Razgovori sa SRI NISARGADATTA MAHARAJ

M: Nesebičan rad vodi do šutnje jer kad nesebično radiš ne moraš tražiti pomoć. Budući da si ravnodušan prema rezultatima svog rada, spreman si raditi s pomoću najnepogodnijih sredstava. Ne brine te jesi li dovoljno nadaren ili odgovarajuće osposobljen. Ne tražiš od drugih ni priznanje ni pomoć, već samo činiš ono što se treba činiti prepuštajući uspjeh i neuspjeh neznanom. Budući da je sve uzrokovano bezbrojnim činiteljima, znaš da je tvoj osobni napor samo jedan od njih. Pa ipak, moć čovjekova uma i srca toliko je čarobna da se događa i ono najnevjerojatnije kad se ujedine njegova volja i ljubav.

P: Zašto je loše moliti za pomoć ako je neki posao vrijedan toga?

M: Zašto je uopće potrebno moliti za pomoć? To samo odaje slabost i zabrinutost. Radi svoj posao i univerzum će raditi s tobom. Naposljetku, i sama ideja ispravnog djelovanja dolazi od neznanog. Zato sve rezultate prepusti njemu i samo obavljaj nužne radnje. Ti si tek jedna od karika u dugom lancu uzroka. Načelno, sve se događa jedino u umu. Kad nešto radiš punim srcem i postojano, to se događa zato što je funkcija uma uzrokovati da se nešto dogodi. Zapravo ništa ne manjka i ništa nije potrebno. Cjelokupni rad odvija se samo na površini, a u dubinama vlada savršen mir. Svi tvoji problemi nastaju zato što si definirao i time ograničio sebe. Kad ne misliš da si ovo ili ono, svi sukobi nestaju. Bilo kakav pokušaj rješavanja vlastitih problema mora propasti jer ono što je uzrokovano željom može se uništiti samo kad se želje oslobodiš. Zatvorio si se u vrijeme i prostor, stisnuo si se u raspon jednog ljudskog životnog vijeka i obima tijela te tako stvorio bezbrojna sukobljavanja između života i smrti, užitka i boli, nade i straha. Ne možeš se osloboditi problema ako ne odbaciš sve iluzije.

P: Osoba je prirodno ograničena.

M: Osoba uopće ne postoji. Postoje samo sputavanja i ograničenja. Osobu definira njihov konačni zbroj. Misliš da poznaješ sebe kad znaš što si, ali nikad ne znaš tko si. Samo se čini da osoba postoji, kao što se samo čini da prostor unutar neke posude ima njezin oblik, obujam i miris. Shvati da nisi ono što vjeruješ da jesi. Svim snagama koje ti stoje na raspolaganju bori se protiv ideje da si netko koga se može imenovati i opisati. To se ne može učiniti. Nemoj razmišljati o sebi u pojmovima ovoga ili onoga. Drugi izlaz iz ove patnje koju si sam stvorio jer si slijepo prihvaćao, a nisi istraživao, ne postoji. Patnja je poziv na samoispitivanje. Svaka bol zahtijeva istraživanje. Ne budi lijen kada treba razmišljati.
P; Djelovanje je bit stvarnosti. Nema nikakve vrline u nedjelovanju. Usporedo s razmišljanjem nešto se mora i raditi.
M: Teško je raditi u svijetu, ali daleko je teže suzdržavati se od posla koji nije nužan.

P: Za osobu poput mene to se čini nemogućim.

M:

Što ti znaš o sebi? U stvarnosti možeš biti samo ono što već jesi, a kao ono što nisi možeš se samo pričinjavati. Nikad se nisi udaljio od svojeg savršenstva. Sve ideje o samopoboljšanju predstavljaju dogovor i verbalnu tvorevinu. Kao što sunce ne poznaje tamu, tako i sebstvo ne poznaje nesebstvo. Um je taj koji spoznavajući drugo i sam postaje drugo. Pa ipak, ni um nije ništa drugo doli sebstvo. Sebstvo može postati nešto drugo, može postati nesebstvo, a ipak ostati sebstvo. Sve je ostalo pretpostavka. Kao što oblak zatamnjuje sunce, a da pritom ni na koji način ne utječe na nj, tako i pretpostavka zatamnjuje stvarnost, ali je pritom ne uništava. Smiješna je i sama ideja da se stvarnost može uništiti. Onaj koji uništava uvijek je stvarniji od onog što je uništeno. Stvarnost je vrhovni razaratelj. Svaka odvojenost, svaki oblik otuđenja i odalečenosti lažni su. Sve je jedno - to je krajnje rješenje svakog sukoba.

P: Kako je moguće da, unatoč tolikim učenjima i pomoći sa strane, mi ne napredujemo?

