Takav čovjek raskida okove privrženosti, te bježi iz zatvora svijeta, kao što lav bježi iz kaveza. Ova se sloboda postiže kad se osoba liši neznanja i njegovog paralizirajućeg efekta.

Jivanmukta

pokazuje svojim životom i djelom, stvarnost Brahmana i iluzornost imena i oblika relativnog svijeta. Prešavši sâm ocean rođenja i smrti on pomaže drugima da dosegnu obalu besmrtnosti. Takav čovjek a ne erudit ili teolog održava religiju živom.

Jivanmukta

je oslobođen rezultata svojih djela. Nakupljene impresije prošlih djela, koje u slučaju neprosvjetljene osobe uzrokuju buduća utjelovljenja, ne mogu u ovom slučaju donijeti ploda. Djela koja čini nakon doživljavanja nirvikalpa samadhija ne vezuju ga jer je oslobođen želja i ega. Bilo da je u samadhiju ili da je svjestan vanjskog svijeta, njegovo prosvjetljenje jest postojano a njegovo blaženstvo stalno. Iako ponekad drugima izgleda poput neprosvjetljene osobe, s obzirom na glad, žeđ ili spavanje, on ipak nikad ne zaboravlja svoju stvarnu prirodu Besmrtne Svjesnosti.

Oslobođen želja, briga i strahova, on nije poistovjećen s tijelom premda ga još uvijek ima.

Iako izgleda aktivan, on je oslobođen ideja o «ja» i «moje». On nikad ne zaboravlja da je Duh unutar njega uvijek spokojan, unatoč aktivnosti guna u njegovom tijelu. On ne prebiva u prošlim zadovoljstvima, ne razmišlja o budućnosti, a ravnodušan je prema sadašnjosti. Potpuno slobodan od iluzornog pojma o fizičkoj individualnosti on je svjestan svog identiteta sa svim bićima. On je svjestan da osjeća kroz sva srca, da hoda svim stopalima, da jede svim ustima i da misli svim umovima. On bol i zadovoljstvo drugih smatra vlastitim bolom i zadovoljstvom. Fizička smrt i rođenje ne znače mu ništa, a promjene na tijelu su kao promjene odjeće ili kao da ide iz jedne sobe u drugu. Za takvu osobu doista možemo reći da postoji, jer je postala jedno s Postojanjem; da zna jer je postala jedno sa Znanjem; i da uživa blaženstvo jer je postala jedno s Blaženstvom Apsolutom. Ona se ne treba ponovo vratiti svijetu tame; budući da je ušla u svijet Svijetla. Ako ga suosjećanje prema čovječanstvu potakne da ponovno zauzme tijelo, on se rađa kao slobodna duša uvijek svjesna svoje božanske prirode.

Premda jivanmukta živi u svijetu raznolikosti, njega ne diraju parovi suprotnosti. On na sve gleda jednako. Budući da ne vidi razliku između jive i Brahmana ili između Brahmana i univerzuma, on uvijek uživa unutarnji mir i blaženstvo; bilo da ga muče zli ili ga da ga obožavaju dobri, on ostaje nepomućen/spokojan. Njegovo suosjećanje prema živim bićima je bezgranično.

Vanjski svijet ne može uzrokovati ikakvu promjenu njegovog Jastva-Sebstva, baš kao što i rijeke koje se ulijevaju u ocean ne mogu pomutiti ogromne beskrajne vode oceana. On je iznad svetih spisa i društvenih konvencija, iznad je etičkih imperativa. Iskorijenio je sve zle sklonosti i sebične želje. Krase ga velike etičke vrline poput poniznosti, nesebičnosti, čistoće, ljubaznosti i suosjećanja, koje je postigao ustrajnom vježbom prije postignuća Znanja, radi pročišćenja uma. On se kreće slobodno, zemlja je njegova postelja a nebo krov. Jivanmukta tumara avenijom Mudrosti, a njegova razbibriga jest u Vrhovnom Brahmanu. Na njemu ne mora biti vanjskih znakova svetosti.

