"Ljudi putuju pa se dive visovima planina, divovskim valovima mora, dugim tokovima rijeka, širokom prostranstvu oceana i kružnom gibanju zvijezda; a pored sebe prolaze i ne čude se ničemu." (Sv.Augustin)
Prolaznost. Noćna vožnja autocestom. Ispred prednjeg prozorskog okvira automobila postoji samo fiksirani pogled na istovjetni dugosatni prizor-crni, izduženi, betonski trokut ceste kojom se krećete, s osvijetljenim bijelim linijama po njoj. Koliko god da odmičete na svom putu prema cilju, prizor je konstantno isti. Kao da stojite na jednom mjestu, a prizori oko vas se kreću i mimoilaze vas. Uhvaćeni ste u trenutku koji vas hipnotički uvodi u trans. Samo gledate. Čak vas i misli zaobilaze većom brzinom nego inače. Sve je nekako prazno… Sve je prolazno. Najlakše vam je uočiti neke detalje oko sebe koje želite što bolje upiti jer ste svjesni da ih možda nikad više nećete vidjeti. Ali, na takav način ne doživljavate sebe. Sebe uvijek postavljate u drugi plan i važniji su vam osjetilni doživljaji koje primate izvana nego reakcije na te iste doživljaje koje vam tijelo reproducira iznutra. Sve proizlazi iz straha od prolaznosti - emocije, životni trenuci i radnje te životni periodi. Na temelju istog stvorit će se tisuću potkategorija strahova na specifične životne čimbenike. Grčevito ćete se uloviti za određene stvari koje vam pružaju zadovoljstvo u životu i bit će vam lijepo, iako će u dubini vas određena vrsta straha strepiti u iščekivanju prolaznosti tj. prestanka onog u čemu uživate.Sve je to pomalo smiješno kad malo bolje razmislite, jer sve je to iracionalno kad ništa od toga neće zaustaviti vrijeme i prolaznost će se opet dogoditi.
Kako vi živite? Bojite se prolaznosti jer ste naučeni da ona donosi bol. Toliko puta vam se u životu dogodila situacija u kojoj ste osjetili isti onaj gadni osjećaj ukočenosti unutarnjeg bića, kao da se sakrilo u najmanji tjelesni otvor i sad vas od tamo guši. Većina vas ima averziju prema pojmu "bol" jer vam to automatski budi traumatske doživljaje iz vaše prošlosti, i kao deja vu vraćaju vam se u svijest osjećaji koje ste tada iskusili. Prve vrste takvih trauma vjerojatno su iz perioda kad ste bili vrlo mali i nezaštićeni pa je ta vrsta traume na vas ostavila najdublji trag, iako vi toga niste ni u pola svjesni. Možda ste kao mali ozlijedili nos. Potekla vam je krv iz njega i po prvi put ste osjetili topli okus krvi u svojim ustima koji vam se nije svidio. Danas, kao odrasla osoba, možda upravo zbog toga imate odbojnost prema krvi i čim ju vidite postane vam muka.
Većina ne shvaća da ne postoje dobre i loše emocije ili stanja, da je sve to jedna te ista stvar ali manifestirana u drugačijem obliku. U tom smislu je sve nesvjesnost jer u duhovnosti i svjesnosti ukoliko je Istina prihvaćena emocije i porivi čula su transcendirani kao aspekti materije.
Isto kao što će proći predivan period nekog odnosa u kojem ste bili puni života, tako će proći i njegov stresan period. Ti periodi će vam se urezati u memoriju kao uspomene i još jedno iskustvo više, ali će i proći. Vračanje na prošlost, maštu i siječanja također je nesvjesnost i sužavanje svijesti. Jedina razlika je što će stresan period biti burniji ako ste se vezali, i ovisite o utjecajima okoline. U ljudskoj je prirodi da se vežete za sve - od omiljenog namaza za kruh do idealne vizije o osobnom napredovanju, i ovisnosti od mišljenju drugih. Ali, opet i iz toga možete nešto naučiti, ukoliko se krećete vertikalom duha. U životu se stvari ne mogu niti odvijati drugačije kad je sama paradigma života prolaznost. Vama je to teško prihvatiti i razumjeti. Zbog toga se najviše vežete za sam život i najteže od svega vam je prihvatiti smrt kao takvu.
Kako sve u svijetu funkcionira kroz oprečnost, tako su i život i smrt jedna od tih dualnosti. Čovječanstvo razmišlja o smrti kao o najvećoj životnoj prepreci. Ono živi u užasnom strahu od smrti, ali kako može uživati u životu kad ga neprestano prati prolaznost vremena i približavanje tog "kobnog trenutka"?! Tako život postaje totalni apsurd i jedna od najglobalnijih prolaznosti bliska svakome od vas. Taj strah od smrti je postojan zato što većina ne iskorištava svoje vrijeme na adekvatan način, okrenuti drugima umjesto sebi pa im ga nikada nije dovoljno. Svjesni su da uzaludno upražnjavaju svoje sate, a sat im u glavi otkucava tik-tak, tik-tak … Vjerovali ili ne, svatko od vas ima upravo onoliko vremena koliko mu treba, samo ako je svjestan te činjenice i činjenice što s tim vremenom učiniti u vezi sebe i svrhe života. Paradoks je taj što si vi sami namećete aspekt prolaznosti. Uporno razmišljate o tome kako vrijeme strahovito brzo prolazi, kako imate puno godina i kako ste jako stari. Razmišljate o onome što bi se moglo dogoditi za pet dana ili za pet godina ili se u istom tom vremenskom intervalu vraćate u prošlost…
Koliko dugo ćete dopustiti vanjskim silama da utječu na vaše stavove, toliko ćete ponavljati krug zablude. Izbor je, kao i uvijek, na vama.
Pokušajte zato sanjati ono što želite sanjati, idite kamo želite ići i budite što želite biti jer samo je jedan život i samo je jedna prilika da učinite sve ono što želite učiniti sa sobom, svojim životom a najvažnije što stvarno odabirete biti.Kako god da se postavite u životu, prolaznost će uvijek u njemu biti prisutna. Ovisi samo hoćete li ju percipirati kao strah ili san, kao privid ili ćete sebe razumjeti tko vi ustvari jeste!.
Ako se još uvijek bojite prolaznosti, znajte da je ona jednako iluzija kao što je to i sam život.
Pa čega se vi zapravo bojite i zbog čega brinete?
irida
bglavac