M: Sve dok zamišljamo da smo odvojene osobe, da smo u potpunosti odvojeni jedni od drugih, ne možemo shvatiti stvarnost, koja je u svojoj biti neosobna. Najprije moramo spoznati sebe kao svjedoka, kao nedimenzionalno i bezvremeno središte promatranja, a nakon toga spoznat ćemo sebe kao bezgranični ocean čiste svijesti, koji je i um i materija, a istovremeno onkraj obojeg.

P: Što god da uistinu jesam, ipak doživljavam sebe kao malu i odvojenu osobu, jednu od mnogih nalik meni.

M: Tvoj se osjećaj osobnosti javlja zbog iluzije prostora i vremena. Zamišljaš da se nalaziš na određenom mjestu i da zauzimaš određeni obujam. Tvoja osobnost nastaje zbog toga što se poistovjećuješ s tijelom. Tvoje misli i osjećaji dolaze u slijedu i traju u vremenu te zbog toga, a zahvaljujući sjećanju, zamišljaš sebe kao nekoga tko je trajan, dok vrijeme i prostor postoje zapravo u tebi, a ne ti u njima. Oni su samo načini percipiranja, ali ne i jedini. Vrijeme i prostor nalik su riječima ispisanim na papiru. Papir je stvaran, riječi su samo stvar dogovora. Koliko ti je godina?

P: Četrdeset osam!

M: Zašto tvrdiš da imaš četrdeset osam godina? Zašto govoriš «ja sam ovdje»? Uzrok su tome verbalne navike nastale na temelju pretpostavki. Um stvara vrijeme i prostor, a svoje vlastite tvorevine doživljava kao stvarnost. Sve je sada i ovdje, ali mi to ne vidimo. Uistinu, sve je u meni i sve postoji zahvaljujući meni. Nama ničeg drugog. Sama ideja o «drugom» predstavlja katastrofu i veliku nesreću.

P: Što je uzrok poistovjećivanja s osobom, odnosno ograničavanja sebstva na vrijeme i prostor?
M: Ono što ne postoji ne može imati uzrok. Odvojena osoba uopće ne postoji. Čak i ako krenemo od empirijskog stajališta, očigledno je da je sve uzrok svemu, da je sve takvo kakvo jest zato što je cijeli univerzum takav kakav jest.

P:

Pa ipak, osobnost mora imati neki uzrok.

M: Kako nastaje osobnost? Ona nastaje zahvaljujući sjećanju, odnosno poistovjećivanjem sadašnjosti s prošlošću i njezinim projiciranjem na budućnost. Misli o sebi kao o nekome tko postoji trenutno, bez prošlosti i budućnosti i tvoja će osobnost nestati.

P: Neće li ostati osjećaj «ja jesam»?

M: Riječ «ostati» ne može se primijeniti na to. Osjećaj «ja jesam« uvijek je nov. Ne moraš se sjećati da bi postojao. Zapravo, činjenica je da, želiš li išta iskusiti, u tebi mora postojati osjećaj bitka. U sadašnjosti se tvoj bitak miješa s iskustvom. Sve što trebaš jest rasplesti bitak iz mreže iskustava. Kad jednom spoznaš čisti bitak, kad shvatiš da nisi ni ovo ni ono, moći ćeš ga razaznavati među iskustvima, a imena i oblici neće te više zavoditi na pogrešan put. Ograničavanje sebstva sama je bit osobnosti.

P: Kako mogu postati univerzalan?

M: Ali ti već jesi univerzalan. Ne trebaš i ne možeš postati ono što već jesi. Samo prestani zamišljati sebe kao pojedinačnu osobu. Ono što dolazi i odlazi ne postoji, već svoju pojavu duguje stvarnosti. Ti znaš da postoji svijet, ali zna li svijet da postojiš ti? Sve znanje proizlazi iz tebe, kao i sve postojanje i sva radost. Spoznaj da si ti vječni izvor i prihvati sve kao da je tvoje. Takvo je prihvaćanje istinska ljubav.

P: Sve što kažeš veoma lijepo zvuči, ali kako se to može pretvoriti u način života?

M: Nikad nisi ni odlazio od kuće, a pitaš me kako da se vratiš. Oslobodi se pogrešnih ideja, to je sve. No, nikamo te neće odvesti ni skupljanje ispravnih ideja. Samo prestani zamišljati. P: To nije stvar postignuća, već razumijevanja.

