Kalassu: Jednom kada smo napuštali Svamija, On je gledao u nas te je pokazao u naša tijela rekavši: „Ovo su sada moja tijela, a ovo,“ pokazao je na Sebe „ovo je sada vaše tijelo i mi sada zajedno idemo igrati igru života. Sada se možemo igrati bilo čime, čime poželimo, poštujući samo jedno pravilo - nema vezivanja za bilo što.“  Jednostavno, zar ne? No, pokušajmo to provesti u praksi! Svami mi je jednom dao veliki test o ovom vezanje. Prije nekoliko godina baš smo se vratili iz Indije kada smo otkrili da naša kćer Shanti ima trbušnu gripu, samo to nije bila gripa, bio je to meningokokni meningitis. Mi živimo u maloj planinskoj zajednici u Idahou gdje postoji samo ambulanta. Ustvari, oni su bili spremni prevesti je u glavnu bolnicu u Boiseu, koja je udaljena dva sata vožnje od nas. Nisu nam dopustili da joj se pridružimo u ambulantnom helikopteru jer nije bilo dovoljno mjesta. Nakon što je liječnik provjerio njenu kičmenu tekućinu i nakon što smo je namazali vibhutijem izgovorivši nad njom Gayatri mantru, Johnima je otišao k njemu te ga je upitao kakve su njene šanse? On je odgovorio da kroz vrijeme koje je potrebno da se dođe do bolnice ona vjerojatno više neće biti živa. Njena je kičmena tekućina bila veoma mutna što je značilo da je ona prilično blizu smrti! Veoma malo ljudi preživi ovu bolest te ako ju i prežive, gotovo uvijek imaju teške posljedice.

U dva sata vožnje do Boisea, ja sam razmišljala o Svamijevim riječima. On je tražio od mene da imam tu djecu za Njega, ali u isto vrijeme je tražio da ne budem vezana, no koja majka nije vezana za svoje dijete? Pitala sam se: „Pa dođavola u što ti to zaista vjeruješ? Svakako je podcrtano pitanje, tko sam ja? Jesam li ja zaista majka? Slijedim li ja samo iluziju i postajem uhvaćena u dramu života? Ja znam da Shanti, koja je atma, nikada neće umrijeti. Ja znam da fizička tijela dolaze i prolaze, ali njihova bît će živjeti zauvijek. U srcu znam da ona zaista ne pripada meni niti ja njoj. Dakle, za čime ili kime ja to tugujem?“ Moram se suočiti sa svojom istinom ili ću se lako odsklizati na emocionalni put na kome ću biti majka umirućeg djeteta i bit ću svladana tugom kao svi drugi i, naravno, svijet će me poduprijeti u tom stavu! Bio je to trenutak odluke. Zaista sam se morala suočiti s istinom o tome što znam. U vrijeme dok smo stigli do bolnice počela sam uviđati da je život jedan veliki san te da imamo dnevne i noćne snove kao i to da u tim snovima ništa i nitko nije nikad bio povrijeđen. Dakle, ako je atma, koja je Shanti, željela otići ranije, onda je to dobro za nju!  Ona je očito obavila ono zbog čega je došla i više nema potrebu za svojim tijelom. U bolnici su svi gledali u nas sa tugom i žaljenjem, ali ja sam stajala čvrsto uz svoju istinu. Liječnik nas je došao vidjeti, no nije bio sretan, čak ni ljubazan prema nama. Rekao nam je da je Shanti još uvijek živa, ali je u komi te da joj on ne daje nikakve šanse da će se probuditi. Rekao je i to da ona ima još nekih osam sati vremena kroz koje se možda nešto promijeni. Ako se ne probudi kroz osam sati, otići će. Nakon toga smo se utaborili u čekaonici, pjevajući bhajane i ja sam utonula u san.

