I demon je Božji stvor. Ne može se govoriti o demo­nu i egzorcizmu, a da se prethodno barem shematski ne razmotri nekoliko osnovnih crta u Božjem planu stvara­nja svijeta. To nisu nove spoznaje, ali će možda ponekom čitatelju otvoriti nove perspektive.

Tijek sama čina postanka svijeta prečesto se pogrešno prikazuje, to znači da postoje pogrešne predodžbe o re­doslijedu događaja. Misli se daje Bog jednog lijepog da­na stvorio anđele i podvrgnuo ih ispitu o kome ništa ne znamo i da su iz toga nastali s jedne strane anđeli, a s druge demoni. Anđeli su po tome bili nagrađeni rajem, a demoni kažnjeni paklom. Jednog drugog lijepog dana stvorio je Bog -kako to neki tumače- svemir, minerale, biljke, životinje i naposlijetku čovjeka. A Adam i Eva su navodno zgriješili u zemaljskom raju time što su slušali sotonu, a ne Boga. Tada je Bog odlučio poslati svoga Si­na, kako bi spasio ljudski rod.

Ali to ne odgovara nauku Biblije, a ni nauku otaca. Takvo shvaćanje svijeta anđela i Božje tvorevine nije pri­mjereno Kristovoj tajni. Pročitajmo samo proslov Ivano­va evanđelja i oba kristološka hvalospijeva kojima poči­nju poslanice Efežanima i Kološanima. Krist je prvorođenac svih stvorova; sve je stvoreno po njemu i za njega -sve na nebu i na zemlji. Sve teološke rasprave pri kojima se radi o pitanju da li bi Krist došao da nije bilo Adamo­va grijeha, prilično su besmislene. Krist je središte Božje tvorevine; u njemu se jednako zrcale svi stvorovi: nebe­ski (anđeli) i zemaljski (ljudi). S druge je strane točno da je Krist zbog krivnje praroditelja preuzeo posve osobitu ulogu: On je Spasitelj. Središnja je točka te uloge uskrsna tajna. Krist je svojom krvlju prolivenom na križu pomi­rio sve stvorove s Bogom: nebeske (anđele) i zemaljske (ljude).

Taj kristocentrični preduvjet uvjetuje ulogu svakog stvorenja. A u vezi s tim ne smijemo zaboraviti ni Djevi­cu Mariju; jer ako je prvorođenac utjelovljena Riječ, tada je Bog prije svih stvorova mislio na tu osobu u kojoj se trebalo dogoditi to počovječenje. Otuda potječe njezin je­dinstveni odnos prema presvetom Trojstvu. Mariju su već u drugom stoljeću nazvali "četvrtim elementom božanske trojstvenosti"

Drugo se razmišljanje tiče Kristova utjecaja na anđele i demone. Neki teolozi misle da su anđeli samo snagom tajne križa bili pripušteni Božjem pogledu koji donosi blaženstvo. Mnogi su crkveni oci bili zaokupljeni zanim­ljivim mislima. Iako je na primjer sveti Anastazije pisao kako i anđeli zahvaljuju svoje spasenje Kristovoj krvi. U evanđelju se mnogo upozorava na zle duhove. Krist je svojim križem pobijedio kraljevstvo sotone i uspostavio Božje kraljevstvo. Tako povikaše na primjer opsjednuti iz Gadare: "Što hoćeš od nas, Sine Božji? Jesi li došao ovamo da nas mučiš prije vremena?" (Mt 8,29). To je ja­sno priznanje vlasti sotone koju Krist sve više guši. A ona će potrajati toliko dugo dok ne bude nastupilo spa­senje, dok ne bude "zbačen tužitelj naše braće" (Otk 12, 10).

U svjetlu Kristove središnjosti prepoznaje se Božji plan stvaranja svijeta, naime da je on sve stvari dobro stvorio "po njemu i za njega". A vidi se i djelo đavla, neprijatelja, napasnika, tužitelja, pod čijim je utjecajem došlo u svijet zlo, bol, grijeh, smrt. Krist je svojom krvlju obnovio božanski plan.