Oslobođen želja, bez privrženosti čulima on uživa u materijalnim objektima, ali nikad ne zaboravlja svoje svemoćno Božansko Sebstvo. Ponekad budala, ponekad mudrac, katkad kraljevski divan; ponekad lutajući a ponekad s dobrodušnim izrazom lica, nekad poštovan a nekad vrijeđan, ponekad nepoznat – tako živi realizirani čovjek, uvijek sretan u Znanju Apsoluta. Iako je bez bogatstva, ipak je zadovoljan. Premda bespomoćan ipak je obdaren strahovitom moći; iako neprivržen objektima čula, ipak je vječno zadovoljan, premda djeluje ipak je neaktivan; premda uživa u plodovima rada ipak je nedirnut njima; iako posjeduje tijelo nije poistovjećen s njim; premda izgleda poput konačne duše, ipak je sveprisutan i beskonačan. On niti usmjerava čula na objekte niti ih od njih odvaja nego gleda na stvari poput nepristranog svjedoka, te ne gaji ni najmanju želju prema plodovima djela, um mu je potpuno opijen nerazrijeđenim eliksirom Blaženstva Atmana.

Jivanmukta

više ne brine o okovima ili Oslobođenju, jer oni doista ne pripadaju Atmanu, Vrhovni Duh je uvijek slobodan. Okovi i sloboda su svojstva uma, a um je lažno naređen Duši. U vlastitim sebi nametnutim okovima, neznalica se zapliće i bori se za emancipaciju. Međutim, kaže se inspirativnim riječima Upanišada: «Nema niti smrti niti rođenja, niti borbe niti vezane duše, niti tragaoca za Oslobođenjem niti oslobođenog – ovo je jest doista konačna istina».

Oslobođena duša živi u tijelu, tako dugo dok traje zamah/inercija prošlih djela

. Čovjek može izvana ostati neaktivan, blagoslivljajući svijet sa svojim mislima punim sućuti, ili se može angažirati u različitim djelima, za dobro sviju; međutim ništa što čini ne smije biti u suprotnosti sa Istinom ili Znanjem. On prebiva u fizičkom tijelu te može doživjeti bolest, starost i raspadanje, a to su svojstva svih materijalnih oblika. Budući da ima organe čula, može biti slijep, gluh ili deformiran na razne načine. Može osjećati glad ili žeđ, ipak iako može trenutno doživjeti – svojstva tijela, čula i uma – ona nikad ne zavladaju njime. Nakon što je jednom shvatio njihovu ništavnost, on ih više nikada ne smatra stvarnim, pa ipak uživa u izvođenju trika, na zadovoljstvo svog srca. U skladu s tim, rečeno je: «Onaj koji ne vidi ništa u budnom stanju, kao što ne vidi ni u dubokom snu bez snova; onaj koji premda vidi dualnost, ne vidi je u stvarnosti jer vidi samo Apsolut,- on i nitko drugi jest znalac Sebstva. To jest istina».

S prestankom djelovanja inercije svoja prošla djela, jivanmukta je spreman da napusti ovaj svijet. Njegovo umiranje nije poput umiranja drugih ljudi. Bhagavadgita kaže da on napušta tijelo baš kao što i čovjek odbacuje svoje staro i istrošeno odijelo. Upanišade izjavljuju da izlazi iz tijela čišći i svjetliji, poput zmije iz svoje košuljici. Njegova se duša neće ponovno inkarnirati već će se stopiti sa Apsolutnim Brahmanom, ne ostavljajući nikakvog traga o vlastitoj odvojenom postojanju.

Kao što mlijeko uliveno u mlijeko postaje sve jedno, kao što voda ulivena u vodu postaje jedna voda, kao što ulje uliveno u ulje postaje sve jedno ulje, tako i prosvijetljena duša uronjena u Brahmana postaje jedno s Brahmanom. Slobodna duša čak i dok prebiva u tijelu, nakon odbacivanja tog tijela postiže Vrhunsku Slobodu u Apsolutu te se potpuno stapa u Svjetlu, miru Znanju i Stvarnosti.