Koliko je velik strah, u relativnom svijetu, vidljivo nam je ako pogledamo kako veliko značenje imaju predrasude, prošlost kao i svijetovne institucije. U materijalnom svijetu je samo po sebi shvatljivo da se prilagođavanjem i novcem pokušava kupiti izvjestan stupanj sigurnosti.

Dublji je problem u tome da smo mi nesigurni u svojoj nutrini. Nesigurnost uzrokuje strah, a strah ne vodi samo slabosti duha nego dovodi do rađas i tamas svijesti, borbe, obrane, agresije. Što više nesigurnosti tim više straha, tim više obrane, tim više agresije. Čovjek koji se osjeća nesigurnim, je naravno, čovjek bez moći.

Jedan stvarno moćan (svjestan) čovjek se, sasvim i logično, neće osjećati nesigurnim, a to znači: on se ne će plašiti. Time je strah jedan problem ljudske nesigurnosti. Nesigurnost je nedostatak povjerenja za jedne u svijet, za druge i u svijet i u Boga. Većina ljudi pripada nekoj religiji, dok je istinska vjera, povjerenje i život božanskih vrijednosti vrlo rijetka odlika čovjekove svijesti..Ako se dakle ljudi koji vjeruju u Boga ujedno i plaše oni se okreću vanjskim sigurnostima. Njima sasvim jednostavno nedostaje temeljno pouzdanje u Boga ili u postojanje, ili svoje sebstvo, ili kako već želite nazvati tu snagu. Kada bi to povjerenje postojalo iskreno i čisto, ne bi postojao strah. Pripadnost nekoj religiji ostaje nesvjesno i površno, jer ipak u osnovi naše stvarnosti prevladava bezbožno društvo koje se oslanja na lažnu, promjenljivu, sigurnost, identitet, orijentaciju. Posljedice su upečatljive: hvatajući se za utješne, vanjske i promjenljive vrijednosti blokiramo si vlastiti rast i život, blokiramo naš osobni razvoj. To nije vrednovanje to je čisto utvrđivanje činjenica koje oslikavaju vanjski svijet

Koje su posljedice straha. Strah vodi do toga da se čvrsto hvatamo privida i iluzija poput dogmi, prošlosti, tuđih stavova i moći nekog određenog čovjeka. Osjetiti jedinu sigurnost unutarnjih vrijednost moguće je okretanjem sebi i razumijevanju pojma univerzalnog jedinstva i nesebične ljubavi.

Ono što čovjek drži, što ga veže ne može se kretati. Ono što se ne kreće, umire. To nije teorija već dnevna praksa. Dok se jedni grčevito hvataju za sve, drugi zagovaraju opravdanost straha pod izlikom da je strah neophodan zbog toga što nas čuva od opasnosti. Treba sebi predstaviti ovo praznovjerje: zbog toga što nas čuva od opasnosti. Ako dakle želim bez nezgode stići autom od A do B tada se samo trebam plašiti i ništa mi se ne će dogoditi.

Naravno da je stvar sasvim obrnuta: strah privlači ono čega se bojimo. Povjerenje nas bez ikakve sumnje čuva od opasnosti mnogo bolje nego strah. Strah je suprotnost ljubavi i nije za ništa upotrebljiv.

Sve religije kažu, strah privlači ono čega se čovjek plaši, brige su bezrazložne. «Očajanje je otrov života. Bespomoćnost je plod očajanja...O, zatvoreniče tvojih briga, uči od proroka poruku «ne brini se». «Strah tvojim nogama oduzima snagu za napredovanje, a intelektu oduzima sposobnost razmišljanja.»

Strah svejedno koliko malen bio smeta harmoničnom i uravnoteženom životu, a naročita duhovnoj spoznaji. To vrijedi za sve aspekte života, sklad, mir uma, razumijevanje, sloboda i zanimanje za duhovno. Strah je slabost. Strah vodi s jedne strane do odgovarajućih obrambenih reakcija (grča), a s druge strane, ne samo da općenito blokira život, već sasvim konkretno gubi i energiju i sposobnost razmišljanja pojedinca.

Dakle, ukratko rečeno, strah izvire iz temeljnog nedostatka povjerenja u život i univerzalne vrijednosti.

Girija