Na Terapiji kod Louise

Poglavlje II.
U čemu je problem?
"Lako je pogledati u sebe"
Moje tijelo nije u redu
Osjećajem bolove, imam krvarenja, često se ozlijeđujem,
znojim se, patim od uganuća, nadutosti i slabosti, starim, ne
vidim i ne čujem dobro, svakog dana sve više propadam itd.
Sve što vam može pasti na pamet, ja sam već čula.
Imam loše međuljudske odnose
Guše me, odsutni su, previše su zahtijevni, ne podržavaju
me, uvijek me kritiziraju, ne vole me, nikada me ne ostavljaju
na miru, stalno mi prigovaraju, tvrde da im dosađujem,
napuštaju me, nikada me ne slušaju itd. 1 sve što možete
smisliti. Da, sve sam već to čula.
Financijska mi je situacija loša
Nemam novca, rijetko ga imam, nikada dovoljno, uvijek mi
Izmakne, brže ga potrošim nego što ga zaradim, sastavljam
kraj s krajem, curi mi novac kroz prste itd. 1 sve ostalo što
možete smisliti. Naravno, sve sam to već čula.
U životu mi ništa ne ide od ruke
Nikada ne dobijem što želim. Nikoga ne mogu zadovoljiti.
Ne znam što želim. Nikada nemam vremena za sebe. Moje
želje i potrebe uvijek su na zadnjem mjestu. Sve što radim,
radim da bih zadovoljila druge. Ja sam samo otirač. Nikome
nije stalo do onoga što ja želim. Nemam talenta i ništa ne
napravim kako treba. Uvijek odgađam stvari. Nikada mi ništane polazi za rukom. I još mnogo toga što bi ste mogli reći o
sebi. Sve sam to čula, i mnogo više. Kada god upitam novog
pacijenta što se događa s njegovim životom, obično dobijem
jednu od gore navedenih fraza ili čak nekoliko istovremeno.
Oni stvarno misle da znaju u čemu je problem. Ali ja znam da
su te pritužbe samo vanjski efekti unutarnjih misli. Duboko u
čovjeku nalazi se temelj za sve vanjske efekte.
Slušam što govore i postavljam neka temeljna pitanja:
Što se događa u vašem životu?
Kakvo je vaše zdravlje?
Čime se bavite?
Volite li svoj posao?
Kakve su vam financije?
Kako ljubav?
Kako je završila vaša posljednja ljubavna veza?
A kako su završile one prije nje?
Recite mi ukratko nešto o svome djetinjstvu.
Dok ih slušam, promatram njihove pokrete i izraze lica. Ali,
uglavnom, slušam što govore. Misli i riječi stvaraju naša
buduća iskustva. Dok govore, brzo otkrivam zbog čega imaju
određene probleme. Riječi koje izgovaramo pokazatelj su naših
unutarnjih misli. Ponekad riječi koje koriste ne odgovaraju
iskustvima koje opisuju. Tada znam da ili nisu svjesni što im se
stvarno događa ili lažu. Odatle treba početi.
Vježba: Ja trebam
Onda im dam komad papira i olovku i zamolim ih da na
vrhu napišu:
JA TREBAM
Tražim od njih da rečenicu završe na pet ili šest načina.
_________________________________________________________
_________________________________________________________
_________________________________________________________
_________________________________________________________
_________________________________________________________
_________________________________________________________
Nekim je ljudima teško početi, a neki imaju toliko toga da mi ih
je teško zaustaviti. Onda ih zamolim da mi pročitaju što su
napisali i da svaku rečenicu započnu sa "Ja trebam..." Nakon
svake rečenice postavim pitanje: "Zašto?"
Odgovori su karakteristični i otkrivaju mnogo, kao:
Moja je majka govorila da to trebam učiniti.
Jer se bojim da to ne učinim.
Jer moram ispuniti očekivanja.
Pa, zato što svatko to mora učiniti.
Jer sam previše lijen, prenizak, previsok, predebeo,
premršav, glup, preružan, bezvrijedan itd.
Ovi mi odgovori otkrivaju predrasude pacijenata i što sve
smatraju svojim životnim ograničenjima.
