Pitanje: Je li čovjeku ikada moguće da bude slobodan

od djelatnosti koja je usredotočena na njega samoga? Postoji li, pored slike usredotočene na njega samoga, i njegovo zbiljsko 'sebe'?

Što mislimo kada kažemo »vlastito 'sebe'«? Zapitate li koga što čini njegovo vlastito 'sebe', reći će vam: »Sva moja osjetila, osjećaji, mašta, romantični prohtjevi, sve ono što posjedujem, muž, žena, moje osobine, nastojanja, postignuća, ambicije, težnje, nesreća, radost« - sve će to za njega sačinjavati vlastito 'sebe'. Možete vi ovome dodavati i druge riječi, ali bit svega jest središte u kojemu se nalazi naše 'ja' sa svojim pobudama: »Prisiljen sam otiči u Indiju kako bih pronašao istinu«, i tako redom. Od toga središta polazi svaki naš postupak; sve naše težnje, naše ambicije, naše prepirke, naša neslaganja, naša mišljenja, sudovi, iskustva, sve je smješteno u tome središtu. To se središte ne sastoji samo od svjesnoga 'sebe', koje djeluje prema van, nego i od dublje, unutarnje svijesti, koja nije lako uočljiva i očevidna, no sve su to samo različite razine svijesti. Pitalac sada pita je li nama moguće da se oslobodimo toga središta? Zašto ga se čovjek uopće želi osloboditi? Zar zato što je to središte uzrokom podijeljenosti? Naime, naše je 'ja' aktivni element koji cijelo vrijeme djeluje; to je jedno te isto 'ja' pod različitim imenima, različite boje kože, zaposleno na različitim poslovima, s različitim položajem u strukturi društvene hijerarhije - vi ste gospodin Taj-i-taj, a netko drugi je sluga - to je sve jedno te isto 'ja' koje samo sebe dijeli na sve ove različite kategorije - u društvenome, ekonomskome i religioznome smislu.

Tamo gdje postoji ovakva podjela, mora postojati i sukob. U fizičkome smislu taj sukob očevidan, pa i dovodi do strahovitih ratova, velike agonije, brutalnosti i nasilja.

Naše se vlastito 'sebe' poistovjećuje s nekim idealom - plemenitim ili nečasnim - i bori se za taj ideal

. No, to je još uvijek 'zabluda ega'. Ljudi odlaze na hodočašća pokušaju nači duhovnost; odijevaju se u raznoraznu šarenu odjeću, ali zapravo samo stavljaju na sebe drugu odoru, drugo odijelo; u biti, svatko je od njih po jedno 'ja' koje djeluje napreže se, trudi, poriče, a duboko je vezano uz vlastita iskustva, ideje, mišljenja i čežnje. A čovjek, što dulje živi, sve više opaža da u tome središtu, u tome 'ja', leži bit cijele nevolje. A isto tako opaža i da u njemu leži bit svakoga užitka, straha i tuge. I pita se:

»Kako da se riješim toga središta i budem zbiljski - apsolutno, a ne relativno slobodan?« Posve je jednostavno biti relativno slobodan; malo nesebičnosti, malo brige za društveni boljitak, za tuđe tegobe, ali je središte stalno tu u nama i grubo nas i brutalno izjeda.

Je li se moguće apsolutno osloboditi toga središta?

Ponajprije valja primijetiti da što je veći naš napor da ga se oslobodimo, samo središte, naše vlastito 'sebe', zbog toga napora sve više jača. Kod onih koji se upuštaju u kojekakva razmatranja, pokušavajući sebi nešto nametnuti, 'ja' koje se s tim naporom poistovjećuje od njega biva zarobljeno, pa čovjek kaže: »Uspio sam», ali središte još uvijek predstavlja njegovo 'ja'.

Sloboda znači odsutnost napora;

to ne znači da svatko može raditi što mu drago, jer to i opet ukazuje na kretanje vlastitoga 'sebe'. Pa onda, što da učinimo? Ako u svoje oslobađanje ne kanite uložiti nikakav napor zato što ste sagledali istinu da se ono središte tim više opire što je vaš napor veći, što onda učiniti? Pitalac me pita postoji li, pored onoga 'sebe', što ga stvaraju misao i slike koje iz nje proizlaze, i neko zbiljsko 'sebe'? Mnogo ljudi to pita. U trenutku kada upotrijebimo riječ 'sebe', odnosno kada upotrijebimo bilo koju riječ da bismo opisali ono što se nalazi s onu stranu našega 'sebe', našega 'ja', i opet će posrijedi biti naše 'sebe'. Je li moguće biti slobodan od svojega 'sebe' - a da se ne moramo pretvoriti u biljku, postati rastreseni, na neki način ludi?

A to znači: je li moguće biti potpuno slobodan od vezanosti, a ona je jedan od atributa, jedno od svojstava našega 'sebe'. Čovjek se vezuje uz svoj ugled, svoje ime, svoja iskustva. Vezuje se uz ono što kaže.

Želite li odista biti slobodni od svojega 'sebe', to znači nevezanost, ali ona ne znači da se morate od svega odvojiti, postati ravnodušni, bešćutni, iz svega se isključiti, jer je to i opet djelovanje vašega 'sebe'. Ranije je ono bilo vezano, a sada kaže: »Neću se vezati«. A to je i opet kretanje našega 'sebe'.

Kada u vama postoji zbiljska, duboka, temeljna nevezanost, koju ste postigli bez napora, tada iz toga dubokog osjećaja nevezanosti proizlazi odgovornost. Ne odgovornost prema vašoj supruzi, prema djeci, nego duboki osjećaj odgovornosti.

Hoćete li tako postupiti? To je pravo pitanje. O svemu ovome možemo do u nedogled govoriti, uobličavati to u raznorazne riječi, ali kada dođe trenutak za provjeru, trenutak da prijeđemo na djela, da odluke ostvirimo, kao da to ne želimo učiniti; radije nastavljamo kao i do sada, lagano preinačujući svoj stutus quo, ali produžujući s prepirkama.

Moguće je biti slobodan od vlastitoga iskustva, od vlastitoga znanja, od vlastitih nagomilanih opažaja - ako se u to hoćete upustiti. I to ne zahtijeva nimalo vremena. Ovo je jedna od naših isprika: treba nam vremena da bismo bili slobodni. Kada uvidite da je jedan od glavnih čimbenika našega 'sebe' upravo vezanost i kada uvidite do čega ta vezanost dovodi na ovome svijetu, te kako se odražava u vašem odnosu prema drugome, kao prepirke, razdvojenost, kao sva ružnoća međusobnih odnosa.

Ako sagledate istinu o vezanosti, tada se i oslobađate vezanosti. Oslobađa vas vaš vlastiti opažaj. Hoćete li tako postupiti?

JIDDU KRISHNAMURTI PITANJA I ODGOVORI