Ishod cjelokupnog ispitivanja je ovaj: da bismo mogli  povratiti prirodu našeg stvarnog Sebstva, moramo  se oslobodimo zablude da je svijet stvaran. Naravno, nije neophodno da se vezujemo za suprotno vjerovanje, da je svijet nestvaran. Ali ako se dogodi da ne možemo napustiti naše trenutno vjerovanje u stvarnost svijeta bez prihvaćanja suprotnog vjerovanja - naime, da je svijet nestvaran - moramo  ga prihvatiti, iako ono nije sasvim točno, kao što  objašnjavaju mudraci.

 

Priča preuzeta iz Vishnu Purane - 

Ona govori o tome kako je Mudrac Ribra davao uputstva svom učeniku Nigadi. Mudrac je kod svog učenika pošao prerušen i našao ga u njegovom rodnom gradu. Učenik nije uspio prepoznati Mudraca. Mislio je da je to neki seljak koji je došao u razgledanje. Upravo tada je putem išla kraljevska povorka i Mudrac je upitao što se to događa. Tada su započeli sljedeći razgovor. Nigadi je rekao: "Kralj ovog mjesta ide u povorci." "Tko je kralj?" "Onaj što sjedi na slonu". "Tko je slon, a tko je kralj?" "Onaj gore je kralj, a onaj dole je slon". "Ne razumijem kako to misliš. Molim te, malo mi to razjasni". Učenik se čudio kako ovaj seljak ništa ne zna. Da bi mu pomogao  razumjeti popeo se na Mudračeva ramena i rekao: "Vidiš, ja sam gore, kao kralj, a ti ispod, kao slon". Mudrac je rekao: "Ako si ti, kao što kažeš, gore, kao kralj, a ja dole, kao slon, onda mi pomozi  razumjeti što misliš pod 'ja' i 'ti'." Tada je Nigada naglo odskočio i pao ničice pred Ribruova stopala i rekao: "Ti si sigurno moj sveti Učitelj Ribru, jer nitko drugi ne posjeduje tako nepomućenu svijest temeljne istine nedualnosti." Ribru mu je rekao da je to učenje koje mu je bilo potrebno, i otišao.

Ovako je Nigadi upućen u istinu stvarnog Sebstva.

Mudrac ga je vodio korak po korak, i na kraju mu rekao da je razlika između dvije osobe nestvarna, i da postoji samo jedno stvarno Sebstvo. Individualnost i mnoštvo duša su iluzije, izdanci zablude "ja sam tijelo". Upravo ovo neznanje je jedini krojen svih predstava o razlikama. Predstave o iznad i ispod u spomenutoj priči učeniku su izgledale istinite samo zato što je poistovjećivao sebe sa jednim, a Mudraca sa drugim tijelom.

Tijela su bila gore i dolje, ne Sebstvo. Sebstvo transcendira sve razlike.

Razlikovanje unutrašnjosti i vanjskosti nije nimalo stvarnije od razlikovanja gore i dole. A bez ovog razlikovanja svijet ne postoji. Ovo neznanje nas također navodi da pretpostavimo da je um beznačajno mali i da se nalazi u jednom dijelu tijela koje se naziva mozak. Ovo pogrešno vjerovanje nam otežava razumijevanje kako ovaj beskrajni univerzum se može  nalaziti u umu. Mnogi misle da je to smiješno. Mudraci  nam kažu da je ovo naše stanovište izvrtanje istine.

Oni kažu da je um ono što je beskrajno, a ne svijet. "Onaj tko spoznaje je uvijek veći od onoga što spoznaje, a onaj ko vidi od onoga što vidi". Ono što se spoznaje nalazi se u onom koji spoznaje, a ono što se vidi u onome tko vidi. Nebo se beskrajno rasprostire u umu, a ne izvan, jer um se nalazi svuda, i za njega ne postoji vanjskost.