Ne komentiram odgovore. Kada završe popis, razgovaram s
njima o glagolu trebati.
Vjerujem da je ovo jedan od najopasnijih glagola u našem
jeziku. Svaki put kada izgovorimo "trebati", u našoj podsvijesti
kao da odzvanja riječ "pogrešno". Ili griješimo, ili smo pogriješili
ili ćemo pogriješiti. Mislim da ne treba više pogrešaka u životu
nego što ih imamo. Treba nam veća mogućnost izbora. Željela
bih zauvijek iz riječnika ukloniti riječ "trebati" i zamijeniti je s
"mogao bih". Izraz "mogao bih" daje nam mogućnost izbora i
ne podrazumijeva pogrešku.
Onda ih zamolim da ponovo sve ispišu, ali da ovaj put svaku
rečenicu počnu sa " Da sam stvarno željela, mogla sam
." To svemu daje sasvim drugi smisao. Kada to
učine, pažljivo ih upitam: "Zašto niste?" Onda dobijem različite
odgovore:
Nisam željela.
Bojim se.
Ne znam kako.
Jer nisam dovoljno dobra.
Itd.
Pokaže se da neki ljudi godinama sebe kinje zato što nisu
učinili nešto što u stvari i nisu željeli učiniti. Ili kritiziraju sebe
zbog neobavljena posla koji i nije bio njihova ideja. Često je to
bilo nešto što je netko drugi rekao da bi trebali napraviti. Kada
to uvide, jedna je stvar manje na njihovoj listi "trebam ". To je
veliko olakšanje. Pogledajte ljude koji su se godinama trudili
ostvariti karijeru koju u stvari i nisu željeli, ali njihovi su roditelji
rekli da trebaju biti zubari ili nastavnici. Koliko smo se često
osjetili inferiorno samo zato što su nam rekli da trebamo biti
pametniji, ili bogatiji, ili kreativniji kao neki naši rođaci!
Što možete s olakšanjem odbaciti sa svoje liste "trebam"?
Čim se nečega s ove liste oslobode, moji pacijenti počinju život
gledati drugim očima. Uočavaju da koješta što su mislili da
trebaju učiniti, ustvari nikada nisu ni željeli, nego su samo
pokušavali zadovoljiti druge ljude. Najčešće zato što su se bojali
ili su osjećali da nisu dovoljno dobri ako ne zadovolje
očekivanja drugih ljudi. Sada problem sagledavamo iz drugog
ugla. Pokrenula sam proces oslobađanja osjećaja da s nama
nešto nije u redu jer ne ispunjavamo standarde drugih. Onda
im objasnim svoju filozofiju života kao što sam učinila u prvom
poglavlju. Vjerujem da je život vrlo jednostavan. Što dajemo, to
i dobijemo nazad. Svemir u potpunosti podržava svaku našu
misao ili uvjerenje. Dok smo maleni, naučimo što osjećati
prema sebi i prema životu iz reakcija odraslih oko sebe. Kakva
god da su naša uvjerenja, ona će se ostvariti kada odrastemo.
Međutim, to su samo misli, a snaga je u sadašnjem trenutku.
Promjene mogu početi od danas.
Voljeti sebe
Bez obzira kakav je pacijentov problem, ono od čega
počinjem u radu sa svakim jest: voljeti sebe. Ljubav je čudesan
lijek. Ako volimo sebe, događaju nam se čuda u životu.
Pritom, ne mislim na sujetu, aroganciju, niti na
uobraženost, jer to nije ljubav. To je samo strah. Ono o čemu
ja govorim jest da sebe treba visoko cijeniti i biti zahvalan na
čudu života.
Ljubav je, za mene, prihvaćanje sebe do tog stupnja da srce
ispune i preplave osjećanja. Ljubav može ići u bilo kom pravcu.
Možete osjećati ljubav prema:
samom procesu života,
radosti da živite,
ljepoti koja vas okružuje,
drugoj osobi,
znanju,
procesu razmišljanja,
svojim tijelima i načinu njihova funkcioniranja,
životinjama, pticama i ribama,
vegetaciji u svim njenim oblicima,
svemiru i njegovim putevima,
Što vi možete dodati na ovu listu?