Svami mi je rekao da će me uvijek učiti kroz meditaciju, snove ili vizije. Iznenada se, u vremenu potonuća u san, pojavio Svami koji je stajao ispred mene držeći Shanti za ruku te joj je govorio: „Sve si završila! Možeš poći sa Svamijem ili se vratiti natrag i pomagati mami i tati.“ Sjećam se da sam bila samo promatrač svega ovoga. Sjećam se da sam vidjela Shanti kako gleda gore i kaže: „Ah! Vratit ću se natrag i pomagati mami i tati.“ U tom trenutku netko je dotrčao u čekaonicu, probudio me iz ovog sna te je rekao: „Ona je budna! Ona je budna i zove vas!“ Dakle otišli smo tamo trčeći i, Johnima, ti možeš nastaviti priču odavde dalje.

Johnima: Kalassu mi nije imala vremena reći ništa o svom snu. Ušli smo u odjel intenzivne njege. Tamo je bila Shanti sa senzorom na svom prstu da bi se, između ostalog, mogao pratiti rad njena srca. Ona se probudila i pogledala u nas te je rekla: „ET!“ Nije imala pojma gdje je pa smo joj rekli da je u bolnici u Boiseu te smo ju vratili u ono vrijeme u kom se sve ovo dogodilo. Budući da sam bio veoma znatiželjan rekao sam joj: „Sjećaš li se ičega?“ Rekla je: „Da!“ Još uvijek je lebdjela u i izvan svog tijela. Pitao sam: „Što se dogodilo?“ Odgovorila je: „Svami…“, a ja sam rekao: „Oh, bila si sa Svamijem.“ Ona je potvrdila. Tada sam ju pitao: „Da li je Svami razgovarao s tobom?“ Ona je odgovorila: „Aha! Pitao me je želim li ići ili ostati?“ Rekao sam: „Oh! Dakle ti si završila sve?“, a ona je odgovorila: „Da!“ Sada su već u sobi bili sestra i liječnik, a ja sam pitao Shanti: „Pa zašto si se onda vratila?!!!“ Trebali ste vidjeti njihova lica. Oboje su mislili: „Kakav je ovo strašan čovjek. Kakvog zamaskiranog demona imamo ovdje. On želi da njegova kćer umre!“ Ali onda smo rekli: „Veoma smo sretni što si nam se vratila.“ Bili smo spremni poći, ali je Shanti rekla: „Molim vas ostanite.“ Ostali smo s njom i ona se u kratkom vremenu oporavila 100%, bez ikakvih posljedica. Međutim, veoma jasno sam vidio to, da smo krenuli putem tuge i vezanosti ona se ne bi vratila. Shanti se ne bi vratila. Znam to kao činjenicu.

Dakle, mi imamo izbor u svakom trenutku svog života. Sve što mislimo, govorimo ili činimo, teče kroz nas kao 'djelo' i tako dugo dok se poistovjećujemo sa 'ja' koje nešto 'čini', onda je to učinjeno kroz mali i uskogrudni koncept o kome mislimo da smo to mi. Mi moramo paziti na svaku misao, riječ i djelo koje teče kroz nas. Moramo promatrati svaku našu akciju. Mi to možemo jer mi smo Bog, mi smo svemoćni, sjećate li se? Mi moramo promatrati svoj ego da bismo mogli u svemu uhvatiti laž. Nakon nekog vremena to postaje nova navika. Uskoro to postaje automatsko.

Kada ego želi preuzeti vlast, ti to osjećaš u svom solarnom pleksusu, kao kad postaješ ljut, kad se bojiš, kad si ljubomoran ili osjećaš simptom bilo čega drugog,  U trenutku kada to osjetiš, zaustavi sve što tog trenutka radiš i istraži odakle je to? Kakav je to osjećaj? Odakle je došao? Zašto se pojavio? Gotovo uvijek će to biti zbog nekog oblika vezanosti, koji onda stvara strah ili želju! Zašto nisam dobio ono što sam želio? Zašto ja nisam bio uključen? Zašto nisam bio tretiran na način koji sam očekivao? Većina nas je naučila (navikla) očekivati. U trenutku kada to činimo, osuđeni smo na razočaranje.

