Osvrt na haiku zbirku, LASTOVKE,

Dimitar Anakiev, Ljubljana, 1998.

Stvarni i osnovni oslonac svakog umjetnika je obracanje samome sebi, a da bi postali i dobri filozofi, preduvijet je sposobnost da se cudimo. Ono krucijalno sto me je dugo godina proganjalo u ranoj mladosti, bilo je da cu:"ziveci zivot,spoznati i smrt". Isto tako razmisljanjem o smrti, spoznat cu zivot. Zacudno, - sto je to zivot, sto je to smrt?

/Dugi crni tunel/u potpunosti uspava/jutarnje misli./;
/Dolg crni tunel/popolnoma uspava/jutarnje misli./

Kako je fantasticno i cudnovato zivjeti. Pusten u cudan svijet, susrecem druge, pozdravljam i zajedno smo jedno vrijeme. Onda se gubim i nestajem tako naglo i neopravdano kao sto sam jednom i dosao.

/Granicno kamenje/nadgrobni spomenici/vojnika./;
/Mejni kamni/nadgrobni spomeniki/vojakov./

Zivot i smrt su dva lica jedne te iste stvari, kako je vec napisano: "Smrt i daje zivot i ubija ga; ona je pocetak i kraj."

/Najblizi Bogu/pepeljasti golubovi/na crkvenom krovu./;
/Najbliziji Bogu:/pepelnati golobi/na cerkveni strehi./

Citajuci zbirku haiku pjesama "LASTOVKE" u meni se ujedno bude nostalgicna sjecanja, koja u sebi nose ceznju i zelju koja se ne moze ostvariti, ona me vraca u rano djetinjstvo. Kraj svake skolske godine, izazivao je kod mene ljetnu groznicu odlaska na ferje,kod djeda i bake. Iz godine u godinu, pratio sam staru dobro poznatu sliku: zitna polja koja prate prugu, duga voznja vlakom,zatim sela, sumarci, poljski putovi, usnulost okolisa kao u caroliji. Drago djedovo imanje,uz kucu,na drugom kraju gazdinsva imalo je i veliku staju sa sjenikom. Uz krave i po koje tele, u njemu su obitavale i lastavice. Razdragani cvrkut i akrobatski let ispunjavao bi me sjetom.

/Kako savrseno,/kako lijepo i njezno/leti lastavica./;
/Kako gracilno,/kako lepo in nezno/leti lastovka./

/Tokom leta/lastavica se igra/i zivi./;
/Med letom/lastovka se igra/in zivi./

/Lastavice lete/i ispisuju zive,/neznane puteve./;
 /Lastovke lete/in izpisujejo zive,/neznane potke./

Prema mnogim predajama u mitsko doba svi ljudi su mogli da lete; svi su mogli stici na Nebo bilo na krilima neke cudne ptice, bilo na oblacima. Istaknimo da su takve moci cisto duhovne prirode: "Let" izrazava jedino ostroumnost, razumijevanje tajnih stvari ili metafizickih istina.

 "Ostroumnost"(manas) najbrza je od svih ptica." veli Rid Veda(VI,9,5). A Pancuvimca Brahmana (XIV,I,13)istice: "Onaj koji shvaca ima krila."

/Jato bijelih ptica/sate i sate kruzi nad/zelenom rije- kom./;
/Jata belih ptic/ure in ure krozi nad/zeleno reko./

/Iz kise u maglu,/iz magle u kisu/- crna pticica./;
/Iz dezja v meglo,/ iz megle v dez/- crna pticica./

/Izmedju sivog neba/i mutne rijeke/igra lastavica./;
/Med sivim nebom/in motno reko/igra lastovki./

Kroz mit o dusi, omogucit cemo mitsko zamisljanje duse u obliku ptice i shvacanje ptica kao vodica dusa. Taj magijski let istovremeno izrazava samostalnost duse i ekstazu. Ekstaticki let duse, uspinjanje na Nebo, u zabranjene predjele, u nebeske visine, smatra se posvecenom. Boreci se izmedju sna i jave, poput, ne malo puta dozivljenog "u snu san", Dimitar Anakiev vraca me u ranu mladost. Na tome mu veliko hvala.

--------------- Pisano u Rijeci, 14.07.1998.g. Borivoj.Bukva. http://budan.blog.hr/