 

Beskrajni univerzum, budući da je sadržan u ovom naizgled vanjskom nebu, također se nalazi u umu. Čak i veliki Bogovi koje obožavaju poklonici, i njihova nebeska carstva, postoje jedino u umu. To božanstvo za koje se misli da je različito od poklonika, samo je relativno stvarno. Istinsko Božanstvo je u Stvarnosti, u kojoj su obožavalac i obožavano jedno, gdje za um koji pravi razlike između njih nema mjesta.

 

Tako se sve o čemu um misli, ili misli da vidi - tijelo, objekti čula, druga tijela za koja misli da su drugi ljudi, raj, pakao i drugi predjeli ili svjetovi - nalazi unutra, a ne vani. Korijen sveg ovog sujevjerja je u prvobitnoj grešci što se uzelo zdravo za gotovo da je Sebstvo jedno jedino tijelo, a sve ostalo ne-Sebstvo. A zbog ovog neznanja ni ne pomišljamo da ispitamo istinitost ovog ili bilo kog drugog vjerovanja koje potiče iz ovog neznanja. Kada na kraju shvatimo da smo zavaravali sebe u pogledu istine o Sebstvu - prihvaćajući za istinu iluziju da je tijelo Sebstvo – (kroz životne stavove, sadržaje i poistovjećivanje)  )neće nam biti teško  prihvatiti, bar probno, učenje da svijet nije objektivna stvarnost.

Mudrac nam je rekao da je svijet nestvaran, jer nije ništa drugo do pet vrsta senzacija. Među tih pet senzacija postoji jedna koja zaslužuje posebno razmatranje, naime, forma. Bez opažanja formi, ne možemo biti podložni prvobitnom neznanju, ego-osjećaju.

 

Ego nastaje tako što uzima formu - tijelo. Tu formu zamjenjuje sa stvarnim Sebstvom, i na taj način ga ograničava. Mudraci nam objašnjavaju, razmatranjem pitanja da li su forme stvarne.

Oni kažu:

"Ako Sebstvo ima formu, onda je imaju i svijet i Bog. Ali, ako je Sebstvo bez forme, tko onda, i kako, može vidjeti forme? Da li je prizor ikada drugačiji od oka koje vidi? Stvarno Oko je zapravo stvarno Sebstvo. Ono je beskonačna Svijest, besformna i oslobođena svijeta."  

Smisao je objašnjeno na sljedeći način: "Ako je oko koje vidi, tjelesno, onda se vide grube forme. Ako se to oko potpomogne lupom, vide se čak i nevidljivi detalji koji imaju oblik. Ako je oko um, onda se vide suptilni oblici. Prema tome, oko koje vidi i viđeni objekt su u osnovi iste stvarnosti. To jest, ako je oko samo oblik, ono ne vidi ništa drugo osim oblika. Međutim, ni fizičko oko ni um nemaju sami po sebi nikakvu sposobnost viđenja.

Stvarno Oko je Sebstvo. Budući da je Ono bezoblično, bivajući čista i beskonačna Svijest, Stvarnost, Ono ne opaža oblike." Oblici se stvaraju samim činom gledanja.

Iz ovog saznajemo da se oblici pojavljuju samo zbog ego-osjećaja, prvobitnog neznanja.

Za onoga tko još uvijek želi izbjeći neizbježan zaključak - naime, da svijet nije objektivno stvaran -Mudraci se pozivaju na naše iskustvo u snovima. Već iz ranijih učenja smo razmotrili snove kao nešto što pokazuje da upotreba (nečega) ne dokazuje stvarnost. Moramo također prihvatiti gledište o vanjskosti i objektivnosti da može biti zabluda. Pri ovom snovi pomažu. Dok sanjamo, čvrsto vjerujemo da gledamo izvan svijet koji sačinjavaju lica i stvari rasprostrti u vremenu i prostoru, koji je u osnovi isti kao i svijet iz budnog stanja. Ova ideja vanjskog je uzrok zbog kojeg mislimo da je svijet snova stvaran, a ovo vjerovanje traje sve dok sanjamo.
Za to vrijeme nimalo ne sumnjamo da je svijet snova izvan nas i da je stvaran. Ako se sumnja pojavi, zahvaljujući nečemu izuzetnom, kao kada otkrijemo da možemo letjeti, ili kada vidimo mrtvaca koji je oživio, počinjemo  sumnjati da je možda sve to san, ali sumnja se nekako prevaziđe i za san se misli da je stvaran sve dok se ne probudimo. Zapravo, nastavak sna zavisi od našeg vjerovanja da je stvaran. Ova iluzija o stvarnosti opstaje tokom cijelog sna. Tek kada se probudimo u stanju smo vidjeti da je to bio samo san - da nije postojao vanjski svijet, već samo mentalna slika koja je bila tako jasna da je stvorila iluziju vanjskog i stvarnosti. Može se zapaziti da postoji jedna razlika. Iz sna se budimo i tada možemo spoznati njegovu nestvarnost. Međutim, naše budno stanje se ne prekida. Mi nemamo priliku  uvidjeti njegovu lažnost.

