Ja je prva misao koja se rađa s nastankom čovjekove svijesti, te ujedno i posljednja misao koja ga prati do vrata kroz koja ponire u stapanje.
“Ja sam početak, sredina i kraj svega”, kaže se u Bhagavad-giti. Ovakvo
Ovakvo stanje ne može se opisati. Može se samo doživjeti. Indijski ga yogini nazivaju “nirvikalpa-samadhi”, a kršćanski mističari “svijeta ekstaza” ili “unio mystica”. Nazivi mogu biti različiti, ali je doživljaj isti. U Bhagavad-giti Krishna daje narednu uputu onome tko je u potrazi za Bogom:
“Valja da sjedi u osami, izdvojen, u svetoj predanosti i utonuo u BOGA, vladajući čulima i mislima, lišen želja i na čistome mjestu, ni suviše niskom, ni suviše visokom.
Ondje valja da sjedi na travi i u srnećoj koži, a marama, koja mu obavija bedra, neka mu bude posjed, duše i srca okrenutog samo jednome, gospodar svojih čula i misli, mirujući u svojem sjedištu, neopterećen, tako valja vježbati yogu, kako bi postigao čistoću duše, privržene Bogu. Neka njegovo tijelo, glava i vrat budu nepokretni, a pogled čvrsto uperen u vrh nosa.
Valja se posvema osamiti i ne brinuti ni o čemu.
Ispunjen duševnim mirom, bez ikakva straha i nepokolebljiv u vjeri, misleći samo na MENE i utonuo u MENE, predat će MI se svim svojim bićem. I mirujući tako postojan u meni, moćni vladar u vlastitom carstvu, pronaći će mir i postići nirvanu.
Iskonsko blaženstvo ispunit će dušu kada se u bezgrešnom srcu, što je vezuje uz BOGA, nijedna želja više ne pojavi. Onaj tko se tako postojano sjedini s BOGOM i žrtvuje samoga sebe, osjetit će beskrajno blaženstvo kojim će ga ispuniti stalna prisutnost BOGA.
Sjedinjen s BOGOM, vodit će život BOGA, njegov duh bit će DUH BOŽJI u svim stvarima i stvarno postojanje svih stvari u njemu.
Onoga, TKO ME U SVIM stvarima spozna kao JEDNOG I NAJVIŠEG i svaku stvar u MENI, zadržat ću i on ME neće napustiti, ma kako se odvijao njegov izvanjski život.
U onome, tko ME spozna kao SVEPRISUTNOG koji živi unutar svih bića, živjet ću JA i on u MENI, ma kakva bila njegova sudbina na zemlji.”
(Bhagavad-gita, 6. pjevanje)