvarnošću, svojim Bičem.. Tišina vlastitog biča postiže se ukoliko ne dopustimo čulima da nas ponesu, poput emocija, pjevanja, plača, straha ili nade. Samo u odsustvu čulnih podražaja čovjek može pronaći svjetlo koje prosvjetljuje, bolje razumjeti prirodu stvarnosti, sebe i Boga. Obasjan svijetlom tišine bolje se shvaćaju i sve relativne činjenice i stvari, ljudi, i događaji. Iskustvo tišine preobraća naše stavove ne uvlačeći nas u trivijalne razgovore.

Tišina je najbolji lijek za imunitet pred bučnim okolinom, slikama i svakojakim mislima koje nas danomice bombardiraju. Zato je u obiteljima čiji odnosi ne počivaju na ljudskim vrijednostima, nerazumijevanje, nemir i ljutnja stalna karakteristika i patnja koja dominira u ovoj naše doba. Prilagodbe, lažna tolerancija i podržavanje privida iscrpljuje i zagađuje čovjekovu svijest. U takvim životnim okolnostima ne može se izraziti istinska ljubav koja se rađa iskustvom tišine, osvjetljavajući razumijevanje Jedne Istine. Duša se hrani svjetlom sveprisutne ljubavi.

Veliki mistici, pozivali su svoje učenike da »kupaju svoju dušu u šutnji«. Bog je prijatelj tišine i zato je žeđ za Bogom najintenzivnija u tišini. U tišini se otkriva misterij, osjeća blizina i poseban miris Boga. Ukoliko sebi ne dozvolite slobodu biti sam sa sobom izmiče vam ključ vrhunskog mira. Stoga je važno voljeti tišinu.

Ušutjeti u sebi - to je poniznost.

Šutjeti pred drugima - to je čin poštovanja.

Šutjeti u važnim trenucima - to je životna mudrost.

Šutjeti i kada sve krene nepovoljno - to je strpljivost.

Ljudi, s jedne strane bježe od tišine, a s druge strane duboko u sebi žude za tišinom, dok zemaljsko vrijeme i svrha života izmiče. Tišina je učiteljica života, okus dubine, mir, radost, vedrina. Šutnja je mjesto gdje nam Bog dolazi u susret, stapa se sa nama.

Tišina je istinski put da bismo Boga koji je u nama razumjeli. Zato, da iskusimo sebe, da osetitimo Božju blizinu, pronađimo vremena za šutnju...Čuvajmo u sebi vlastito »svetište« u kojem ćemo biti autentični, neposredni, nepatvoreni, slobodni, neovisni.