Posve je jasna i moć đavla. Isus ga naziva "knezom ovoga svijeta" (Iv 14,30), sveti Pavao ga označava kao "Boga ovoga svijeta" (2 Kor 4,4), a Ivan naglašava daje "sav svijet u vlasti Zloga" (1 Iv 5,19), pri čemu riječju svijet misli sve ono stoje upravljeno protiv Boga. Sotona je bio najdivniji među anđelima, postao najgorim među zlim duhovima i njihovim vodom. Jer i zli su duhovi me­đusobno povezani strogom hijerarhijom i čuvaju položaj što su ga imali kad su još bili anđeli: kneževi, prijestolja, moći... To je hijerarhija ropstva, ne ljubavi kao među anđelima, čiji je vođa Mihael.

Krist je srušio vlast sotone i obnovio Božju vlast. Ra­di toga su od osobite važnosti oni događaji kada Isus oslobađa opsjednute. Kad je Petar u Kornelijevoj kući opisivao Isusovo djelovanje, nije izvješćivao o čudesima, već kako je On ozdravljavao "sve koje đavao bijaše tla­čio" (Dj 10,38). Sada razumijemo zašto je Isus kao prvo ovlastio apostole da izgone đavla (Mt 10,1). A isto vrijedi za vjernike: "Ova će čudesa pratiti one koji budu vjero­vali: pomoću mog imena izgonit će zle duhove..." (Mk 16,17). Tako Isus ponovno uspostavlja božanski plan koji je bio razoren pobunom jednog dijela anđela i istočnim grijehom praroditelja.

Stoga bih ovdije želio jasno reći da zlo -bol, smrt, pa­kao (dakle vječno prokletstvo u mukama kojima nema kraja)- nije Božje djelo. U vezi s tim želio bih ukratko is­pričati slijedeće: Pater Candido je jednoga dana bio zao­kupljen istjerivanjem đavla. Pri kraju egzorcizma obratio se podrugljivo nečistom duhu i rekao: "Odlazi odavde! Ta Bog ti je pripremio lijep, dobro zagrijan stan!" Zao duh je odgovorio: "Ti baš ništa ne znaš. Nije on (Bog) načinio pakao. Mi smo ga načinili. On nije na to ni pomi­šljao." U jednoj sličnoj situaciji ja sam upitao zla duha je li sudjelovao u stvaranju pakla. On je odgovorio: "Svi smo mi tome pridonijeli."

Središnje mjesto Krista u Božjem planu za svoje stvo­renje i njegovo obnavljanje veoma je važno da bismo razumijeli Božje planove i čovjekovo određenje. Anđeli, kao i ljudi, dobili su inteligentnu i slobodnu narav. Kad slušam kako Bog već zna tko će biti spašen, a tko proklet, te je stoga sve uzalud (pri čemu se božansko predznanje brka s predodređenjem), moram uvijek odgovoriti s četiri sigurne istine koje su sadržane i dogmatski definirane u Bibliji: Bog želi da svi budu spašeni; nitko nije predod­ređen za pakao; Isus je umro za sve; svi primaju milost potrebnu za spasenje. Kristovo nam središnje mjesto u Božjem planu kazuje da možemo biti spašeni samo u nje­govo ime. I samo u njegovo ime možemo svladati sotonu i biti oslobođeni od njega, neprijatelja spasenja.

Pri kraju egzorcizma molim kristološki hvalospjev iz poslanice Filipljanima (Fil 2, 6-11), prije svega kad se ra­di o osobito teškim slučajevima potpune opsjednutosti đavlom. Kad dođem do riječi "da se Isusovu imenu po­kloni svako koljeno, nebeskih, zemaljskih i podzemaljskih bića", tada kleknem, kleknu i nazočni, pa je i opsjed­nuti prisiljen kleknuti. To je veličanstven trenutak. Imam dojam da i čete anđela oko nas kleče pred imenom Isu­sovim.