Svi znamo da postoji mnogo različitih duhovnih filozofija. No, većina njih bave se dvojnošću, (Bog je odvojen od nas). Sva naša uobičajena iskustva su dvojne prirode. Dvojnost dakle nije ništa novo. Za to ne trebamo filozofiju jer je to i onako naše svakodnevno iskustvo. Samo je nedvojnost (advaita) za nas nova. Ona je nova zato jer smo mi od nje odvojeni koprenom privida.

Stoga je nedvojnost jedina prava filozofija i to je razlog zašto Sveci i Gurui ističe nedvojnu svjesnost (advaitu).

Istovremeno je ona i osobitost Indije i razlog zašlo nas Indija privlači. Mi se naprosto želimo izložiti utjecaju tih drevnih učenja. U zapadnim ih religijama ne nalazimo iako smo blagoslovljeni dubokim mističnim iskustvima koja saznajemo od svetaca, npr. Ivana od Križa, Tereze Avilske, Franje Asiškog, Židovskog mistika Basl-Schemi dr. Ako čitamo njihova djela, naći ćemo u njima to božansko Jedinstvo iako nije izraženo pojmom advaite. U njima nalazimo to direktno iskustvo; biti Jedno s Bogom.

Nedvojnost (advaita) je najuzvišenije moguće postignuče svijesti za samoostvarenje.

Sveci kao i sveti spisi

podržavaju nas u tome, da 75% svoga vremena posvetimo samoistraživanju. 75%! naše duhovne vježbe tako postaju istraživačem naše Istine: Tko sam ja?' Na to pitanje nema usmenog odgovora, ali traženje skrivene povezanosti daje odgovor. 'Ja' misao je kamen temeljac svih misli. Ako ispitujete to 'ja', nema više prostora za bilo koju drugu misao. Ono zaustavlja razmišljanje. Zatim morate tražiti izvor tog 'ja'. To postaje duhovnom vježbom (sadhana) za one koji imaju unutarnji poriv da idu tim smjerom.

To nedvojno približavanje nazivamo i sudaršanom. Kršnino oružje, disk, zvalo se sudarsana. 'Su' znači dobro, daršanu znači vidjeti. Sudarsana znači 'vidjeti dobro'. To je cjeloviti uvid, nedvojni. Pojedinci se dijele na tri vrste ljudi. Oni, koji se dolaze veselit duhovnim svečanostima zvucima, muzici, predstavama, općem oduševljenju i raskoši boja, i da bi se tu dobro osjećali. Oni, sve doživljavaju na tjelesnoj razini. Zatim su tu oni, koji se oduševljavaju ritualima, vezanima uz procesiju, prinošenje svjetala u arati, te pobožnim ugođajem. To je druga vrsta gledanja koja nastaje na osjećajnim razinama čovjeka. A onda su tu, tek malen broj onih čija je cijela pozornost poklonjena putniku u svemu, koji predstavlja slika. Slika je isto simbol kao i svijeće ili slike koje koristimo kao simbolički prikaz Jednog Boga. Za taj treći tip ljudi On je središte i tako se svečana atmosfera sa svim zvucima, utiscima i vrevom ljudi stapa u jednu viziju, viziju Božanstva, koje boravi u nutrini svakoga.

Ta vrsta vizije, je jednota, nedvojstvo. To je vizija ukupnosti kao Jedinstva. Ako imate tu vrstu vizije, onda vidite Boga svugdje.

Girija