M: Ne pokušavaj razumjeti! Dovoljno je da ne razumiješ pogrešno. Nemoj se oslanjati na um kako bi postigao oslobođenje. Upravo te je on doveo u ropstvo. U potpunosti se izdigni iznad uma.Ono što nikad nije započelo ne može imati uzrok. Nisi ti najprije znao što si pa to poslije zaboravio. Kad jednom znaš, ne možeš zaboraviti. Neznanje nema početka, ali može imati kraj. Ispitaj tko je neznalica i neznanje će se raspršiti kao san. Svijet je pun kontradikcija, zbog toga tražiš sklad i mir. No, oni se ne mogu naći u svijetu jer je svijet dijete kaosa. Da bi našao red, moraš ga potražiti u sebi. Svijet nastaje jedino kad se rađaš u tijelu. Da nema tijela, ne bi bilo ni svijeta. Najprije ispitaj jesi li tijelo. Razumijevanje svijeta doći će kasnije.

P: Ono što kažeš zvuči uvjerljivo, ali od kakve je sve to koristi pojedinačnoj osobi koja sebe poznaje kao nekoga tko živi u svijetu i zahvaljujući svijetu?

M: Milijuni jedu kruh, ali malo njih zna sve o brašnu. No, samo oni koji to znaju mogu poboljšati kruh. Slično tomu, samo oni koji poznaju sebstvo, koji su vidjeli ono stoje s one strane svijeta mogu svijet poboljšati. Vrijednost koju imaju za pojedinačne osobe bezgranična je jer su oni njihova jedina nada u spas. Ono što je u svijetu ne može spasiti svijet. Želiš li uistinu pomoći svijetu, moraš izaći iz njega.

P: Ali može li se izaći iz svijeta?

M: Tko je rođen prije: ti ili svijet? Sve dok svijet stavljaš na prvo mjesto, ograničen si njime. Kad jednom spoznaš, bez imalo sumnje, da je svijet u tebi, a ne ti u njemu, bit ćeš izvan svijeta. Naravno, tvoje će tijelo ostati u svijetu, ali ti nećeš biti zaveden time. Svi sveti spisi kažu da je stvoritelj svijeta postojao prije svijeta. Tko poznaje stvoritelja? Jedino onaj koji je bio prije njega, a to je tvoj stvarni bitak, izvor svih svjetova sa svim njihovim stvoriteljima.

P: Sve što kažeš ima zajedničku osnovu koja počiva na pretpostavci da je svijet moja projekcija. Ti priznaješ da govoriš o svom osobnom, subjektivnom svijetu koji ti je dan kroz vlastita osjetila i um. U tom smislu svatko od nas živi u svijetu svojih projekcija. Naši osobni svjetovi jedva se dotiču, a izranjaju i uranjaju u osjećaj «ja jesam», koji je njihovo središte. Ali, sasvim sigurno, u pozadini svih njih mora postojati jedan zajednički objektivni svijet. Svi ti osobni svjetovi samo su njegove sjene. Niječeš li ti postojanje jednog takvog objektivnog svijeta koji je zajednički svima?

M: Stvarnost nije ni subjektivna ni objektivna, ni um ni materija, ni vrijeme ni prostor. Takve podjele trebaju nekoga kome će se događati, neko svjesno odvojeno središte. Ali stvarnost je sve i ništa, sveukupnost i dio, punina i praznina. Ona je potpuno nepromjenjiva i apsolutno paradoksalna. O njoj ne možeš govoriti, u njoj možeš samo izgubiti sebe. Kad niječeš postojanje svega, dolaziš do ostatka koji se ne može zanijekati.
Svaki razgovor o mudrosti znak je neznanja. Um zamišlja da ne zna i da spoznaje. Stvarnost ne zna ništa o tim iskrivljenjima. Čak je i ideja o Bogu kao stvoritelju lažna. Dugujem li ja svoj bitak bilo kojem drugom bitku? Zato šio ja jesam, sve ostalo jest.

P: Kako je to moguće? Dijete dolazi na svijet, a ne rađa se svijet u djetetu. Svijet je star, a dijete je novo.

M: Dijete dolazi u tvoj svijet. No jesi li ti došao na svoj svijet ili se tvoj svijet pojavio tebi? Roditi se znači stvoriti svijet oko sebe kao središta. A jesi li ikada stvorio samog sebe? Je li te itko stvorio? Svatko stvara svijet za sebe i živi u njemu, zatočen vlastitim neznanjem. Sve što trebamo učiniti jest zanijekati stvarnost vlastitom zatvoru.

P: Kao što budno stanje u obliku klice postoji tijekom spavanja, tako i svijet koji dijete stvara prilikom rođenja postoji prije njegova rođenja. Gdje je ta klica?

M: Ondje gdje je i svjedok rođenja i smrti, koji se sam nikada ne rađa i ne umire. Samo je on klica kreacije, ali i njezin ostatak. Ne traži od uma da potvrdi ono što se nalazi onkraj njega. Neposredno iskustvo jedina je valjana potvrda.

Razgovori sa SRI NISARGADATTA MAHARAJ