Pogledajmo neke od načina koji pokazuju da ne volimo
sebe:
Beskrajno se grdimo i kritiziramo.
Maltretiramo svoja tijela lošom ishranom, alkoholom i
drogama.
Odabiremo vjerovati da nas nitko ne voli.
Bojimo se naplatiti pravu cijenu za ono što radimo.
Stvaramo bolesti i bol u našim tijelima.
Odugovlačimo sa stvarima koje bi nam donijele dobro.
Živimo u kaosu i neredu.
Zadužujemo se i preuzimamo previše obveza.
Privlačimo prijatelje i ljubavnike koji nas ponižavaju.
Što biste ovoj listi vi mogli dodati?
Ako na bilo koji način radimo protiv sebe, to je zato što
sebe ne volimo dovoljno. Prisjećam se svoje pacijentice koja je
nosila naočale. Jednog dana oslobodile smo je njezinog starog
straha iz djetinjstva. Sljedećeg dana leće su je počele toliko
smetati da ih nije mogla više nositi. Pogledala je oko sebe i
otkrila da jako dobro vidi. Ali, u sebi je cijeli dan ponavljala: "Me
vjerujem da je to moguće." Sljedeći je dan ponovo nosila leće.
Naša podsvijest nema smisla za humor. Nije mogla vjerovati
da može bez naočala.
Nedostak samopouzdanja drugi je način nedostatka ljubavi
prema sebi. Tom je bio dobar slikar i imao je dosta narudžbi od
bogatih klijenata. Ali nikad nije imao dovoljno novca. I nikada
nije naplaćivao svoj rad onoliko koliko je u njega ulagao. Svaki
čovjek koji vjeruje u sebe i svoje djelo, treba naplatiti ono što
prodaje. Bogati ljudi vole dosta platiti ono što dobivaju jer im to
daje još više vrijednosti. Još nekoliko primjera:
Naš je partner umoran i mrzovoljan. Mi se odmah pitamo
što smo učinili da je on takav. Izveo nas je jednom ili dva
puta i nije više nikada nazvao. Mi odmah mislimo da
nešto nije u redu s nama.
Naš je brak završio razvodom i sigurni smo da mi
snosimo krivicu za neuspjeh.
Bojimo se pitati za povišicu.
Naše tijelo ne odgovara manekenskim standardima iz
modnih časopisa kao što su Gentleman's Quarterly ili
Vogue i zato se osjećamo inferiorno.
Nismo uspjeli nešto prodati ili dobiti i odmah smo
uvjereni da nismo dovoljno dobri.
Bojimo se intimnosti i ne dopuštamo nikome da nam se
približi, pa živimo sami i imamo anonimni seks.
Ne možemo donijeti odluke jer smo uvjereni da će biti
pogrešne.
Kako vi izražavate svoj nedostatak samopouzdanja?
Savršene bebe
Kako ste savršeni bili kao beba! Bebe ne moraju ništa
posebno činiti da bi bile savršene jer su već takve rođene i
ponašaju se kao da to znaju. One znaju da su središte svemira.
Ne boje se tražiti što žele. Slobodno izražavaju svoje osjećaje.
Svi znaju kada su bebe ljutite - ne samo u obitelji, već i u
cijelom susjedstvu. Ali, znate i kada su sretne jer tada njihov
osmijeh ozari cijelu sobu. Bebe su pune ljubavi.
Sitne bi bebe umrle da ih nitko ne voli. Jednom, kada
odrastemo, naučimo živjeti bez ljubavi, što bebe ne bi mogle
podnijeti. Bebe vole svaki dio svojega tijela, čak i svoj izmet.
One su nevjerojatno hrabre. I vi ste bili takvi. Svi smo mi bili
takvi. A onda smo počeli slušati odrasle oko sebe koji su naučili
da se svega boje, i odrekli smo se svoje vlastite
veličanstvenosti. Nikada ne vjerujem pacijentima koji me
pokušavaju uvjeriti da su grozni i da ih nitko ne voli. Moj je
posao da ih vratim u stanje duha kada su znali kako voljeti
sebe.
