U nekom trenu dok si u visokom stanju svjesnosti dogodi se uvid ili neko stanje koje zna da buđenje i spoznaja naše prave prirode kao Boga nije kraj potrage.
Kad si u tom stanju nestanka individualnosti sve nestaje. Nema vremena, prostora a spirala energije  koja jesi je smo neki vid toka svijesti.

Onda, se kao pojavi slabašni odraz misli, iako svijest o svojoj pravoj prirodi traje, no ipak shvaćaš kako još uvijek postoji vezanost za neke vidove starog identiteta, u bilo kojem smislu, poput kao što su “moje” tijelo, moji odnosi s drugima, postojanje u materiji.
To je bio razlog zašto se ne  iščezava u Bogu.

Paralelno loviš kako ništa ne može tako natjerati Ego na poniznost kao saznanje da on u stvari nije stvaran.
Čim uroniš u svoje zemaljsko svakodnevno stanje, i potrudiš se (u odmaku sebe tijela) promatrati, paziš sve što se javlja na mentalnom ekranu.
I tada  poput mreže koja te hoće vratiti u nekad pospano stanje vidiš kako Ego, kad mu pustiš malo više slobode odmah spretno pokušava sebi pripisati zasluge u kojima uopće nije sudjelovao i pokušava to iskoristi u svoje zamišljaje koji ako ne dopustiš su kao ispuhani baloni..

I još je nešto vrlo suptilno prisutno, kao da prelaziš iz dimenzije lakoće u dimenziju tvari i shvaćaš da želiš to prelaženje ugraditi, zadržati kao alat,  kao sposobnost moći prelaska po volji u ovo i ono, mada znaš da u onom nema ništa. Nema onog koji prelazi  i odlazi.
I da bi opstao za svijet  u kojem jesi na stari način, moraš se poistovjetiti sa poznatim ulogama starog „ja“. Tada se pitaš što ti je prioritet bivanja u ovoj iluziji jer ipak i dalje postojiš gdje jesi, mada lažnom „ja“ ne dozvoljavaš da gospodari.
Ono što te preuzima ili što bivaš- jesi,  donosi stanje „sve-jadnosti“ koje te nosi, ima te i nekeko nedodirljivo te štiti od pokušaja neke um uloge da nadvlada ili te preuzme.
Ujedno te obuzima  fino zadovoljstvo spoznaje, potvrde da je razumijevanje svega što ti se događa, što jesi i nisi, bilo potrebno. Jer bez prethodnog razumijevanja, i postanka tog razumijevanja  što je um, duh, bog ne bi znali da smo ljubav, Bog i ja jedno.

Opis tog biće-stanja (ljubav) nadilazi sve naše zamisli i riječi. Što god bi rekli ili opisali To, nije to. Shvaćaš da toliko raznih pokušaja opisa, kako reći istinu o tom preplavljujućem stanju svjesnosti izmiče, izostaje jer opisom, TO ne bi bilo ono što jeste

Jasno ti je da TO, za koje svi najviše vole reći Ljubav treba i je tako mistično, mada je TO tajna samo Umu, ali ne i Stvarnom Tebi.