Kada Svami pita: „Što želiš?“, što mislite da On zaista pita? Govori li On vašem sveprisutnom atma-sebstvu, sebi ili vašem egu?

Atma - sebstvo je savršeno i ništa ne treba! Dakle, On pita vaš ego, što on želi?  Zašto On to čini? Zato jer želi da to imate, da uspijete u tome, da se očistite od toga. Čak i ako igramo igru i ne kažemo Mu, On svejedno zna što želimo i ipak nam to daje! 

Ovog je jutra David govorio o oslobođenju. To je prekrasna tema, ali, kao što je David rekao, većina nas nema pojma što oslobođenje uopće znači. Većina nas misli da oslobođenje znači odmor od zemaljskih inkarnacija. Dakle, imam za vas novost! Svi vi znate staru poslovicu koja kaže da nisi prosvijetljeno biće ako cijepaš drva, nosiš vodu i psuješ „k'o vrag“, ali jesi prosvijetljeno biće ako cijepaš drva, nosiš vodu i smiješ se „k'o vrag“! Vidite li da svakako i dalje cijepate drva i nosite vodu! Fizičko tijelo i dalje mora izvršavati svoje zemaljske obaveze.

Svami kaže da tako dugo dok postoje karmički ostaci, misli na djela koja smo izveli u prošlosti, tada nije važno jesmo li ostvareno biće ili ne, mi moramo iskusiti plodove tih ostataka jer smo ih mi stvorili. Prepoznajte to da sve situacije koje doživljavamo da smo ih sami stvorili sa svrhom da naučimo određene lekcije, a ako ih ne naučimo, onda će se one ponavljati. To je zaista tako jednostavno. Mi stvaramo sve prilike. Nema neke izvanjske sile, nema Svamija u narančastoj haljini, nema sveprisutnog Boga sa bijelom bradom koji nam postavlja karmu. Mi smo ti koji igramo igru života i mi smo ti koji stvaramo prilike (ili neprilike - op. prev.)

Kalassu: Onih davnih dana imali smo veoma blizak kontakt sa Svamijem. Jednom smo bili u Njegovom vrtu u kom se je On igrao sa Svojom slonicom Gitom pa kako su tu bili i studenti sa koledža On je donio Svoju novu Polaroid kameru. U to vrijeme Polaroid kamera je bila sasvim novi proizvod u Indiji. Načinili smo njome nekoliko fotografija Gite, Svamija i studenata te smo promatrali kako se film razvija pred našim očima. Zatim je Svami dao svima da vide te fotografije. Onda je hodajući između nas rekao: „Znate, um je kao kamera, oči su leće, a meko, toplo srce je filmska emulzija. Kamera snimi Svamijevu sliku i sada je Svami utisnut u vaše srce zauvijek. To je najbolja slika koju treba imati.“ Onda se okrenuo i otišao dok smo mi razmišljali o ovoj primjedbi. Shvatili smo da nas je upućivao prema unutarnjem Svamiju, koji se od samog početka nalazi tamo gdje nam je pokazivao.

Već prvi put kada je razgovarao s nama, rekao je: „Sve izvanjsko je iluzija.“ Upozorio nas je da ne pridajemo previše pažnje vanjskom Svamiju, nego da se usredotočimo na unutarnjeg, na našu svijest. „Ja ću uvijek biti tamo“, rekao je, “kao vaš unutarnji Svami, kao sveprisutni dio vas. Vi jeste Svami pa sada djelujte prema tome.“ Učio nas je ovom našem pravu od samog početka iako ovo nije dijelio otvoreno s masama. Nepotrebno je napominjati da je na ovo skretao pažnju u mnogim Svojim govorima. Bio je uvijek tako izravan s nama.