Vježba: Ogledalo
Zamolim pacijenta da uzme malo ogledalo, pogleda se u
oči, izgovori svoje ime i kaže: "Volim te i prihvaćam te
točno takvog kakav jesi."
Mnogima je to vrlo teško. Rijetko naiđem na mirnu reakciju,
a još rjeđe da netko uživa u ovoj vježbi. Neki plaču ili su blizu
suza, neki se razljute, neki omalovažavaju izgled svog lica ili
karakterno svojstvo, a neki uporno tvrde da to ne mogu
učiniti. Imala sam pacijenta koji je čak bacio ogledalo u drugi
kraj sobe i pokušao pobjeći. Trebalo mu je nekoliko mjeseci
da uspostavi vezu sa sobom u ogledalu. Ja sam se godinama
gledala u ogledalo samo s kritikom na usnama prema onome
što sam vidjela u njemu. Prisjećam se beskrajnih sati koje sam
provela čupajući svoje obrve da bih izgledala prihvatljivije. Sada
mi se to čini smiješnim. Sjećam se, također da sam se plašila
pogledati sebi u oči. Ova jednostavna vježba s ogledalom i
otkriva mi mnogo. Za manje od sat vremena mogu otkriti
kakav je problem osobe koja koristi ogledalo.
Stvaranje problema tamo gdje ga nema
Bila je zaokupljena svojim izgledom, posebno svojim
zubima. Išla je od zubara do zubara uvjerena da je svaki učinio
da izgleda još lošije. Operirala je nos, ali ni ovaj put nije bila
zadovoljna. U svakom profesionalcu tražila je potvrdu da je
ružna. Njen problem nije bio u njenom izgledu, već u tome što
je bila uvjerena da nešto nije u redu s njom.
Sjećam se jedne druge žene koja je imala strašan zadah iz
usta. Nije bilo ugodno u njezinoj blizini. Studirala je pravo.
Njeno je vanjsko ponašanje bilo puno plemenitosti i
uravnoteženosti. Ispod toga krio se bijes i ljubomora, što bi
pokazivala istog trenutka kada bi joj se učinilo da netko
ugrožava njenu karijeru. Njeni unutarnji problemi bili su izraženi
zadahom. Čak i kada se trudila biti ljupka, bila je neugodna.
Najveća opasnost svojoj karijeri bila je ona sama.
Imao je samo 15 godina kada ga je majka dovela k meni s
dijagnozom Hodgkinove bolesti i prognozom za samo tri
mjeseca života. Majka je, razumljivo, bila histerična i teško se s
njom radilo, ali je zato dječak bio bistar, pametan i želio je
živjeti. Bio je spreman učiniti sve što bih mu savjetovala,
uključujući i promjenu načina razmišljanja i izražavanja. Njegovi
razvedeni roditelji uvijek su se svađali i nikada nije imao sređen
obiteljski život. Očajnički je želio postati glumac. Želja za
slavom i novcem daleko je nadmašivala njegovu sposobnost da
doživi radost. Mislio je da će biti prihvaćen i cijenjen samo ako
bude slavan. Naučila sam ga da voli i poštuje samog sebe i bilo
mu je puno bolje. Sada je odrastao čovjek i redovito se
pojavljuje na kazališnim predstavama na Broadwayu. Kada je
naučio dobro se osjećati u vlastitoj koži, dobio je kazališne
uloge.
Prekomjerna težina drugi je dobar primjer kako možemo
gubiti puno energije pokušavajući riješiti problem koji, u stvari, i
nije pravi problem. Obično se ljudi godinama bore s debljinom
i uvijek su predebeli. U svojoj debljini vide razlog za sve što im
se ružno dogodi. A, prekomjerna težina samo je vanjski efekt
dubljeg, unutarnjeg problema. Držim da se iza debljine uvijek
krije strah i potreba za zaštitom. Kada se osjetimo uplašenima,
ili nesigurnima, ili "nedovoljno dobrima", mnogi od nas dobit
će višak kilograma - radi zaštite.
