Ego se izdiže kad se vaš osjećaj Postojanja, ili „ja jesam“, što je zapravo bezoblična svijest, zamjeni s oblikom. To je smisao poistovjećivanja ili identifikacije.

To je zaboravljanje bića, primarna greška, iluzija o apsolutnoj razdvojenosti koja stvrnost pretvara u moru.

 Od Dekartove greške do Sartrovog uvida

Dekart filozof iz XVII stoljeća, koji se smatra ocem moderne filozofije, dao je verbalan oblik te prvobitne greške u vidu poznate maksime (koju je smatrao konačnom istinom): „Mislim dakle postojim“ To je bio njegov odgovor na pitanje: „Postoji li nešto što sa sigurnošću mogu znati?“ Došao je do saznanja da je jedino u što nikad ne može posumnjati činjenica da uvijek razmišlja, tako da je razmišljanje izjednačio s Bičem, tj. Identitet –„postojim“- s razmišljanjem. Umjesto konačne istine, pronašao je korijen ega, ali nije bio svjestan toga.

Trebalo je proći skoro tri stotine godina prije nego što je jedan poznati filozof pronašao nešto u toj izjavi, što je Dekart, kao i svi ostali previdio. Njegovo ime je Žan-Pol-Sartr. On se duboko zamislio nad Dekartavom izjavom „Mislim dakle postojim“ i iznenada shvatio: „Svijest koja kaže „postojim“ nije ona svijest koja razmišlja.“ To je različita dimenzija razmišljanja. I upravo ta svijest kaže: „Postojim“

Kad u vama ne bi postojalo ništa do misao, ne biste ni znali da razmišljate. Bili biste poput usnulog čovjeka koji ne zna da sanja. Identificirali biste se sa svakom mišlju poput sanjača koji se poistovjećuje sa svakom slikom svog sna.

Večina ljudi živi na taj način, kao da šetaju u snu uhvaćeni u starim disfunkcionalnim tvorevinama uma, koje iznova stvaraju stvarnost koja liči na moru. Kad ste svjesni toga da sanjate, budni ste u snu. Pojavljuje se još jedna dimenzija svijesti.

Implikacije Sartrovog uvida su vrlo značajne, ali je i on sam bio suviše identificiran s razmišljanjem da bi u potpunosti shvatio značaj onoga što je otkrio, nove dimenzije stvrnosti.

Ego je uvijek identificiran s oblikom, potraga za sobom, koja se završava gubitkom sebe u nekom od oblika.

Oblici nisu samo materijalni predmeti i fizička tijela,-tu su i misaoni oblici, koji se neprestano uzdižu u polju svijesti. Oni su energetska tvorevina, finije i manje čvršće od fizičkih ali bez obzira na sve ipak su oblici.

Ono čega biste morali biti svjesni, kao što ste svjesni glasa u glavi koji ne prestaje govoriti, jeste tok neprekidnog i nagonskog razmišljanja.

Kada svaka misao u potpunosti okupira vašu pažnju, kad se u potpunosti identificirate s glasom u svojoj glavi i s emocijama koje ga prate, toliko da se gubite u svakoj misli i svakoj emociji, onda ste u potpunosti poistovjećeni s oblikom i samim tim nalazite se u stisku ega.

Ego predstavlja nagomilavanje misaonih oblika koji se ponavljaju i uzrokovani mentalno-emocionalnih obrazaca koji su ugrađeni u način na koji doživljavamo sebe.

Kako je i JivanMukta lijepo rekao

Tamo gdje je izvor svjesnosti Ja Jesam, to si ti. Poispoljena pažnja, je samo posljedica. Prati pažnju do njenog izvora, naići čes na svjesnost bez oblika, svjesnost Ja Jesam, prati svjesnost bez oblika (Ja Jesam bez identifikacije sa Ja Jesam, samo osjećaj Ja Jesam) i na Izvoru si onog Sto Si.

Znaći Kad jednom shvatite što je ego i kako on funkcionira odgovor je jednostavan. Kad oblici s kojima ste se identificirali nestanu, to može voditi do sloma ega, jer ego jeste identifikacija s oblicima.

Kad ne postoji ništa više s čime biste se poistovjetili, tko ste onda vi?

Kad se oblici oko vas razgrade ili se smrt približi, vaš osjećaj Postojanja, onoga što jeste, oslobođen je od veze s oblikom. Duh je oslobođen od zarobljeništva u materijalnom.

Shvatite da je vaš osnovni identitet bezobličan, poput sveprisutnog Prisustva, poput Bića koje je prethodilo svim oblicima, svim identifikacijama ili poistovjećivanjima.

Uvidite svoj identitet kao svoju savjest, a ne kao ono s čime se ta savjest identificirala. To je mir Božiji. Konačna istina o tome tko ste nije „ja jesam ovo“ ili „ja jesam ono, nego jednostavno „Ja jesam.“