Rekao bi: „Zaboravite lik, odmah sada. Ne smatrajte ga posebnim. Mi smo isti, potpuno isti.“ Međutim ja to nisam mogla prihvatiti. Željela sam Ga učinit posebnim jer sam željela da vodi brigu o meni. Željela sam Ga štovati kao Boga, ali kada štujete Boga onda se javlja odvojenost. Vi više niste jedno s Bogom.

Štovanje Boga je izvanredna stepenica za postizanje cilja, ali jednoga dana morate poći iznad toga. Morate napredovati prema slijedećem koraku prema gore, a Svami kaže da ste vi taj sljedeći korak!

On kaže da je On samo odraz onoga što mi jesmo. Ljubav koju vidimo u Svamiju je naša vlastita ljubav koja nam se savršeno odražava natrag. Od samog početka Svami nas je poučio da sve što postoji izvan nas, sve što mi primjećujemo na bilo kom stupnju, bilo fizičkom, astralnom ili kauzalnom, samo je iluzija, san. Bog sanja sve ovo pa tako i mi, kao Bog, sanjamo to isto.

Johnima: Kada smo svirali na koncertu za Svamija za vrijeme ljetne škole, na kraju

koncerta koji obično traje 45 minuta ili otprilike toliko, On bi se nagnuo k nama te bi rekao: „Ima li neka nova pjesma?“

Konačno smo shvatili da je želio da stvorimo odmah sada jednu novu jer je bio umoran od onih drugih. Jednog posebnog dana bili smo na pozornici ispred nekoliko tisuća ljudi kad je Svami pogledao u nas, nasmijao se te je rekao: „Ima li neka nova pjesma?“ Bili smo veoma tihi gledajući gore prema Njemu. Gledali smo u Njegove oči, potonuvši u svoje sebstvo, sveprisutni dio nas samih, i nadahnuće je došlo. Stavio sam ruke na gitaru i akordi su počeli dolaziti dok je pjesma tekla, a kad smo zapeli s riječima Svami ih je stavio u nju umjesto nas. On je pjevao s nama.

A sada bih želio završiti s pričom. Ovo nije priča iz prve ruke jer mi nismo bili tamo, ali nam ju je ispričao netko tko je bio.

Bio je jedan poznati mudrac na Himalaji koji je došao vidjeti Svamija. Svami mu se pojavio u meditaciji te mu je rekao da dođe. Mudrac je doveo sa sobom neke svoje učenike. Neki od tih učenika bili su također i Svamijevi poklonici pa su željeli biti sigurni da će njihov guru razgovarati sa Svamijem. Međutim, mudrac je bio potpuno zadovoljan da anonimno sjedi negdje otraga u daršan prostoru. Unatoč njegovim protestima, njegovi su poklonici insistirali da sjedne sasvim naprijed te budući da su imali neku vezu sa ašramskim osobljem uspjeli su ga smjestiti u prvi red, točno pored vrata kroz koja Svami izlazi da bi dao daršan. Svami se pravovremeno pojavio te kada je prolazio pored mudraca samo je krajičkom oka kratko pogledao u njega. Nije ni pokušao razgovarati s njim, a niti je dao do znanja da ga je prepoznao. Kad je daršan završio, mudrac je bio u blaženstvu, ali su njegovi studenti bili jako uzrujani. Kako se Svami usudio ne prepoznati njihovog gurua i ne razgovarati s njim?

Mudrac im se nasmiješio te je rekao: „

Vjerujete li vi da je Sai Baba Avatar?“

Oni su odgovorili: „Da!“, na što je mudrac opet odgovorio: „Ne, ne vjerujete, zato jer da ste vjerovali da je Avatar, onda biste također znali i to da je samo jedan letimičan pogled krajičkom Njegova oka, sve što ćete ikada trebati u cijeloj ovoj kreaciji.“              

Izvornik: http://www.ramalacentre.com/newsletter09_00_05.htm

 

Prevela: Lidija Horvat, travanj, 2009.god.