Živio jedan veliki guru. O njemu se pričalo da hoda po žeravici, po vodi, po zraku. O njemu se pričalo kao o najvećemu čudotvorcu.

Jedan je mladić poželio, silno poželio, da nauči hodati po vodi.

"Neću žaliti truda ni vremena", zavjetovao se, "samo da mi je naučiti tu čudesnu vještinu! Samo da se oslobodim zemljine sile teže".

Pošao je k učitelju i kazao mu svoju želju. Ovaj ga sasluša i reče:

"Dobro. Naučit ću te hodati po vodi. Ali me moraš u svemu slušati - ne postavljati ni pitanja ni primjedbe, već bespogovorno činiti što ti kažem".

"Sluašt ću te, učitelju", obeća mladić.

Učitelj mu pokaza ležaj u kolibi, koju je dijelio s još nekim učenicima. Sutradan, u cik zore, učitelj ga probudi i naloži mu da smjesta krene u obližnje selo, i da tamo pomogne seljacima kopati vodojaz. Učenik ga bez riječi posluša. Cijeloga je dana marljivo radio u selu. Uvečer se vratio tako umoran da je jedva progutao pokoji zalogaj večere. Svalio se na ležaj i zaspao mrtvim snom.

Sutradan se zbude isto. Opet ga guru u cik zore probudi i pošalje u selo, da pomogne seljacima vršiti žito. I opet se uvečer učenik vrati mrtav umoran, i malo zbunjen.

Takvo se učenje ponavljalo iz dana u dan. Učenik je šutio, ali je tu i tamo raszmišljao nije li se možda guru zabunio šaljući ga ovako u dobrotvoran rad, a on je, zapravo, došao naučiti da hoda po vodi.

Vrijeme je protjecalo bez promjene. Selo pokraj učiteljeve nastambe bijaše vrlo siromašno, i njegovi su žitelji počesto gladovali. Učenik je radio sve što mu je učitelj zapovijedao, ali je bivao sve nestrpljiviji.

"Kad li će me naučiti da hodam po vodi"? pitao se.

Jednoga je dan, prolazeći pokraj rijeke put sela, ugledao učitelja gdje hoda po vodi. Taj ga je prizor ohrabrio.

"Očito, bliži se dan kad će mi učitelj pokazati tu vještinu", zaključi.

Te večeri učenik se približi učitelju, pokloni mu se, i upita smije li, ipak, nešto upitati. Vidjevši njegovu veliku gorljivost i tjeskobu, učitelj se smekša, i dopusti mu da ga upita što želi.

"Učitelju, koliko će još dugo trajati ova priprema do pravoga učenja"? upita učenik.

"Priprema? Do pravoga učenja"? nasmija se učitelj. "Pa ovo je pravo učenje! Pomaganje drugima je pravo učenje"!

Učenik osta razjapljenih usta.

"Kako?! Zar se nismo dogovorili..."?

"Dakako. Hodanje po vodi bilo je mamac. Da ti kažem: to hodanje po vodi je lako, ono se nauči za svega pet, šest godina.

Ali rad za druge bez plaće, bez stjecanja ugleda i priznanja - to nije lako. To se uči cijeli život".

(Indijska priča, prevela i prepričala V. K.)