Ipak, Mudraci nam kažu da postoji buđenje iz sna koji se zove budnost, i da će se tada san završiti.
Jer svijet nije objektivna stvarnost, ne postoji sam po sebi. Samo jedno postoji na taj način, naime, stvarno Sebstvo.  Budući da svijet nije ništa drugo do um, istina o njemu zavisi od istine o umu. Zato je bitno istražiti, razumjeti, razlučiti da li je sam um, tvorac svijeta i u budnosti i u snu, stvaran.

Mudrac ističe da je um nestalan. On se rađa sa unaprijed pripremljenim svijetom i nestaje zajedno sa njim, kao što nam je već rečeno. U dubokom snu ne postoji um, i ne postoji svijet. Sudeći po mjerilu stvarnosti koje su nam dali Mudraci, um je nestvaran.

Da nismo um, da um nije Sebstvo, jasno se vidi iz ovoga: um ne postoji u snu, ali mi u njemu i dalje postojimo. Pored toga, Sebstvo postoji u stanju koje je izvan tri stanja, naime, budnosti, sanjanja i spavanja.

 

Um,  nije ništa drugo do tok misli koji potiče kroz Svijest. Od svih misli, prva je "ja sam ovo tijelo". Ovo je lažna misao; međutim, budući da je uzeta kao istinita, drugim mislima je omogućeno da se pojave. Prema tome, um je samo izdanak prvobitnog neznanja, te je zato nestvaran.

 

Nismo iscrpli sve moguće primjedbe koje bi mogao da postavi jedan okorjeli vjernik u stvarnost svijeta. Naravno, nikad kraja primjedbama da će egoistični um i dalje se pojavljivati, ako ga ohrabrujemo.  

Knjige sa uputstvima advaitskog (nedualnog) nasljeđa traže od nas da izbjegavamo krajnosti, ako je moguće. Kažu nam da zapamtimo da je svijet "neodrediv kao stvaran ili nestvaran" -anirvačanija - a ovo je filozofski točno, budući da je u skladu sa učenjem Mudraca. Možemo napustiti svijet i prestati misliti o njemu, uz razumijevanje da se Istina može spoznati jedino potpunim i konačnim uništenjem prvobitnog neznanja, posredstvom Otkrovenja stvarnog Sebstva, do kojeg će se doći praksom Traganja, puta na koji ukazuju Mudraci. Ako ne možemo to učiniti, moramo opustiti stegu neznanja, podsjećajući se da je svijet po svemu sudeći samo fantazija naših lutajućih umova, nešto poput one koju je slikovito prikazao Luis Kerol u knjizi "Alisa u zemlji čuda". U njoj junakinja misli da je svijet čuda koji vidi sasvim stvaran, sve do samog kraja. Tada otkriva da je taj svijet lažna pojava - da su muškarci, žene i životinje sa kojima se susretala samo špil karata. Isto tako, emancipiran čovjek može otkriti da je ovaj naizgled kompaktan svijet samo jedan 'špil' misli.

Možda je korisno istaći da Mudraci ne žele nametati svoje novo učenje, već da samo žele da oslobode učenika stega onih predstava koje koče Traganje.