Provoditi vrijeme u omalovažavanju sebe zbog pretjerane
težine, ili u osjećaju grižnje savjesti zbog svakog pojedenog
zalogaja, ili u preziranju sebe zbog svakog dobivenog zalogaja
gubitak je vremena. I nakon 20 godina bit ćemo u jednakoj
situaciji ako se ne suočimo s pravim problemom. A, sve što mi
radimo jest da postajemo još uplašeniji i nesigurniji, a onda
trebamo još više kilograma radi zaštite.
Prema tome, odbijam usredotočenost na dijete. One ne
daju nikakve rezultate. Jedina dijeta koja pokazuje nekakve
efekte jest mentalna dijeta i izbjegavanje negativnih misli.
Uvijek kažem pacijentima: "Ostavimo sada sa strane problem
debljine i pozabavimo se nečim drugim." Ali pacijenti mi često
govore da ne mogu voljeti sebe dok su predebeli ili, kao što
kaže jedna djevojka, "prezaobljeni". Objašnjavam im da su
debeli, jer ne vole sebe. Kada počnemo voljeti i poštivati sebe,
nevjerojatno je kako kilogrami jednostavno nestaju s našeg
tijela.
Ponekad se pacijenti i naljute na mene dok im objašnjavam
kako je jednostavno promijeniti život. Čini im se da ne
razumijem njihove probleme. Jednom se jedna žena uzrujala i
rekla mi: "Došla sam ovamo da mi pomognete oko moje
disertacije, a ne da me naučite kako voljeti sebe." Bilo mi je
očito da njen glavni problem dolazi od osjećaja mržnje prema
sebi, što je određivalo svaki dio njenog života. Mije mogla
uspjeti ni u čemu, pa ni i u pisanju disertacije, sve dok se
osjećala tako bezvrijednom.
Nije me htjela slušati. Otišla je u suzama da bi se vratila
godinu dana kasnije s istim problemom, umnoženim novim.
Neki ljudi jednostavno nisu spremni, što nije za osudu. Svi se
mi počinjemo mijenjati onda kada to sami odlučimo, tj. u
onom trenutku i na onom mjestu koje je najpovoljnije za nas.
Ja osobno nisam započela svoje promjene sve dok nisam
prešla četrdesete.
Pravi problem
Vratimo se sada pacijentu koji se ogleda u bezopasnom
ogledalcu i sav je uznemiren. Ja mu se nasmiješim i kažem:
"Sada, kada gledamo u pravi problem, možemo početi
uklanjati sve što nam stoji na putu." Tada im govorim o tome
kako sebe treba voljeti i nikada se ne kritizirati ni zbog čega.
Promatram njihova lica dok ih pitam kritiziraju li se ikada.
Njihove mi reakcije mnogo otkrivaju:
Pa, naravno da kritiziram sebe.
Cijelo vrijeme.
Ne tako mnogo kao prije.
Zar ne kritiziraju svi sebe?
Na posljednje pitanje odgovaram: "Mi ovdje ne razgovaramo
o svima, već o vama. Zašto vi kritizirate sebe? Što nije u redu s
vama?" Dok govore, ja zapisujem. Često se ono što govore
podudara s njihovom listom "ja trebam". Osjećaju se
previsokima, preniskima, predebelima, premršavima, glupima,
previše starima, previše mladima, ružnima. (Čak će to reći i oni
najljepši ili zgodni). Ili ih muči što uvijek kasne, što dolaze
prerano, ili su suviše lijeni i tako dalje. Jeste li zamijetili da je
uvijek riječ o nečemu "pretjeranom"? Na kraju uvijek dođemo
do rečenice: "Nisam dovoljno dobar."
Hura! Hura! Konačno smo pronašli glavni problem. Oni
uvijek kritiziraju sebe jer su naučili vjerovati da nisu dovoljno
dobri. Pacijenti su uvijek zapanjeni kako brzo dolazimo do ove
točke. Tada više nemamo potrebe baviti se vanjskim efektima,
kao što su tjelesni problemi, emocionalni problemi, problemi s
novcem ili nedostatak kreativnosti. Možemo usmjeriti svu
energiju na rješavanje uzroka svih svojih problema:
nedostatak ljubavi prema sebi.