Za Sokrata je ta osnova bila Agathon. Apsolutno dobro. To znači: apsolutna istina. Nasuprot njemu, sofisti su smatrali da je istina ono što njima koristi.

Kad govoriš, imaj na umu Sokrata. On je došao na Zemlju da bi razorio koban utjecaj sofista. Da on nije došao, Kali juga bila bi još destruktivnija. Sokrat je došao da bi razorio moć i utjecaj sofista koji su naučavali da ne postoji istina, ne postoji darma, ne postoji svemogući Bog. Kako je to Sokrat učinio? Kako je oduzeo moć svojim protivnicima? Ljubavlju! On ih je uvijek hvalio. Bio je prosvijetljen pa je znao kako će završiti njegova inkarnacija na Zemlji. Unatoč tome nije rekao niti jednu lošu riječ o onima koji su mu htjeli naštetiti i koji mu i naštetiše. Sasvim suprotno, o svojim je protivnicima uvijek pozitivno govorio i isticao njihove pozitivne osobine.

Sofisti su se, međutim, protiv Sokrata borili svim sredstvima.

Nedostatak znanja ima uvijek loše, a često i katastrofalne posljedice. Zato kažem: tvoja je najveća neprijateljica neznanje. Što si veća neznalica, tim više vjeruješ da nešto znaš. Što ljudi više vjeruju da nešto znaju, mjesto da stvarno znaju, tim su više uvjereni u svoje zablude. Ovo je na prvi pogled začuđujuće. Pri bližem promatranju brzo se pokazuje da je to samo logično. Tko ne zna, ne zna niti što ne zna, a niti da ne zna, kao niti to da je neznalica. On vjeruje da zna, jer ne zna da ništa ne zna. Upravo je takav slučaj bio kod sofista. Sofisti su bili akrobati govora, ali i neznalice. Znali su se vrlo okretno služiti riječima. No slično Homeru, u svom vidokrugu nisu imali ono najbitnije, naime istinu. On je bogovima pripisao sve negativnosti koje je uopće moguće zamisliti. Naime, istina je ono najbitnije. Sofisti su smatrali da je bitno zadržati pravo. Svojatanje prava karakteristično je za maju, za privid. Za onog tko je još u potrazi, tko je podložan prividu, za toga je najvažnije da ima pravo – a da ne želi znati je li u istini.

Kako se ponašao? Krajnje skromno! Nije isticao svoje beskrajno znanje, nego se držao onog svog poznatog: «Ja znam da ništa ne znam!»

Postavit ćeš opravdano pitanje: «Ako je Sokrat bio ravan Bogu, ako je sve znao, zašto je onda govorio: Ja znam da ništa ne znam!? Nije li to u osnovi bila laž?» Ovo je jako važno pitanje. Čim je Sokrat nešto rekao, pokazalo bi se koliko je znao. Ključ je poznate izreke u riječi Ja. Izreka kaže: «Ja ništa ne znam. Nasuprot njemu, Bog zna sve!» Sokrat je kao prosvijetljeni bio toliko skroman smatrajući da on kao osoba ništa ne zna, da samo Bog zna sve i da ono što zna, zna samo zato što mu to kaže njegov daimonion, njegov dobar duh. To je bio jedan dio istine. Drugi je bio u Sokratovoj spoznaji da samo znanje nikoga ne može uvjeriti. Riječi su gotovo uvijek, slabije od djela. Posebno ako se radi o tome da se neznalicama, onima koji ne vjeruju kao i onima koji su samouvjereni odnosno uvjereni u svoj ego, nešto objasni.To je na izvjestan način bilo ispravno

Moramo opet u obzir uzeti razliku između ega i Sebstva. Istina uvijek koristi Sebstvu, ali ne obavezno i egu.  Sokrat je već prilikom svojih razgovora sa sofistima primjenjivao tehnike koje danas nanovo otkrivamo: on se spram svog sugovornika uvijek odnosio s najvećim poštovanjem. Uvijek mu je govorio koliko ga cijeni. Uvijek ga je hvalio i uvijek se prema sugovornicima ponašao obzirno i ljubazno.

Jedna od najvećih životnih istina glasi da se ego jednog dana mora rastočiti, najkasnije prilikom smrti ili bogoostvarenju. Shvatljivo je da ego ovo znanje i ovu istinu ne želi prihvatiti.

Sai